Idi na sadržaj

Idi na podizbornik

Idi na kazalo

Jehovini svjedoci

hrvatski

Kad umre netko koga voliš...

“To ne može biti istina!”

“To ne može biti istina!”

JEDAN čovjek iz New Yorka (SAD) priča: “Moj sin Jonathan bio je u posjeti kod prijatelja koji stanuju nekoliko kilometara od nas.

Mojoj ženi Valentini nije bilo drago što ide k njima. Uvijek je bila zabrinuta kad se radilo o prometu. Ali on je volio elektroniku, a njegovi prijatelji su imali radionicu gdje je mogao steći nešto praktičnog iskustva. Ja sam bio kod kuće na zapadnom Manhattanu, New York. Moja žena je bila u posjeti svojoj rodbini u Portoriku. ‘Jonathan će se brzo vratiti’, mislio sam. Onda se začulo zvono. ‘To je sigurno on.’ Nije bio. Bila je policija i bolničari iz ambulantnih kola. ‘Da li prepoznajete ovu vozačku dozvolu?’ pitao je policajac. ‘Da, to je od mog sina Jonathana.’ ‘Imamo lošu vijest za vas. Dogodila se nesreća i (...) vaš sin (...) vaš sin je poginuo.’ Moja prva reakcija bila je: ‘To ne može biti istina!’ Ta je “bomba” otvorila ranu u našim srcima koju još uvijek liječimo, godinama kasnije.”

‘Imamo lošu vijest za vas. Dogodila se nesreća i (...) vaš sin (...) vaš sin je poginuo.’

 Jedan otac u Barceloni (Španjolska) piše: “U Španjolskoj 1960-ih godina, bili smo sretna obitelj. Tu smo bili moja žena María i naše troje djece, David, Paquito i Isabel, stari 13, 11 i 9 godina.

Jednog dana u ožujku 1963. Paquito se vratio iz škole žaleći se da ga jako boli glava. Bili smo zbunjeni jer nismo znali što bi mogao biti uzrok — ali ne zadugo. Tri sata kasnije bio je mrtav. Izljev krvi u mozak ugasio mu je život.

Paquito je umro prije više od 30 godina. Ipak, duboka bol uslijed tog gubitka ostala je s nama do današnjeg dana. Nemoguće je da roditelji izgube dijete a da ne osjećaju da su izgubili dio sebe — bez obzira koliko je vremena prošlo ili koliko još druge djece imali.”

 Ova dva iskustva, gdje su roditelji izgubili djecu, pokazuju kako su duboke i trajne rane kad dijete umre. Kako li su samo istinite riječi jednog liječnika koji je napisao: “Smrt djeteta obično je tragičnija i traumatičnija od smrti starije osobe jer je dijete zadnja osoba za koju se očekuje da će umrijeti. (...) Smrt bilo kojeg djeteta predstavlja gubitak budućih snova, odnosa [sin, snaha, unuk], iskustava (...) koja se još nisu doživjela.” A taj osjećaj dubokog gubitka može se isto tako primijeniti na bilo koju ženu koja je izgubila bebu uslijed spontanog pobačaja.

Jedna ožalošćena supruga objašnjava: “Moj muž Russell je za vrijeme drugog svjetskog rata služio kao sanitetski asistent na pacifičkom ratištu. Doživio je i preživio neke užasne bitke. Vratio se u Sjedinjene Države i u smireniji život. Kasnije je služio kao propovjednik Božje riječi. U svojim ranim 60-ima počeo je dobivati simptome srčanih problema. Pokušao je voditi aktivan život. Zatim, jednog dana u srpnju 1988, doživio je snažan srčani udar i umro. Njegov gubitak me je dotukao. Nisam se uspjela ni pozdraviti s njim. Nije mi bio samo muž. Bio mi je najbolji prijatelj. Zajedno smo proživjeli 40 godina života. Sada je izgledalo da se moram suočiti sa posebnom usamljenošću.”

Ovo su samo neke od tisuća tragedija koje svakog dana pogađaju obitelji po cijelom svijetu. Kao što će ti reći većina tugujućih osoba, kad smrt uzme tvoje dijete, tvog muža, tvoju ženu, tvog roditelja, tvog prijatelja, ona je stvarno ono čime ju je nazvao kršćanski pisac Pavao, ‘posljednji neprijatelj’. Prva prirodna reakcija na zastrašujuću vijest često može biti poricanje: “To ne može biti istina! Ja to ne vjerujem.” Često slijede i druge reakcije, kao što ćemo vidjeti (1. Korinćanima 15:25, 26).

