Idi na sadržaj

Idi na kazalo

Jehovini svjedoci

Izaberi jezik hrvatski

 15. POGLAVLJE

Borba za vjersku slobodu

Borba za vjersku slobodu

TEMA POGLAVLJA:

Kako je Krist pomogao svojim sljedbenicima da se izbore za zakonsko priznanje i pravo da žive po Božjim zakonima

1, 2. (a) Kako možeš dokazati da si građanin Božjeg Kraljevstva? (b) Zašto su se Jehovini svjedoci katkad morali boriti za vjersku slobodu?

JESI li građanin Božjeg Kraljevstva? Svaki Jehovin svjedok dobio je tu izuzetnu čast. A što je dokaz tvog građanstva? To, naravno, nije putovnica niti neki drugi službeni dokument, već način na koji služiš svom Bogu, Jehovi. Želimo li ga štovati na ispravan način, nije dovoljno samo vjerovati u njega. Moramo to pokazati svojim djelima — svojom poslušnošću zakonima Božjeg Kraljevstva. Naš odnos s Bogom utječe na sva područja našeg života, pa čak i na odgoj djece ili odabir liječenja.

2 Međutim, svijet koji nas okružuje ne gleda uvijek blagonaklono na našu želju da živimo kao odani građani Božjeg Kraljevstva. Vlasti nam ponekad pokušavaju nametnuti ograničenja ili nam potpuno onemogućiti da služimo Jehovi. Katkad su se Kristovi podanici morali izboriti za pravo da postupaju po zakonima svog Mesijanskog Kralja. Treba li nas to iznenaditi? Nipošto. Jehovin se narod i u biblijska vremena često morao boriti da bi mu mogao slobodno služiti.

3. Za što se Božji narod morao izboriti u doba kraljice Estere?

3 Naprimjer, u doba kraljice Estere Božji sluge morali su se boriti za goli život. Zašto? Zli upravitelj Haman naveo je perzijskog kralja Ahasvera da izda zapovijed da se istrijebe svi Židovi u njegovom kraljevstvu zato što su njihovi “zakoni drugačiji od zakona svih ostalih naroda” (Est. 3:8, 9, 13). Je li Jehova svoje sluge ostavio na cjedilu? Nije. Blagoslovio je Esteru i Mordokaja kad su se hrabro obratili kralju moleći ga da zaštiti Božji narod (Est. 9:20-22).

4. O čemu će biti govora u ovom poglavlju?

4 A kako je danas? Kao što smo vidjeli u prethodnom poglavlju, vlasti su se ponekad suprotstavljale Jehovinim svjedocima. U ovom ćemo poglavlju razmotriti kako su nas pokušale onemogućiti da služimo Bogu na ispravan način. Usredotočit ćemo se na tri područja: (1) pravo da postojimo kao vjerska zajednica i služimo Bogu onako kako  želimo, (2) pravo da biramo način liječenja koji je u skladu s biblijskim načelima i (3) pravo roditelja da u odgoju djece primjenjuju Jehovina mjerila. Za svako od tih područja vidjet ćemo kako su se lojalni podanici Mesijanskog Kraljevstva smiono borili da sačuvaju svoje dragocjeno građanstvo te kako je njihov trud urodio plodom.

Borba za zakonsko priznanje i temeljne slobode

5. Kako pravim kršćanima koristi to što imaju zakonsko priznanje?

5 Treba li nam zakonsko priznanje ljudskih vlasti da bismo štovali Jehovu? Ne, ali ono nam ipak mnogo toga olakšava. Primjerice, omogućava nam da se slobodno sastajemo u svojim kongresnim dvoranama i dvoranama za skupštinske sastanke, da tiskamo i uvozimo biblijsku literaturu te da svojim bližnjima nesmetano propovijedamo dobru vijest. Jehovini svjedoci u mnogim su zemljama zakonski priznati i uživaju iste vjerske slobode kao i pripadnici drugih religija. No što ako nam vlasti ne žele dati zakonsko priznanje ili nam pokušaju uskratiti neke temeljne slobode?

