MATEJ 26:57-68 MARKO 14:53-65 LUKA 22:54, 63-65 IVAN 18:13, 14, 19-24

  • ISUSA VODE PRED BIVŠEG VELIKOG SVEĆENIKA ANU

  • SUDBENO VIJEĆE PROVODI NEZAKONITO SUĐENJE

Vojnici su Isusa, svezanog kao da je kakav zločinac, najprije odveli Ani, koji je služio kao veliki svećenik kad je Isus u dobi od 12 godina zadivio učitelje u hramu (Luka 2:42, 47). Neki Anini sinovi kasnije su također bili veliki svećenici, a 33. godine tu je dužnost vršio njegov zet Kajfa.

Dok je Isus bio u Aninom domu, Kajfa je imao vremena sazvati Sudbeno vijeće. To se vijeće sastojalo od 71 člana, a među njima su bili kako veliki svećenik tako i oni koji su ranije vršili tu službu.

Ana je počeo ispitivati Isusa “o njegovim učenicima i o njegovom učenju”. Ali on mu je rekao: “Ja sam javno govorio svijetu. Uvijek sam naučavao u sinagogi i u hramu, gdje se skupljaju svi Židovi. Ništa nisam govorio u tajnosti. Zašto pitaš mene? Pitaj one koji su čuli što sam im govorio!” (Ivan 18:19-21).

Nato je jedan od stražara koji je stajao u blizini ošamario Isusa i prekorio ga: “Zar tako odgovaraš glavaru svećeničkom?” Znajući da nije rekao ništa krivo, Isus mu je odgovorio: “Ako sam krivo rekao, dokaži da je krivo! A ako sam pravo rekao, zašto me udaraš?” (Ivan 18:22, 23). Ana ga je potom poslao svom zetu Kajfi.

U međuvremenu se okupilo čitavo Sudbeno vijeće — veliki svećenik, starješine i pismoznanci.  Sastali su se u Kajfinom domu. Židovski zakon zabranjivao je da se suđenje održava noću za trajanja Pashe. No vjerske vođe to ni najmanje nije odvratilo od njihove zle namjere.

Suvišno je i reći da sud pred kojim se Isus našao nije sudio nepristrano. Kad je uskrsnuo Lazara, Sudbeno vijeće već je bilo odlučilo da Isus mora umrijeti (Ivan 11:47-53). A samo nekoliko dana ranije vjerski vođe dogovarali su se kako da ga na prijevaru uhvate i ubiju (Matej 26:3, 4). Da, Isus je bio osuđen na smrt i prije nego što mu se počelo suditi!

Kao da nije bilo dovoljno to što su se nezakonito sastali, svećenički glavari i drugi članovi Sudbenog vijeća pokušavali su pronaći i lažne svjedoke kako bi na temelju njihovog svjedočanstva mogli osuditi Isusa. Mnogi su se odazvali, ali im se iskazi nisu podudarali. Na koncu su dvojica izjavila: “Mi smo ga čuli kako govori: ‘Razvalit ću ovaj hram načinjen ljudskim rukama i za tri dana sagradit ću drugi koji neće biti načinjen ljudskim rukama’” (Marko 14:58). No čak se ni oni nisu potpuno usuglasili.

Kajfa je zatim Isusa upitao: “Zar ništa ne odgovaraš? Što kažeš na optužbe koje iznose protiv tebe?” (Marko 14:60). Ali Isus nije želio ništa odgovoriti na tu lažnu optužbu svjedoka čije se priče nisu slagale. Stoga je veliki svećenik odlučio upotrijebiti drugačiju taktiku.

Kajfa je znao koliko bi se Židovi uvrijedili i uznemirili ako bi netko tvrdio da je Božji Sin. Ranije, kad je Isus nazvao Boga svojim Ocem, Židovi su ga htjeli ubiti jer su tvrdili da sebe smatra ravnim Bogu (Ivan 5:17, 18; 10:31-39). Svjestan toga, Kajfa mu je sada lukavo rekao: “Zaklinjem te živim Bogom da nam kažeš jesi li ti Krist, Sin Božji!” (Matej 26:63). Naravno, Isus je već ranije otvoreno rekao da je Božji Sin (Ivan 3:18; 5:25; 11:4). No da je ovom prilikom ostao šutjeti, to se moglo protumačiti kao da poriče svoju tvrdnju da je Božji Sin i Krist. Stoga je rekao: “Jesam. I vidjet ćete Sina čovječjeg kako sjedi zdesna Silnome i dolazi s oblacima nebeskim” (Marko 14:62).

Nato je Kajfa teatralno razderao haljine i povikao: “Pohulio je! Što nam još trebaju svjedoci? Evo, sad ste čuli hulu. Što mislite?” Čineći veliku nepravdu, Sudbeno je vijeće presudilo: “Zaslužuje smrt!” (Matej 26:65, 66).

Isusa su zatim počeli ismijavati i udarati šakama. Drugi su ga šamarali i pljuvali mu u lice. A onda su mu prekrili lice, ošamarili ga i zajedljivo mu rekli: “Ako si prorok, reci tko te udario!” (Luka 22:64). Da, zlostavljali su Božjeg Sina, i to tijekom nezakonitog noćnog suđenja!