Idi na sadržaj

Idi na kazalo

Jehovini svjedoci

Izaberi jezik hrvatski

 3. PITANJE

Otkud potječu sve te upute?

Otkud potječu sve te upute?

Što je odredilo naš izgled — boju očiju, kose, kože ili pak našu visinu i građu te hoćemo li sličiti i majci i ocu ili samo jednom roditelju? Zašto se s jedne strane naših prstiju nalaze meke jagodice, a s druge tvrdi nokti, koji služe kao zaštita?

U vrijeme Charlesa Darwina odgovori na ta pitanja bili su obavijeni velom tajne. Darwina je fasciniralo kako se nasljedne osobine prenose s jedne generacije na drugu, no znao je jako malo o zakonima genetike, a još manje o mehanizmima koji unutar stanice upravljaju procesom nasljeđivanja. No u suvremeno doba biolozi već desetljećima proučavaju genetiku čovjeka i detaljne upute koje su ugrađene u zadivljujuću molekulu koja se naziva DNK (deoksiribonukleinska kiselina). Naravno, najvažnije pitanje glasi: Otkud potječu sve te upute?

Što tvrde mnogi znanstvenici? Mnogi biolozi i drugi znanstvenici smatraju da su DNK i njene kodirane upute nastale kao posljedica cijelog niza slučajnih događaja koji su se odvijali tijekom milijuna godina. Oni kažu da ne postoje dokazi o planskom oblikovanju ni u građi te molekule ni u podacima koje ona sadrži i prenosi, a niti u načinu na koji funkcionira.17

Što kaže Biblija? Biblija kaže da je oblikovanje različitih dijelova našeg tijela, pa čak i vrijeme njihovog nastanka, zapisano u simboličnoj knjizi koju je napisao Bog. Zapazite kako je to pod nadahnućem opisao kralj David. Govoreći o Bogu, rekao je: “Oči su me tvoje vidjele dok sam zametak bio, u knjizi su tvojoj svi dijelovi njegovi bili zapisani — i dani kada su nastajali — kad još nije bilo nijednoga” (Psalam 139:16).

Što pokazuju dokazi? Ako je teorija evolucije točna, onda bi trebala postojati barem realna mogućnost da je DNK nastala uslijed niza slučajnih događaja. S druge strane ako je biblijski izvještaj točan, DNK bi trebala pružiti čvrst dokaz da je nastala kao plod sustavnog planiranja inteligentnog bića.

Kad se DNK opiše na najjednostavniji način, prilično je lako razumjeti kako ona funkcionira, a ono što pritom imamo prilike saznati naprosto nas zadivljuje.  Pođimo stoga na još jedno putovanje u unutrašnjost stanice. Ovaj put posjetit ćemo ljudsku stanicu. Zamislite da ulazite u muzej kojemu je svrha poučiti vas kako funkcionira takva stanica. Cijeli muzej izgleda kao model tipične ljudske stanice, uvećane otprilike 13 000 000 puta. Muzej je veličine ogromnog stadiona koji može primiti otprilike 70 000 ljudi.

Ušli ste u muzej i zapanjeno gledate oko sebe. To čudesno mjesto puno je neobičnih oblika i struktura. Blizu središta stanice nalazi se jezgra, koja izgleda poput kugle visoke otprilike kao zgrada od 20 katova. Odlučili ste krenuti u tom smjeru.

“Izuzetno tehnološko postignuće” — Kako je DNK pakirana: Pakiranje DNK u jezgru zadivljujuće je tehnološko postignuće koje se može usporediti s pokušajem da se 40 kilometara vrlo tankog vlakna upakira u tenisku lopticu

Prolazite kroz vrata u vanjskoj staničnoj ovojnici, ili membrani, i osvrćete se oko sebe. U toj prostoriji najviše se ističe 46 kromosoma. Poredani su u identičnim parovima, različite su veličine, a par koji vam je najbliži visok je približno kao zgrada od 12 katova (1). Svaki kromosom ima suženje otprilike u sredini, pa pomalo sliči na par kobasica, no ovaj je debeo poput ogromnog debla. Primjećujete da je model tog para kromosoma omotan trakom. Prilazeći bliže, zapažate da je ta vodoravna traka podijeljena okomitim linijama. Između njih nalaze se kraće vodoravne linije (2). Jesu li to naslagane knjige? Nisu. To su vanjski rubovi petlji, koje su čvrsto smotane u stupce. Povukli ste jedan rub i petlja se razvezala. Zadivljeni ste jer sada vidite da se ta petlja sastoji od manjih smotuljaka (3), koji su također uredno poredani. Unutar tih smotuljaka nalazi se glavni dio cijele te strukture, koji izgleda poput vrlo dugačkog užeta. Što je to?

