Vrati se na sadržaj

Vrati se na sadržaj

ŽIVOTNA PRIČA

Nasleđe koje se čuva sedam generacija

Nasleđe koje se čuva sedam generacija

Ljudi kažu da mnogo ličim na oca. Na njega imam držanje tela, pogled i smisao za humor. Ali od njega sam nasledio još nešto — nešto što se u našoj porodici veoma ceni već sedam generacija. Objasniću vam o čemu je reč.

Otac mi priča o istoriji naše porodice

Moj predak Tomas1 a Vilijams rođen je 20. januara 1815. u Hornkaslu u Engleskoj. Majka mu je umrla kada je imao samo dve godine, pa su on, njegova sestra i dva brata odrastali sa ocem Džonom. Džon je poučio Tomasa tesarskom zanatu, ali njega je privlačilo nešto drugo.

U tom periodu je religija u Engleskoj doživljavala procvat. Propovednik Džon Vesli se odvojio od anglikanske crkve i osnovao metodistički pokret, u kom se stavljao naglasak na lično istraživanje Biblije i misionarski rad. Veslijeva učenja su se veoma brzo širila i porodica Vilijams ih je sa oduševljenjem prihvatila. Tomas je propovedao Veslijeva učenja i ubrzo je dobrovoljno otišao kao misionar na ostrva u Tihom okeanu. U julu 1840, ubrzo nakon venčanja, on i njegova supruga Meri2 stigli su na Fidži. Naselili su se na vulkanskom ostrvu Lakeba, b na kom su u to vreme živeli kanibali.

ŽIVOT MEĐU KANIBALIMA

Tokom prvih nekoliko godina na Fidžiju, Tomas i Meri su se suočavali s mnogim teškoćama. Naporno su radili u primitivnim uslovima i po nesnosnoj vrućini. Takođe su bili svedoci plemenskog rata i užasnih običaja, kao što su davljenje udovica, ubijanje dece i kanibalizam. Većina lokalnog stanovništva se protivila onome što su propovedali. Pored toga, Meri i Džon, njihov prvi sin, razboleli su se i zamalo umrli. Govoreći o tom periodu, Tomas je 1843. napisao: „Srce mi se cepalo [...] Bio sam na ivici očaja.“ Pa ipak, Meri i on su istrajali, a snagu im je davala njihova snažna vera u Jehovu Boga.

Tomas je iskoristio svoje tesarsko umeće da izgradi kuću. Bila je to prva kuća u evropskom stilu na Fidžiju i izazivala je znatiželju lokalnog stanovništva pošto je imala izdignut pod, dobru ventilaciju i mnoge druge novine. Neposredno pre nego što je kuća dovršena, Meri je rodila drugog sina. Zvao se Tomas Viton3 Vilijams. On je takođe moj predak.

Tomas je 1843. učestvovao u prevođenju Jevanđelja po Jovanu na fidžijski jezik, što mu je predstavljalo veliki izazov. c Međutim, pošto je veoma dobro zapažao detalje, bio je izvrstan antropolog. Beležio je sva svoja zapažanja i 1858. objavio knjigu u kojoj se govori o životu Fidžijaca u 19. veku (Fiji and the Fijians).

Trinaest teških godina provedenih na Fidžiju ostavile su svoj trag. Tomas se razboleo, zbog čega se s porodicom preselio u Australiju. Nakon dugogodišnje i produktivne propovedničke službe, Tomas je umro 1891. u mestu Balaratu, u Viktoriji.

PRONALAŽENJE BLAGA NA ZAPADU

Tomas Viton Vilijams i njegova žena Fibi 4 1883. su se sa svojom decom preselili u Pert, u Zapadnoj Australiji. Njihov drugi sin, Artur Bejkvel5 Vilijams, tada je imao devet godina. To je moj čukundeda.

Kada je Artur imao 22 godine, potraga za blagom ga je odvela nekih 600 kilometara istočno od Perta, u Kalgurli, mesto poznato po rudnicima zlata. Tamo je dobio neke publikacije Međunarodnih istraživača Biblije, kako su Jehovini svedoci tada bili poznati, i pretplatio se na njihov časopis Sionska stražarska kula. Oduševio se onim što je čitao i govorio je i drugima o tome. Takođe je organizovao sastanke na kojima se proučavala Biblija. To su bili skromni počeci aktivnosti Jehovinih svedoka u Zapadnoj Australiji.

Artur je i svojoj porodici govorio o onome što je saznao. Njegov otac, Tomas Viton, podržao je njegovu odluku da se pridruži Istraživačima Biblije. Nažalost, on je ubrzo umro. Arturova majka, Fibi, i sestre Vajolet i Meri, takođe su postale Istraživači Biblije. Vajolet je postala pionir, to jest provodila je dosta vremena u propovedanju. Artur je rekao da je ona bila „najbolji, najrevniji i najsavesniji pionir u Zapadnoj Australiji“. Iako je Artur verovatno bio pristran, činjenica je da je Vajoletina revnost umnogome uticala na narednu generaciju porodice Vilijams.