6. S kojim su se problemom suočili Jehovini svjedoci u Australiji početkom 1940-ih?

6 Australija. Početkom 1940-ih, u vrijeme rata, australski generalni guverner zaključio je da su naša vjerovanja “štetna” za borbeni moral zemlje. Zato je naše djelovanje bilo zabranjeno. Braća se nisu mogla javno sastajati niti propovijedati, podružnica je bila zatvorena, a dvorane konfiscirane. Nije se smjelo čak niti posjedovati biblijsku literaturu. Nakon što su nekoliko godina djelovali ilegalno, Jehovini svjedoci u Australiji konačno su mogli odahnuti kad je 14. lipnja 1943. Savezni vrhovni sud ukinuo zabranu.

7, 8. Opiši kako se braća u Rusiji već godinama bore za vjersku slobodu.

7 Rusija. Za vrijeme komunizma Jehovini svjedoci desetljećima su djelovali pod zabranom, no 1991. napokon su bili zakonski registrirani. Nakon raspada Sovjetskog Saveza dobili smo zakonsko priznanje u Ruskoj Federaciji, i to već 1992. Međutim, ubrzo je neke naše protivnike — naročito pobornike Ruske pravoslavne crkve — počeo smetati brzi porast u našim redovima. Zato su u razdoblju od 1995. do 1998. podnijeli pet kaznenih prijava protiv Jehovinih svjedoka. Tužitelj ni u jednom slučaju nije našao dokaza da je prekršen zakon. No protivnici nisu popuštali, već su 1998. podnijeli građansku tužbu. Prvu su parnicu Jehovini svjedoci dobili, no protivnici su se žalili na tu presudu, te su braća na koncu u svibnju 2001. izgubila. Slučaj se ponovno našao na sudu u listopadu iste godine, a 2004. donesena je presuda kojom je raspušteno moskovsko pravno tijelo Jehovinih svjedoka te je zabranjeno njegovo djelovanje.

 8 Odmah je uslijedio val progonstva. (Pročitaj 2. Timoteju 3:12.) Braću se počelo uznemiravati i napadati. Oduzimala im se biblijska literatura i postalo im je gotovo nemoguće unajmiti ili sagraditi dvorane za sastanke. Zamisli kako je našoj braći bilo dok su trpjela takvo zlostavljanje! Jehovini svjedoci su 2001. uložili žalbu Europskom sudu za ljudska prava, a 2004. priložili su i dopunu svojoj tužbi. Sud je 2010. donio presudu. Jasno je zaključio da zabrana djelovanja Jehovinih svjedoka u Rusiji počiva na vjerskoj netrpeljivosti te je ustvrdio da nema razloga podržati odluke ruskih sudova jer nije bilo dokaza da su se Jehovini svjedoci ogriješili o zakon. Također je istaknuo kako je cilj zabrane bio oduzeti Jehovinim svjedocima njihova zakonska prava. Tom je odlukom zaštitio pravo Jehovinih svjedoka da prakticiraju svoju vjeru. Premda ruske vlasti dosad još nisu ispoštovale odluku Europskog suda, ta je pravna pobjeda jako ohrabrila tamošnju braću.

Titos Manusakis (vidi 9. odlomak)

9-11. Kako su se Jehovini sluge u Grčkoj borili za pravo da održavaju vjerske sastanke i s kakvim rezultatima?

9 Grčka. Godine 1983. u Iráklionu, gradu na otoku Kreti, Titos Manusakis unajmio je prostoriju kako bi malena grupa Jehovinih svjedoka ondje mogla održavati svoje sastanke (Hebr. 10:24, 25). No nedugo nakon toga jedan pravoslavni svećenik prijavio ih je policiji jer mu je smetalo što su braća tu prostoriju koristila za vjerske aktivnosti. Zašto mu je to toliko smetalo? Samo zato što su se njihova vjerovanja razlikovala od vjerovanja Pravoslavne crkve! Vlasti su pokrenule kazneni postupak protiv brata Manusakisa i još trojice tamošnje braće. Bili su kažnjeni globom i osuđeni na dva mjeseca zatvora. Kao odani građani Božjeg Kraljevstva, braća su smatrala da im je sud takvom presudom uskratio vjersku slobodu, pa su se žalili na svim instancama, a na koncu i Europskom sudu za ljudska prava.

