Idi na sadržaj

Idi na podizbornik

Jehovini svjedoci

hrvatski

5. SIJEČNJA 2016.
NAMIBIJA

Vrhovni sud Namibije zaštitio prava pacijenata i slobodu vjeroispovijedi

Vrhovni sud Namibije svojom je odlukom zaštitio načelo osobne autonomije i pravo pacijenta na samoodređenje pri odabiru liječenja. Sud je priznao i pravovaljanost pismene zdravstvene punomoći kojom se imenuju opunomoćenici koji se trebaju pobrinuti da se poštuju želje pacijenta.

Hitna operacija nakon porođaja

Vrhovni sud razmotrio je slučaj Jehovine svjedokinje Efigenije Semente. Prije porođaja trećeg djeteta gospođa Semente obavijestila je liječnika da zbog svojih vjerskih uvjerenja ne želi prihvatiti transfuziju krvi. Liječniku je dala i pismenu zdravstvenu punomoć u kojoj je nedvosmisleno napisala da odbija transfuziju krvi te da svog supruga imenuje za opunomoćenika koji će donositi odluke umjesto nje, ako ih ona ne bude u stanju donijeti sama.

Liječnik je gospođu Semente porodio 8. rujna 2012, te je ona na svijet donijela zdravu djevojčicu. No nakon porođaja gospođa Semente trebala je na hitni operativni zahvat. Njen suprug, kao njen opunomoćenik, pristao je na to. Tijekom zahvata došlo je do komplikacija, zbog kojih je liječnik gospođi Semente htio dati transfuziju krvi. Gospodin Semente odbio je transfuziju krvi, u skladu s uputom koju je njegova supruga napisala u zdravstvenoj punomoći. Liječnik je uspješno operirao gospođu Semente bez primjene transfuzije krvi, ali je pacijentici nakon operacije pao hemoglobin.

Intervencija Visokog suda

Dana 13. rujna 2012, dok se gospođa Semente oporavljala od operacije, njen najstariji brat uložio je žalbu Visokom sudu Namibije i zatražio da umjesto njenog supruga on postane njen zakonski staratelj, što bi mu omogućilo da donosi odluke u vezi s njenim liječenjem. Sud je održao raspravu i imenovao brata gospođe Semente za njenog zakonskog staratelja, iako ni ona ni njen suprug nisu bili obaviješteni o žalbi njenog brata, zbog čega nisu ni prisustvovali raspravi. Nakon odluke Suda brat gospođe Semente uputio je bolnicu neka da transfuziju gospođi Semente, i to protiv njene volje. Ipak, ona je ponovila svoje želje i oduprla se pokušajima zdravstvenih radnika koji su joj htjeli dati transfuziju krvi te je ipak nije primila.

Kad je gospođa Semente saznala da je Visoki sud imenovao njenog brata za njenog staratelja, žurno je uložila žalbu Sudu i zatražila poništenje te odluke. Iznijela je argument da je bila pri svijesti kad je njen brat zatražio starateljstvo nad njom i rekla da je odlukom o davanju transfuzije krvi njen brat prekršio njenu slobodu vjeroispovijedi i pravo na samoodređenje. No Sud je odbio njenu žalbu i dopustio da njen brat i dalje bude njen staratelj.

Iako je liječnik gospođe Semente rekao da će ona umrijeti bez transfuzije krvi, njeno se stanje poboljšalo uslijed beskrvnog liječenja. Iz bolnice je otpuštena 26. rujna 2012, ne primivši krv. No starateljstvo nad njom još uvijek nije bilo riješeno jer je Visoki sud imenovao njenog brata kao njenog staratelja na neodređeno vrijeme. Budući da je tu odluku smatrala kršenjem načela osobne autonomije i temeljnih ljudskih prava, gospođa Semente žalila se Vrhovnom sudu Namibije.

“Činjenice u ovom slučaju tiču se najosnovnijih ljudskih prava koja se obično osporavaju u parnicama. To su autonomija pacijenta, sloboda vjeroispovijedi i sloboda od diskriminacije” (Vrhovni sud Namibije)

Odluka Vrhovnog suda

Dana 24. lipnja 2015. Vrhovni sud Namibije podržao je temeljna prava gospođe Semente i poništio odluku kojom je Visoki sud imenovao njenog brata za njenog staratelja. Vrhovni sud osudio je Visoki sud zato što gospođu Semente i njenog supruga nije obavijestio o žalbi njenog brata te zato što je saslušao samo jednu stranu i na temelju toga imenovao brata gospođe Semente za njenog staratelja. Vrhovni sud nazvao je to “krajnje neprihvatljivim”.

Istaknuo je da Ustav Namibije jamči poštivanje osobnih sloboda i ljudskog dostojanstva te da to smatra osnovom za osobnu autonomiju pacijenta. Sud je naveo: “Načelo osobne autonomije pacijenta implicira da se svakome mora omogućiti donošenje odluka o vlastitom tijelu jer je to temeljno ljudsko pravo. (...) Zdravstveni radnici svoje pacijente moraju informirati o rizicima i koristima preporučenog načina liječenja, ali na pacijentu je da odluči hoće li prihvatiti ili pak odbiti preporučeni način liječenja.”

“Svakome [se] mora omogućiti donošenje odluka o vlastitom tijelu jer je to temeljno ljudsko pravo” (Vrhovni sud Namibije)

I na koncu, tijekom procjenjivanja kompetencije gospođe Semente da odbije transfuziju krvi Vrhovni sud zaključio je da Visoki sud nije dao dovoljno važnosti zdravstvenoj punomoći gospođe Semente. Stoga je zaključio: “Pismena zdravstvena punomoć u kojoj se konkretno navode želje pacijenta, koja nije napisana pod utjecajem treće osobe i koja je potpisana u trenutku kada je pacijent sposoban donositi odluke jasan je dokaz da je pacijent u stanju odlučivati u vezi sa svojim liječenjem.”

Vrhovni sud razmotrio je pravo pacijenta na izbor liječenja uzevši u obzir i pravo djeteta da ga odgajaju oba roditelja. Nakon što je razmotrio praksu međunarodnog prava, Sud je zaključio da je “pravo na izbor što se smije, a što ne smije činiti s nečijim tijelom, bila ta osoba roditelj ili ne, neotuđivo pravo svakog ljudskog bića”.

Vrhovni sud Namibije ovom je odlukom pridao još veću važnost pravu na samoodređenje i priznao da je pismena zdravstvena punomoć pravovaljani dokument kojim pacijent izražava svoj svjetonazor i želje u vezi s načinom liječenja. Podržavši pravo na samoodređenje i slobodu vjeroispovijedi, Vrhovni sud zaštitio je temeljna ljudska prava i dostojanstvo svih građana Namibije.