S vremenom se Artur oženio i preselio u Donibruk, grad u Zapadnoj Australiji u kom su se ljudi uglavnom bavili voćarstvom. Pošto je revno govorio o biblijskim proročanstvima koja su ukazivala na 1914. godinu, ljudi su mu se rugali i davali pogrdna imena. d Međutim, kad je izbio Prvi svetski rat, ismevanje je prestalo. Artur je imao običaj da propoveda mušterijama koje su dolazile u njegovu radnju i da u izlog stavlja biblijsku literaturu. U izlogu je držao i natpis na kom je pisalo da nudi 100 funti onome ko dokaže Trojstvo — nebiblijsko učenje koje Artur nije prihvatao. Niko nikada nije osvojio taj novac.

Kuća porodice Vilijams u Donibruku postala je mesto na kom su se ljudi okupljali kako bi proučavali Bibliju i održavali sastanke. Kasnije su se sastanci održavali u Dvorani Kraljevstva koju je Artur izgradio i koja je bila među prvima u Zapadnoj Australiji. Čak i sa skoro 80 godina, obukao bi odelo, stavio kravatu, osedlao svog starog konja po imenu Dol i propovedao svuda po okolini Donibruka.

Artura su njegova deca mnogo volela zbog izuzetnih osobina koje je imao. Bio je veoma tih i dostojanstven, ali pritom i vrlo revan. Njegova ćerka, Florens6 bila je misionarka u Indiji. Njegovi sinovi, Artur Lindsi7 i Tomas, mnogo godina su služili kao starešine u skupštini Jehovinih svedoka, baš kao i on sam.

SLATKA LEJDI VILIJAMS

Moj pradeda Artur Lindsi Vilijams bio je poznat po svojoj blagoj naravi, zbog čega su ga mnogi voleli. Uvek je imao vremena za druge i prema njima se ophodio s poštovanjem. Takođe je bio izvrstan drvoseča. Za 12 godina je 18 puta pobedio na regionalnim takmičenjima u seči drva.

Arturu nije bilo nimalo drago kada je njegov dvogodišnji sin Ronald8 (moj deda) uzeo sekiru i udario malo drvo jabuke koje se nalazilo blizu kuće. Ronaldova majka je brzo reagovala. To drvo je spaseno i kasnije je rađalo veoma slatke jabuke. Ova nova sorta je nazvana lejdi vilijams i od nje je kasnije nastala pink lejdi, jedna od najpoznatijih sorti jabuka na svetu.

Moj deda Ronald je u životu ostvario neke veoma vredne ciljeve. On i baka su godinama kao dobrovoljci učestvovali na građevinskim projektima Jehovinih svedoka u Australiji i na Solomonovim ostrvima. Deda sada ima blizu 80 godina i još uvek je starešina u skupštini i učestvuje u gradnji i renoviranju Dvorana Kraljevstva u Zapadnoj Australiji.

MOJE DRAGOCENO NASLEĐE

Moj otac Džefri9 i majka Dženis10 Vilijams dali su sve od sebe da mene 12 i moju sestru Ketrin 11 pouče istini iz Svetog pisma i prenesu nam to dragoceno duhovno nasleđe. Vrednost tog nasleđa sam razumeo kada sam imao 13 godina. Na jednom većem skupu Jehovinih svedoka, slušao sam govor Džona Bara, člana Vodećeg tela, u kom se obratio mladima. Rekao je: „Nemojte propustiti dragocenu priliku koju imate — priliku da upoznate i zavolite Jehovu.“ Već te noći sam obećao Jehovi da ću mu zauvek služiti. Dve godine kasnije, postao sam pionir.

Moja žena Kloi i ja uživamo u tome što veći deo svog vremena provodimo u propovedanju. Živimo u Tom Prajsu, zabačenom rudarskom gradiću koji se nalazi na severozapadu Zapadne Australije, i imamo posao sa skraćenim radnim vremenom. Moji roditelji, moja sestra Ketrin i njen muž Endru, takođe su pioniri i žive u Port Hedlandu, koji se nalazi oko 420 kilometara severno od našeg grada. Tata i ja služimo kao starešine.

Kada je Tomas Vilijams odlučio da služi Jehovi Bogu, ostavio nam je nasleđe koje se čuva već sedam generacija. Ono je preneto i meni. Veoma sam zahvalan za to bogato duhovno nasleđe! ▪

a Brojevi ukazuju na slike na 12. i 13. strani.

b Ovo ostrvo se ranije zvalo Lakemba i pripada ostrvskoj grupi Lau, koja se nalazi u istočnom delu Fidžija.

c Misionar Džon Hant je na fidžijski preveo veliki deo Novog zaveta. Taj prevod je izdat 1847. i značajan je jer se u njemu nalazi Božje ime u obliku „Jiova“.

d Videti temu „1914. — značajna godina u biblijskim proročanstvima“ iz dodatka knjige Šta Biblija zaista naučava?, koju su izdali Jehovini svedoci. Dostupna je i na sajtu www.jw.org.