10 Taj je sud 1996. donio odluku koja je bila težak udarac protivnicima pravog Boga. Zaključio je da Jehovini svjedoci “po grčkom zakonu odgovaraju definiciji ‘poznate religije’” te da su odluke nižih sudova “tužitelju izravno uskratile slobodu vjeroispovijedi”. Istaknuo je i da grčke vlasti nemaju pravo “određivati ispravnost nečijih vjerskih uvjerenja ili načina na koji se ona izražavaju”. Braća su oslobođena svih optužbi i priznato im je pravo da slobodno ispovijedaju svoju vjeru!

11 Je li ta pobjeda jednom zauvijek odstranila sve zakonske zapreke za braću u Grčkoj? Nažalost, nije. U gradu Kassándriji pojavio se sličan slučaj, koji je riješen 2012, nakon što se gotovo 12 godina povlačio po sudovima. U tom je  gradu iza protivljenja stajao jedan pravoslavni episkop. Ipak, na koncu je Državno vijeće, najviši sud za upravne sporove, presudilo u korist Božjeg naroda. Ono je navelo kako sam grčki ustav garantira slobodu vjeroispovijedi te je odbacilo optužbu da mi nismo poznata religija, što je bio čest argument naših protivnika. Vijeće je obrazložilo: “Nauk ‘Jehovinih svjedoka’ nije nikakva tajna te, shodno tome, valja zaključiti da se mogu ubrojiti među poznate religije.” Članovi male skupštine u Kassándriji sretni su što sada mogu slaviti Jehovu u vlastitoj dvorani.

12, 13. Kako su nam protivnici u Francuskoj stvarali neprilike “služeći se zakonom” i jesu li njihovi pokušaji bili uspješni?

12 Francuska. I u toj su zemlji protivnici Božjem narodu stvarali neprilike “služeći se zakonom”. (Pročitaj Psalam 94:20.) Primjerice, sredinom 1990-ih porezna je uprava započela reviziju financija zajednice Jehovinih svjedoka u Francuskoj. Ministar za proračun otkrio je što je zapravo bio njihov cilj: “Revizija bi mogla voditi do stečaja ili do kaznenog postupka (...) što bi, po svoj prilici, dovelo u pitanje opstanak Zajednice ili bi je prisililo da prestane djelovati u našoj zemlji.” Iako prilikom revizije nisu pronađene nikakve nepravilnosti, poreznici su odlučili Zajednici naplatiti ogroman porez. Da su uspjeli sprovesti taj plan, braća ne bi imala druge, nego zatvoriti podružnicu i prodati njene objekte da bi mogla platiti porez. Bila je to vrlo ozbiljna prijetnja, no Božji sluge nisu se predali. Odlučno su se usprotivili toj nepravdi i na koncu su 2005. uložili žalbu Europskom sudu za ljudska prava.

13 Sud je donio presudu 30. lipnja 2011. Zaključio je da država koja jamči građanima vjerske slobode nema pravo, osim u ekstremnim slučajevima, procjenjivati valjanost njihovih vjerskih uvjerenja ili načina na koji se ona izražavaju. Povrh toga, kazao je: “Zajednica bi oporezivanjem (...) ostala bez osnovnih sredstava, čime bi se njezinim pripadnicima u svakom praktičnom smislu onemogućilo da slobodno ispovijedaju svoju vjeru.” Sud je jednoglasno presudio u korist Jehovinih svjedoka. Na veliku radost Jehovinog naroda, francuska je vlada konačno s kamatama vratila sav nametnuti porez te je odustala od zapljene zemljišta na kojem se nalazila podružnica.