GRAĐA ZADIVLJUJUĆE MOLEKULE

Ovaj dio modela kromosoma mogli bismo jednostavno nazvati “uže”. Ono je debelo otprilike 2,5 centimetara. Čvrsto je namotano oko špula (4), pa tvori smotuljke unutar smotuljaka. Ti su smotuljci pričvršćeni za neku vrstu skele, koja omogućava da cijela struktura bude stabilna. Tekst na ekranu koji se nalazi uz izložak objašnjava da je uže namotano tako da je sav prostor iskorišten na najbolji mogući način. Kad bi se iz svakog od tih modela kromosoma izvuklo uže i rastegnulo se, njime bi se mogla obuhvatiti otprilike polovina zemaljske kugle. *

Taj je učinkovit način pakiranja u jednom znanstvenom priručniku nazvan “izuzetnim tehnološkim postignućem”.18 Zvuči li vam uvjerljivo tvrdnja da iza tog postignuća ne stoji vrhunski stručnjak? Kad bi ovaj muzej imao trgovinu u kojoj su milijuni predmeta za prodaju pohranjeni tako uredno i sustavno da biste mogli jednostavno doći do svakog predmeta koji  vam zatreba, biste li pomislili da to nitko nije organizirao? Sigurno ne biste. No takav bi posao zapravo bio jednostavan u usporedbi s pakiranjem DNK.

U muzeju nailazite na još jedan ekran, na kojem se pojavljuje tekst koji vas poziva da uzmete dio tog užeta u ruku i bolje ga pogledate (5). Dok ga provlačite između prstiju, primjećujete da to nije obično uže. Ono se sastoji od dvije niti koje su međusobno uvijene duž zajedničke osi. Niti su povezane sićušnim, jednako razmaknutim prečkama. Uže izgleda poput ljestava koje su toliko uvijene da sliče spiralnom stepeništu (6). U tom trenutku shvaćate o čemu se radi — u ruci držite model molekule DNK, u kojoj se skriva jedna od najvećih tajni života.

Jedna uredno spakirana molekula DNK, sa svojim špulama i skelom, čini kromosom. Prečke ljestava nazivaju se parovi baza (7). Koja je njihova uloga? Čemu sve to služi? Na jednom ekranu nalazi se tekst s pojednostavljenim objašnjenjem.

NAJNAPREDNIJI SUSTAV ZA POHRANU PODATAKA

Tekst kaže da su te prečke, koje povezuju dvije strane ljestava, ključne za razumijevanje DNK. Zamislite da su se ljestve razdvojile. Sa svake strane strši dio prečki. Postoje samo četiri vrste tih prečki.  Znanstvenici su ih nazvali A, T, G i C. Bili su zadivljeni kad su otkrili da redoslijed tih slova prenosi neku vrstu šifriranih informacija.

Možda vam je poznato da je u 19. stoljeću nastala Morseova abeceda, koja je omogućila ljudima da komuniciraju telegrafom. Ta se “abeceda” sastojala od samo dva “slova” — točke i crte. No njihovim kombinacijama mogle su se sastaviti bezbrojne riječi ili rečenice. S druge strane DNK sadrži šifru koja se sastoji od četiri slova. Slijedom kojim se pojavljuju ta slova — A, T, G i C — oblikuju se “riječi”, koje se nazivaju kodoni. Kodoni su organizirani u gene, koje bismo mogli usporediti s “pripovijetkama”. Svaki gen u prosjeku sadrži 27 000 slova. Ti geni i dugački razmaci između njih sačinjavaju neku vrstu poglavlja, odnosno pojedine kromosome. Potrebna su 23 kromosoma da bi se kompletirala “knjiga”, odnosno genom — cjelovita zbirka genetičkih informacija o nekom organizmu. *

Genom bi bio ogromna knjiga. Koliko bi informacija ta knjiga sadržavala? Sveukupno, ljudski genom sastoji se od otprilike tri milijarde parova baza, odnosno prečki na DNK ljestvama.19 Zamislite komplet enciklopedija u kojem svaki svezak ima preko 1 000 stranica. Genom bi popunio 428 takvih svezaka. Ako tome pridodamo i drugu kopiju genoma koja se nalazi u stanici, bilo bi to 856 svezaka. Kad biste htjeli sami natipkati genom, bio bi to posao s punim radnim vremenom, bez godišnjeg odmora, koji bi trajao otprilike 80 godina.