Međutim, prije nego razmotrimo osjećaje tuge, odgovorimo na neka važna pitanja. Da li smrt znači kraj te osobe? Postoji li ikakva nada da ćemo ponovo moći vidjeti naše drage?

Postoji stvarna nada

Biblijski pisac Pavao pružio je nadu za oslobođenje od tog ‘posljednjeg neprijatelja’, smrti. On je napisao: “Pošljednji će se neprijatelj ukinuti smrt”. “Neprijatelj koji će posljednji biti uništen jest smrt” (1. Korinćanima 15:26, St). Zašto je Pavao mogao biti tako siguran u to? Jer ga je poučio onaj koji je podignut iz mrtvih, Isus Krist (Djela apostolska 9:3-19). To je razlog zašto je Pavao također mogao napisati: “Budući da kroz čovjeka [Adama] bi smrt, kroz čovjeka [Isusa Krista] i uskrsenje mrtvih. Jer kako po Adamu svi umiru, tako će i po Kr[i]stu svi oživjeti” (1. Korinćanima 15:21, 22).

Isus je bio duboko ožalošćen kad je sreo udovicu iz Naina i vidio njenog mrtvog sina. Biblijski izvještaj nam govori: “Kad se [Isus] približi gradskim vratima [u Nainu], iznosili su na ukop mrtvaca, jedinca sina u majke koja bijaše udovica. Pratio ju je mnogi narod iz grada. Kad je Gospodin opazi, sažali se nad njom te joj reče: ‘Nemoj plakati!’ Zatim pristupi k lijesu, dotače ga se — nosioci stadoše — te reče: ‘Mladiću, tebi govorim, ustani!’  Mrtvac se podiže i poče govoriti; a Isus ga dade njegovoj majci. Sve prisutne obuze strah te su slavili Boga: ‘Velik se prorok — govorili su — pojavi među nama. Bog pohodi narod svoj.’” Zapazi kako je Isus bio dirnut sažaljenjem, i zato je uskrsnuo udovičinog sina! Zamisli što to nagovještava za budućnost! (Luka 7:12-16, St).

Isus je tamo, pred očevicima, izveo nezaboravno uskrsnuće. To je bio predznak uskrsnuća koje je već pretkazao neko vrijeme prije tog događaja, povratak u život na Zemlji pod ‘novim nebom’. Tom prilikom Isus je rekao: “Ne divite se ovome, jer ide čas u koji će svi koji su u grobovima čuti glas sina Božijega, i izići će” (Otkrivenje 21:1, 3, 4; Ivan 5:28, 29; 2. Petrova 3:13).

Među drugim očevicima uskrsnuća nalazio se Petar, zajedno sa nekima od 12-orice koji su pratili Isusa na njegovim putovanjima. Oni su zapravo čuli kako uskrsnuli Isus govori pokraj Galilejskog mora. Izvještaj nam kaže: “Reče im Isus: ‘Dođite i doručkujte!’ Nitko se od učenika nije usuđivao zapitati ga: ‘Tko si ti?’ jer su znali da je Gospodin. Isus se primakne, uzme kruh pa im ga dadne; ribu isto tako. To se već treći put Isus ukazao učenicima otkada je uskrsnuo iz mrtvih” (Ivan 21:12-14, St).

Dakle, Petar je s potpunim uvjerenjem mogao napisati: “Neka bude hvaljen Bog, Otac našega Gospodina Isusa Krista, koji nas po svome velikom milosrđu uskrsnućem Isusa Krista od mrtvih ponovo rodi za živu nadu” (1. Petrova 1:3, St).

Apostol Pavao je izrazio svoju nadu punu povjerenja kad je rekao: “[Vjerujem] u sve što stoji pisano u Zakonu i Prorocima. Ja se uzdam u Boga, kao što se uzdaju i oni sami, da će uskrsnuti pravedni i nepravedni” (Djela apostolska 24:14, 15, St).

Dakle, milijuni mogu imati čvrstu nadu da će opet vidjeti svoje drage žive na Zemlji, ali pod sasvim drugačijim okolnostima. Kakve će biti te okolnosti? Daljnji detalji biblijski utemeljene nade za naše drage umrle razmatrat će se u zadnjem dijelu ove brošure, pod naslovom “Sigurna nada za umrle”.

No razmotrimo najprije pitanja koja možda imaš ako tuguješ zbog gubitka voljene osobe: Da li je normalno tako tugovati? Kako mogu živjeti sa svojom tugom? Što drugi mogu napraviti kako bi mi pomogli da to podnesem? Kako mogu pomoći drugima koji tuguju? I najvažnije: Što kaže Biblija o sigurnoj nadi za umrle? Hoću li ikada ponovo vidjeti svoje voljene? I gdje će to biti?