Redovito se moli za svoju braću i sestre kojima se zakonskim sredstvima nanosi nepravda

14. Kako i ti možeš dati svoj doprinos borbi za vjersku slobodu?

14 Po uzoru na Esteru i Mordokaja iz drevnog doba, današnji Jehovini sluge bore se za slobodu da štuju svog Boga onako kako im je on to zapovjedio (Est. 4:13-16). Možeš li i ti dati svoj doprinos tome? Naravno! Možeš se redovito moliti za svoje suvjernike koji se trenutno suočavaju s diskriminacijom i nepravdama. Takve molitve mogu uvelike  pomoći braći i sestrama koji su progonjeni i potlačeni. (Pročitaj Jakova 5:16.) Uslišava li Jehova takve molitve? Sudeći po pravnim pobjedama koje smo izborili, možemo zaključiti da ih itekako uslišava! (Hebr. 13:18, 19).

Pravo na liječenje koje se ne kosi s našim uvjerenjima

15. Kako Božji sluge gledaju na zloupotrebu krvi?

15 Kao što smo vidjeli u 11. poglavlju, građani Božjeg Kraljevstva dobili su jasne biblijske upute u vezi sa zloupotrebom krvi, koja je danas vrlo uobičajena (1. Mojs. 9:5, 6; 3. Mojs. 17:11; pročitaj Djela apostolska 15:28, 29). Premda ne pristajemo na transfuziju krvi, mi za sebe i svoje voljene želimo najbolju medicinsku njegu, pod uvjetom da ona ne podrazumijeva tretmane koji se kose s Božjim zakonima. Najviši sudovi u brojnim državama ustvrdili su da čovjek ima pravo, u skladu sa svojom savješću i vjerskim uvjerenjima, prihvatiti ili odbiti određeni način liječenja. No u nekim je zemljama vjera Božjih slugu u tom pogledu bila stavljena na tešku kušnju. Evo nekih primjera.

16, 17. Kakvo je traumatično iskustvo proživjela jedna sestra u Japanu i kako su njezine molitve bile uslišene?

16 Japan. Sestra Misae Takeda, 63-godišnja kućanica, morala je ići na tešku operaciju. Kao odana građanka Božjeg Kraljevstva, izričito je kazala svom liječniku da ne želi primiti transfuziju krvi. Ipak, nekoliko mjeseci kasnije zaprepastila se kad je saznala da su joj tijekom operacije dali krv. Budući da se osjećala prevareno te je smatrala da joj je nanesena velika nepravda, odlučila je u lipnju 1993. tužiti liječnike i bolnicu. Ta skromna i blaga žena pokazala je nesalomljivu vjeru. Unatoč krhkom zdravlju hrabro je preko sat vremena svjedočila u prepunoj sudnici. Posljednji put izašla je pred sud samo mjesec dana prije svoje smrti. Zar se ne divimo njezinoj hrabrosti i vjeri? Sestra Takeda rekla je da se neprestano molila Jehovi da blagoslovi njenu borbu. Bila je uvjerena da će njene molitve biti uslišene. Je li tako i bilo?

17 Tri godine nakon njene smrti, 29. veljače 2000, japanski Vrhovni sud presudio je u njenu korist, složivši se da nije bilo ispravno dati joj transfuziju krvi protiv njene volje. Naveo je da se “pravo na odlučivanje” u takvim situacijama “mora poštovati kao jedno od osobnih prava”. Sestra Takeda odlučno se borila za svoje pravo da odabere način liječenja koji neće povrijediti njezinu biblijski oblikovanu savjest. Zahvaljujući tome danas se Jehovini svjedoci u Japanu mogu liječiti bez straha od prisilne transfuzije krvi.

Pablo Albarracini (vidi odlomke 18-20)

18-20. (a) Kako je Vrhovni sud Argentine priznao pravo da se putem zdravstvene punomoći odbije transfuzija krvi? (b) Kako možemo pokazati da smo podložni Kristovoj vlasti kad je riječ o zloupotrebi krvi?