Naravno, ono što biste nakon svega toga dobili ne bi nimalo koristilo vašem tijelu. Naime kako biste smjestili stotine glomaznih svezaka u svaku od 100 bilijuna mikroskopski sitnih stanica? Komprimirati takvu ogromnu količinu informacija u nešto tako sićušno daleko nadilazi ljudske sposobnosti.

Jedan profesor molekularne biologije i informatike rekao je u vezi s tim sljedeće: “U jednom gramu DNK, koji bi kad se osuši zauzimao otprilike jedan kubični centimetar prostora, može se pohraniti jednaka količina informacija kao na otprilike jednom bilijunu CD-a.”20 Što to znači? Prisjetimo se da DNK sadrži gene, odnosno upute potrebne za nastanak jedinstvenog ljudskog tijela. Svaka stanica ima komplet uputa. DNK sadrži ogromnu količinu informacija. Kad bismo njome napunili samo jednu žličicu, ona bi sadržavala upute za nastanak otprilike 350 puta više ljudi nego što ih danas živi na Zemlji. DNK potrebna za stvaranje sedam milijardi ljudi jedva bi pokrila dno te žličice.21

KNJIGA BEZ PISCA?

U jednom gramu DNK može se pohraniti jednaka količina informacija kao na jednom bilijunu CD-a

Usprkos tome što je tehnologija izrade minijaturnih elektroničkih naprava znatno napredovala, nijedan uređaj koji je  načinio čovjek ne može pohraniti ni približno toliko informacija. Pa ipak, CD nam može poslužiti kao prikladna usporedba. Razmislite o sljedećem: CD nas možda oduševljava svojim simetričnim oblikom, sjajnom površinom i svrsishodnim oblikovanjem. To nam je jasan dokaz da su ga načinili pametni ljudi. No što ako su na njemu pohranjene smislene, detaljne upute o izgradnji, održavanju i popravljanju nekog složenog stroja, a ne neke beskorisne informacije? Premda su te informacije najvažnije obilježje tog CD-a, one ne utječu na njegovu težinu i veličinu. Ne bi li vas te upute uvjerile da iza svega toga sigurno stoji neka inteligentna osoba? Zar zapis ne ukazuje na to da mora postojati i njegov autor?

DNK bismo s pravom mogli usporediti s CD-om ili s knjigom. Ustvari, u jednoj knjizi koja govori o genomu stoji: “Zamisao o genomu kao knjizi, strogo uzevši, nije čak ni metafora. Ona je, doslovce, istinita. Knjiga je primjer digitalnih informacija (...). Takav je i genom.” Pisac te knjige u nastavku je rekao: “Genom je vrlo pametna knjiga jer u odgovarajućim uvjetima može samu sebe fotokopirati i samu sebe čitati.”22 To nas dovodi do još jednog važnog obilježja DNK.

STROJEVI U POKRETU

Dok tako stojite u tišini, razmišljate o tome je li u jezgri stanice doista tako mirno kao u muzeju. A onda primjećujete još jedan ekran. Iznad ostakljene vitrine u kojoj se nalazi dio modela DNK piše sljedeće: “Pritisnite dugme kako biste vidjeli demonstraciju.” Kad ste pritisnuli dugme, čujete pripovjedača koji kaže: “DNK ima najmanje dva vrlo važna zadatka. Prvi se zove replikacija (umnožavanje). DNK mora biti kopirana kako bi svaka nova stanica imala kompletnu kopiju istih genetičkih informacija. Pogledajte simulaciju koja slijedi.”

