Idi na sadržaj

Idi na podizbornik

Jehovini svjedoci

hrvatski

Prisiljavaju li Jehovini svjedoci ljude da prijeđu na drugu vjeru?

Ne, mi to ne činimo. U jednom izdanju našeg glavnog časopisa, Stražarskoj kuli, pisalo je: “Neispravno je prisiljavati ljude da promijene svoju religiju.” * Mi ne silimo ljude da prijeđu na drugu vjeru, i to iz sljedećih razloga:

  • Isus nije prisiljavao ljude da prihvate njegova učenja. Znao je da će relativno mali broj osoba poslušati dobru vijest koju je prenosio (Matej 7:13, 14). Kad su se neki njegovi učenici spotaknuli zbog jedne njegove izjave, nije od njih zahtijevao da ostanu uz njega, nego ih je pustio da odu (Ivan 6:60-62, 66-68).

  • Isus je učio svoje sljedbenike da ne smiju nagovarati druge da promijene svoja vjerovanja. Umjesto da ljudima nameću dobru vijest o Kraljevstvu, njegovi su učenici trebali tražiti osobe koje su ih željele saslušati (Matej 10:7, 11-14).

  • Prisilna obraćenja na drugu vjeru nemaju nikakvog smisla jer Bog prihvaća samo one koji ga štuju iskreno, od srca (5. Mojsijeva 6:4, 5; Matej 22:37, 38).

Je li naše propovijedanje prozelitizam?

Istina je da biblijsku poruku prenosimo “sve do kraja zemlje”. To činimo “javno i idući od kuće do kuće”, kao što je i zapovjeđeno u Bibliji (Djela apostolska 1:8; 10:42; 20:20). Kao i prve kršćane, i nas se ponekad optužuje da na nezakonit način obraćamo ljude na svoju vjeru (Djela apostolska 18:12, 13). Međutim, te optužbe nisu utemeljene. Mi nikome ne namećemo svoja vjerovanja. Dapače, smatramo da ljudi trebaju biti informirani i da se trebaju upoznati s činjenicama kako bi na temelju njih mogli donijeti odluku.

Mi ne silimo ljude da prijeđu na drugu vjeru niti koristimo religiju kao krinku za promicanje političkih ideja. Isto tako, ljudima ne nudimo materijalnu korist niti ugled u društvu kako bismo pridobili nove članove. Tako zapravo postupaju neki koji tvrde da su kršćani, ali oni svojim postupcima u biti sramote Krista. * Jehovini svjedoci nisu poput njih.

Ima li čovjek pravo promijeniti religiju?

Prorok Abraham napustio je vjeru svojih predaka

Da, ima. To potvrđuje i Biblija. Ona izvještava o mnogima koji su napustili religiju kojoj je pripadala njihova obitelj te su svojevoljno odlučili štovati pravog Boga. To su, naprimjer, učinili Abraham, Ruta, neki Atenjani i apostol Pavao (Jošua 24:2; Ruta 1:14-16; Djela apostolska 17:22, 30-34; Galaćanima 1:14, 23). Biblija čak kaže da čovjek ima pravo napustiti religiju koju Bog odobrava, iako takav korak nije mudar (1. Ivanova 2:19).

Pravo na promjenu religije podržava i Opća deklaracija o ljudskim pravima, za koju Ujedinjeni narodi kažu da je “temelj međunarodnog zakona o ljudskim pravima”. Ta deklaracija svakome priznaje pravo na “slobodu da se mijenja vjera ili uvjerenje” te “slobodu traženja, primanja i širenja informacija i ideja”, pa tako i vjerskih ideja. * Naravno, to nas obavezuje da poštujemo prava drugih koji žele zadržati svoja uvjerenja i ne prihvaćaju gledišta s kojima se ne slažu.

Je li obraćenje na drugu vjeru znak nepoštivanja obiteljske tradicije ili običaja?

To ne mora biti tako. Biblija nas potiče da poštujemo sve ljude, bez obzira na to koje su vjere (1. Petrova 2:17). Pored toga, Jehovini svjedoci slušaju biblijsku zapovijed da poštuju svoje roditelje, čak i ako oni imaju drugačija vjerska uvjerenja od njih (Efežanima 6:2, 3).

No ne slažu se svi s onim što kaže Biblija. Jedna žena, koja je odrasla u Zambiji, rekla je: “U mom se kraju mijenjanje religije (...) smatra nelojalnim. Na to se gleda kao na izdaju obitelji i cijele zajednice.” U to se uvjerila kad je kao tinejdžerica počela proučavati Bibliju s Jehovinim svjedocima te je kratko nakon toga odlučila promijeniti religiju. Ona kaže: “Roditelji su mi stalno ponavljali da sam ih strašno razočarala i iznevjerila. To mi je jako teško palo jer mi odobravanje roditelja puno znači. (...) Odlučila sam biti odana Jehovi, a ne vjerskim tradicijama, ali to ne znači da nisam odana svojoj obitelji.” *

^ odl. 2 Vidi Stražarsku kulu od 1. siječnja 2002, stranica 12, odlomak 15.

^ odl. 8 Naprimjer, oko 785. godine Karlo Veliki izdao je proglas po kojem je u Saskoj trebalo pogubiti svakoga tko se ne bi želio krstiti kao kršćanin. Osim toga, Augsburški mir, koji su 1555. potpisale zaraćene strane u Svetom Rimskom Carstvu, nalagao je da svaki vladar mora biti rimokatolik ili luteran te da svaki njegov podanik mora prijeći na njegovu vjeru. Oni koji to nisu željeli učiniti, morali su napustiti zemlju.

^ odl. 11 Slična su prava uključena i u Afričku povelju o ljudskim pravima i pravima naroda, Američku deklaraciju o pravima i dužnostima čovjeka, Arapsku povelju o ljudskim pravima iz 2004, Deklaraciju o ljudskim pravima Udruženja jugoistočnih azijskih naroda, Europsku konvenciju o ljudskim pravima i Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima. No čak i zemlje koje tvrde da poštuju ta prava nisu u jednakoj mjeri posvećene njihovom ostvarivanju.

^ odl. 14 Biblija pokazuje da ime pravog Boga glasi Jehova.