18 Argentina. Kako se građani Kraljevstva mogu pripremiti za situacije u kojima se odluke o njihovom liječenju moraju donijeti dok oni nisu pri svijesti? Tako da sa sobom  uvijek nose pravovaljani dokument koji će govoriti umjesto njih. Koliko je to važno vidljivo je iz onoga što se dogodilo bratu Pablu Albarraciniju. On je u svibnju 2012. bio žrtva oružane pljačke u kojoj je više puta ustrijeljen. Kad je primljen u bolnicu, nije bio pri svijesti, pa nije mogao objasniti svoj stav o transfuziji krvi. No imao je kod sebe važeću zdravstvenu punomoć, koju je potpisao više od četiri godine ranije. Premda je bio u vrlo teškom stanju i neki su liječnici smatrali da mu je neophodna transfuzija, medicinsko osoblje ipak je pristalo poštovati njegove želje. Međutim, Pablov otac, koji nije Jehovin svjedok, pribavio je sudski nalog kako bi liječnike primorao da postupe suprotno željama njegovog sina.

19 Odvjetnik Pablove supruge odmah je uložio žalbu. U roku od svega nekoliko sati prizivni sud poništio je nalog nižeg suda i odredio da se moraju poštivati pacijentove želje izražene u zdravstvenoj punomoći. Pablov otac žalio se Vrhovnom sudu Argentine. No taj je sud zaključio kako “nema razloga sumnjati u to da je [Pablo svoju zdravstvenu punomoć] ispunio pri zdravom razumu, s jasnom namjerom i bez prisile”. Sud je objasnio: “Svaka mentalno sposobna odrasla osoba ima pravo dati upute o svom liječenju te može prihvatiti ili odbiti određene medicinske zahvate. (...) Nadležni liječnik mora poštovati njene upute.”

Jesi li ispunio i potpisao svoju zdravstvenu punomoć?

20 Brat Albarracini s vremenom se potpuno oporavio. On i njegova supruga sretni su što je ispunio zdravstvenu punomoć i nosio je sa sobom. Učinivši taj jednostavan, no vrlo važan korak, pokazao je da želi biti podložan Kristu kao vladaru Božjeg Kraljevstva. Jeste li ti i tvoja obitelj poduzeli takve mjere predostrožnosti?

April Cadoreth (vidi odlomke 21-24)

21-24. (a) Kako je došlo do toga da je kanadski Vrhovni sud donio izvanrednu odluku u vezi s primjenom transfuzije u slučaju maloljetnika? (b) Što mladi Jehovini sluge mogu naučiti iz tog slučaja?

21 Kanada. Općenito uzevši, sudovi roditeljima priznaju pravo da odlučuju o liječenju svoje djece. U nekim su slučajevima sudovi odredili da čak i zreli maloljetnici mogu odlučivati o svom načinu liječenja. Tako je bilo u slučaju April Cadoreth. Ona je s 14 godina završila u bolnici zbog teškog unutarnjeg krvarenja. Nekoliko mjeseci prije toga potpisala je Posebnu zdravstvenu punomoć, u kojoj je navela da ne želi transfuziju krvi čak niti u hitnim slučajevima. Međutim, liječnik je odlučio zanemariti njene želje i zatražio je sudski nalog da joj se da krv. Tako su joj prisilno dali tri jedinice eritrocita. April je kasnije to traumatično iskustvo usporedila sa silovanjem.

22 Ona i njeni roditelji odlučili su obratiti se sudu. Nakon dvije godine njezin slučaj dospio je na kanadski Vrhovni  sud. Strogo uzevši, April je izgubila parnicu jer nije uspjela dokazati da je zakon temeljem kojeg joj je dana transfuzija krvi protuustavan. Međutim, sud joj je dodijelio odštetu za sudske troškove te je presudio u korist nje i svih zrelih maloljetnika koji žele ostvariti pravo da sami odlučuju o svom liječenju. Sud je obrazložio: “Kad je u pitanju liječenje, djeci mlađoj od 16 godina treba dati priliku da pokažu jesu li dovoljno zrela i samostalna da na temelju vlastitih gledišta donesu odluku o određenom načinu liječenja.”