 Kroz vrata na jednom kraju ekrana ulazi neki stroj, koji izgleda vrlo složeno. Radi se zapravo o skupini robota koji su povezani u jednu cjelinu. Stroj prilazi DNK, pričvršćuje se za nju i počinje se kretati duž DNK poput vlaka koji se kreće tračnicama. Kreće se prebrzo da biste uspjeli vidjeti što točno radi, no odmah primjećujete da iza njega umjesto jednog ostaju dva kompletna DNK užeta.

Pripovjedač objašnjava: “Ovo je vrlo pojednostavljen prikaz onoga što se događa prilikom replikacije DNK. Skupina molekularnih strojeva koji se zovu enzimi kreće se duž DNK i najprije je razdvaja na dvije niti, a zatim svaku nit koristi kao kalup kako bi napravila novu, komplementarnu nit. Ne možemo vam pokazati sve dijelove strojeva koji su uključeni u taj proces, naprimjer sićušni uređaj koji se kreće ispred stroja za replikaciju i reže jednu stranu DNK tako da se ona može slobodno svijati umjesto da se prečvrsto namota. Ne možemo vam pokazati ni kako se DNK provjerava nekoliko puta. Greške se otkrivaju i ispravljaju s nevjerojatnom točnošću.” (Vidi ilustraciju na  stranicama 16 i 17.)

Pripovjedač nastavlja: “No možemo vam dobro pokazati brzinu kojom se sve to odvija. Sigurno ste primijetili da se robot kreće prilično brzo. U stvarnosti se enzimi, koje smo usporedili sa strojevima, kreću duž DNK ‘tračnica’ brzinom od otprilike 100 prečki, odnosno parova baza, u sekundi.23 Kad bi te ‘tračnice’ bile veličine željezničkih tračnica, ti bi se ‘strojevi’ kretali brzinom od otprilike 80 kilometara na sat. U bakterijama se ti mali strojevi za repliciranje mogu kretati čak deset puta brže! U ljudskoj se stanici na stotine tih strojeva za repliciranje aktivira na različitim mjestima duž DNK ‘tračnica’. Oni za samo osam sati kopiraju kompletan genom.”24 (Vidi okvir  “Molekula koju se može čitati i kopirati” na 20. stranici.)

“ČITANJE” DNK

Roboti za repliciranje DNK polako odlaze, no pojavljuje se drugi stroj. I on se kreće duž jednog dijela DNK, ali sporije. Promatrate kako DNK uže ulazi na jednom kraju tog stroja, a zatim se pojavljuje na drugom kraju potpuno nepromijenjeno. Međutim iz jednog posebnog otvora na stroju pojavljuje se nova, jednostruka nit koja izgleda poput rastućeg repa. Što se događa?

Ponovno se čuje pripovjedač, koji objašnjava: “Drugi zadatak DNK naziva se transkripcija (prepisivanje). DNK nikada ne napušta sigurnost koju joj pruža jezgra. Kako onda njeni geni — recepti za nastanak svih bjelančevina od kojih se sastoji naše tijelo — mogu biti pročitani i upotrijebljeni? Enzim pronalazi mjesto na DNK  na kojem se pomoću kemijskih signala koji dolaze izvan stanične jezgre aktivirao neki gen. Potom enzim pomoću jedne molekule koja se naziva RNK (ribonukleinska kiselina) kopira taj gen. RNK je jako slična jednoj niti DNK, ali je ipak drugačija. Zadatak joj je da prikupi šifrirane informacije zapisane u genima. RNK dobiva te informacije dok se nalazi u enzimu, a potom izlazi iz jezgre i hita prema jednom od ribosoma, gdje će te informacije iskoristiti za izgradnju bjelančevine.”

Zadivljeni ste tom demonstracijom. Ovaj muzej i genijalnost onih koji su projektirali i izradili strojeve u njemu ostavili su na vas dubok dojam. Zamislite sada da se svi ti izlošci u muzeju mogu pokrenuti tako da se istovremeno prikazuje odvijanje mnogih tisuća procesa koji se zbivaju u ljudskoj stanici! Bio bi to uistinu impresivan prizor.

Naravno, svjesni ste toga da upravo sada sićušni, složeni strojevi obavljaju sve te funkcije u svakoj od 100 bilijuna stanica od kojih se sastoji vaše tijelo. Vaša se DNK čita, dajući upute za izgradnju stotina tisuća različitih bjelančevina od kojih se sastoji vaše tijelo — za izgradnju enzima, tkiva, organa i tako dalje. Upravo sada vaša se DNK kopira i ispravljaju se  pogreške kako bi svaka nova stanica dobila novi komplet uputa koji se može čitati.

