Idi na sadržaj

Idi na podizbornik

Idi na kazalo

Jehovini svjedoci

hrvatski

Isus – put, istina i život

 73. POGLAVLJE

Samarićanin pokazuje istinsku brigu

Samarićanin pokazuje istinsku brigu

LUKA 10:25-37

  • KAKO NASLIJEDITI VJEČNI ŽIVOT

  • PRIČA O MILOSRDNOM SAMARIĆANINU

Dok je Isus bio u okolici Jeruzalema, prilazili su mu mnogi Židovi. Neki su htjeli učiti od njega, a drugi su ga pak htjeli iskušati. Jedan od njih, vrstan poznavatelj Mojsijevog zakona, upitao ga je: “Učitelju, što mi je činiti da naslijedim vječni život?” (Luka 10:25).

Isus je uviđao da ga zakonoznanac nije to pitao naprosto zato što ga je zanimalo. Možda je htio navesti Isusa da kaže nešto što će Židovima zvučati uvredljivo. Isus je znao da taj čovjek već ima jasan stav o tome, stoga ga je mudrim odgovorom naveo da kaže svoje mišljenje.

Upitao ga je: “Što je napisano u Zakonu? Što ondje čitaš?” Taj se čovjek bavio izučavanjem Božjeg Zakona, pa mu je na temelju njega i odgovorio. Citirajući 5. Mojsijevu 6:5 i 3. Mojsijevu 19:18 rekao je: “‘Ljubi Jehovu, Boga svojega, svim srcem svojim i svom dušom svojom i svom snagom svojom i svim umom svojim’ i ‘bližnjega svojeg kao samoga sebe’!” (Luka 10:26, 27). Je li to bio točan odgovor?

Isus mu je rekao: “Ispravno si odgovorio. Čini to i dobit ćeš život!” No je li time završio njihov razgovor? Zakonoznanac je htio konkretniji odgovor. Želio se “pokazati pravednim” i dobiti potvrdu da su njegova gledišta ispravna i da pravedno postupa s drugima. Zato ga je upitao: “A tko je moj bližnji?” (Luka 10:28, 29). To naizgled jednostavno pitanje bilo je zapravo od velike važnosti. Kako to?

Židovi su vjerovali da se izraz “bližnji” odnosi samo na one koji su se držali židovskih običaja, a svoj su stav temeljili na riječima iz 3. Mojsijeve 19:18, koje naizgled upućuju na takav zaključak. Zapravo, neki su Židovi čak smatrali da im “Zakon zabranjuje” družiti se s ne-Židovima (Djela apostolska 10:28). Stoga su taj zakonoznanac, a možda čak i neki Isusovi učenici, mislili da su pravedni ako se obzirno ophode sa svojim sunarodnjacima. S druge strane, prema ne-Židovima su mogli biti grubi, jer su smatrali da oni zapravo nisu njihovi bližnji.

Kako im je Isus mogao pomoći da promijene svoj stav, a da ih pritom ne uvrijedi? Odlučio je ispričati priču: “Neki je čovjek silazio iz Jeruzalema u Jerihon i upao među razbojnike koji su ga svukli i pretukli te otišli ostavivši ga polumrtva. Slučajno je tim putem silazio neki svećenik, no kad ga je vidio, prošao je suprotnom stranom. Isto tako i levit, kad ga je vidio silazeći onuda, prošao je suprotnom stranom. A neki je Samarićanin prolazeći tim putem došao do njega i kad ga je vidio, sažalio se” (Luka 10:30-33).

Čovjek kojem je Isus pričao ovu priču zasigurno je znao da su mnogi svećenici i leviti, koji su im pomagali u hramskoj službi, živjeli u Jerihonu. Kad bi se po završetku službe vraćali iz hrama, silazili su cestom koja je bila duga više od 20 kilometara. Taj je put znao biti opasan, budući da su putnike vrebali razbojnici. Od svećenika i levita bi se očekivalo da pomognu svom sunarodnjaku ako bi se našao u nevolji. No u Isusovoj priči oni to nisu učinili. Pomogao mu je Samarićanin, pripadnik naroda koji su Židovi prezirali (Ivan 8:48).

Kako je Samarićanin pomogao ranjenom Židovu? Isus je ispričao: “Pristupio mu je i povio mu rane, zalivši ih uljem i vinom. Zatim ga je stavio na svoju životinju te ga doveo u konačište i pobrinuo se za njega. Sutradan je izvadio dva denara, dao ih vlasniku konačišta i rekao: ‘Pobrini se za njega, a što god potrošiš više od ovoga, platit ću ti kad se vratim’” (Luka 10:34, 35).

Dovršivši priču, Veliki Učitelj, Isus, postavio je zakonoznancu pronicljivo pitanje: “Što misliš, koji je od ove trojice bio bližnji čovjeku koji je upao među razbojnike?” Njemu je možda bilo nelagodno odgovoriti: “Samarićanin”, pa je rekao: “Onaj koji mu je iskazao milosrđe.” Poruka priče bila je posve jasna kad mu je Isus u zaključku kazao: “Idi pa i ti čini tako!” (Luka 10:36, 37).

Takav način poučavanja bio je doista učinkovit! Da je Isus zakonoznancu izravno rekao da su i ne-Židovi njegovi bližnji, bi li on i drugi Židovi koji su ga slušali bez pogovora to prihvatili? Vjerojatno ne bi. No priča koju je Isus ispričao bila je prilično jednostavna i slušatelji su se mogli poistovjetiti s onim što su čuli. Stoga su po završetku priče mogli vrlo lako odgovoriti na pitanje: “Tko je moj bližnji?” Naime, bližnji u pravom smislu te riječi jest onaj koji pokazuje ljubav i dobrotu, u skladu s onim što nas uči Božja Riječ.