ZAŠTO JE TO VAŽNO?

Ponovno se upitajmo otkud potječu sve te upute. Biblija navodi na zaključak da ta “knjiga” i njen zapis potječu iz nadljudskog izvora. Je li taj zaključak doista zastario ili znanstveno neutemeljen?

Što mislite, bi li ljudi uopće mogli izgraditi muzej koji smo opisali? Sigurno bi naišli na velike probleme ako bi to pokušali. Još se uvijek jako malo zna o ljudskom genomu i o tome kako on funkcionira. Znanstvenici još uvijek pokušavaju shvatiti gdje se nalaze svi geni i koja je njihova uloga. A geni čine samo mali dio niti DNK. Što reći o svim onim dugačkim dijelovima niti DNK koji ne sadrže gene? Znanstvenici su te dijelove nazvali otpadna DNK, no prije nekog vremena shvatili su da oni nisu beskorisni. Upravo bi ti dijelovi mogli biti odgovorni za to kako se i u kojoj  mjeri koriste geni. Čak i kad bi znanstvenici mogli načiniti potpuni model DNK i strojeve koji je kopiraju i ispravljaju greške, bi li uspjeli u tome da ona uistinu funkcionira kao što funkcionira stvarna DNK?

Ugledni znanstvenik Richard Feynman nedugo prije smrti ostavio je na ploči sljedeću poruku: “Što ne mogu stvoriti, to niti ne razumijem.”25 Doista je ugodno čuti takve iskrene i ponizne riječi, koje su očito točne kad je u pitanju DNK. Znanstvenici ne mogu stvoriti DNK s njenim mehanizmom za replikaciju i transkripciju, a ne mogu ni razumjeti u potpunosti njenu građu i kako ona funkcionira. Pa ipak, neki tvrde da znaju da je sve to nastalo spontano, igrom slučaja. Da li dokazi koje ste razmotrili doista potvrđuju takav zaključak?

Neki znanstvenici zaključili su da dokazi ukazuju na nešto drugo. Naprimjer Francis Crick, znanstvenik koji je sudjelovao u otkriću strukture DNK, odnosno njene dvostruke uzvojnice, zaključio je da je ta molekula presložena da bi nastala igrom slučaja. Stoga je postavio tezu da su možda inteligentni izvanzemaljci poslali DNK na Zemlju kako bi pomogli da ovdje započne život.26

Nedavno je istaknuti filozof Antony Flew, koji je zagovarao ateizam punih 50 godina, potpuno promijenio mišljenje. U dobi od 81 godine počeo je vjerovati da je neko inteligentno biće moralo sudjelovati u stvaranju života. Što ga je navelo na to? Proučavanje DNK. Kad su ga upitali hoće li njegovi novi stavovi naići na neodobravanje znanstvenika, Flew je navodno odgovorio: “Baš šteta ako hoće. Cijelog života vodio sam se načelom (...) da treba prihvatiti dokaze na kakav god zaključak oni upućivali.”27

Što vi mislite? Na što upućuju dokazi? Zamislite da ste usred neke tvornice naišli na prostoriju u kojoj se nalazi središnji kompjuter. Kompjuter izvodi složeni glavni program koji upravlja svim radnim operacijama u tvornici. Osim toga program stalno odašilje upute o tome kako napraviti i održavati svaki stroj u tvornici te kopira sam sebe i ispravlja greške. Biste li na temelju toga zaključili da su se kompjuter i njegov program sami načinili ili biste zaključili da su ih načinili pametni ljudi koji su sve dobro isplanirali? Dokazi govore sami za sebe.

^ odl. 12 U knjizi Molecular Biology of the Cell koristi se drugačija usporedba. Ondje stoji da bi se pakiranje tih dugih niti u jezgru stanice moglo usporediti s pokušajem da se 40 kilometara vrlo tankog vlakna upakira u tenisku lopticu — ali toliko uredno i precizno da se jednostavno može doći do svakog dijela vlakna.

^ odl. 18 Stanice sadrže dvije kompletne kopije genoma, ukupno 46 kromosoma.