23 Taj je slučaj od velikog značaja zato što je Vrhovni sud preispitao ustavna prava zrelih maloljetnika. Ranije su kanadski sudovi mogli odobriti primjenu bilo kojeg medicinskog postupka na djetetu mlađem od 16 godina ako su smatrali da je to u djetetovom najboljem interesu. No otkako je donesena ta presuda, sud više ne može odobriti primjenu medicinskog zahvata koji dijete ne želi ako mu se  najprije ne pruži prilika da dokaže da je dovoljno zrelo za takve odluke.

“Jako sam sretna što sam i ja mogla dati mali doprinos tome da se proslavi Božje ime i dokaže da je Sotona lažljivac”

24 Da li se ta trogodišnja bitka isplatila? April smatra da se itekako isplatila! Ona sada služi kao stalni pionir i dobrog je zdravlja. “Jako sam sretna što sam i ja mogla dati mali doprinos tome da se proslavi Božje ime i dokaže da je Sotona lažljivac”, rekla je. Njeno iskustvo pokazuje da naši mladi mogu hrabro braniti svoja uvjerenja i dokazati da su pravi građani Božjeg Kraljevstva (Mat. 21:16).

Pravo na odgoj djece u skladu s Jehovinim načelima

25, 26. Kakvi se problemi ponekad javljaju kada dođe do razvoda?

25 Jehova je roditeljima povjerio odgovornost da odgajaju djecu u skladu s njegovim načelima (5. Mojs. 6:6-8; Efež. 6:4). To je vrlo zahtjevan zadatak, no može postati i daleko zahtjevniji ako dođe do razvoda. Otac i majka mogu imati izrazito različita gledišta o odgoju. Primjerice, roditelj koji je Jehovin svjedok smatra da dijete treba odgajati u kršćanskom duhu, dok se drugi roditelj koji nije u istini možda s time ne slaže. Naravno, roditelj koji je u istini treba uvažavati činjenicu da se razvodom prekida brak, ali ne i roditeljske odgovornosti.

26 Roditelj koji nije Jehovin svjedok može sudskim putem zatražiti skrbništvo nad djecom kako bi ih odgajao u skladu sa svojim uvjerenjima. Neki tvrde da je odrastanje u obitelji Jehovinih svjedoka štetno za djecu. U prilog tome možda navode kako će djetetu biti uskraćene proslave rođendana i blagdana te da mu se u slučaju hitne medicinske intervencije neće dati transfuzija krvi, koja bi mu “spasila život”. Sretni smo što većina sudova ne donosi odluku na temelju vlastitog mišljenja o tome je li religija jednog od roditelja štetna ili nije, već nastoji utvrditi što je u najboljem interesu djeteta. Razmotrimo nekoliko primjera.

27, 28. Kako je Vrhovni sud Ohia odgovorio na optužbu da je odrastanje u obitelji Jehovinih svjedoka štetno za djecu?

27 Sjedinjene Države. Godine 1992. Vrhovni sud Ohia razmotrio je slučaj u kojem je otac tvrdio kako bi za njegovog sina bilo štetno da ga se odgaja kao Jehovinog svjedoka. Niži sud složio se s očevom tvrdnjom, pa je zato njemu dodijelio skrbništvo nad djetetom. Majka, Jennifer Pater, dobila je pravo da posjećuje svog sina, Bobbya, pod uvjetom da ga “ne poučava niti na bilo koji način izlaže vjerovanjima Jehovinih svjedoka”. Taj nalog nižeg suda bio je toliko općenit da se mogao tumačiti kao da sestra Jennifer sa svojim sinom ne smije ni razgovarati o Bibliji i njenim moralnim mjerilima! Možeš li zamisliti kako se zbog toga osjećala? Premda je bila shrvana od žalosti, Jennifer je naučila biti strpljiva i čekati da Jehova učini svoj dio. Jednom  prilikom rekla je: “Jehova je uvijek bio uz mene.” Uz stručnu pomoć naše organizacije njena je odvjetnica podnijela žalbu Vrhovnom sudu Ohia.

28 Vrhovni sud nije se složio s mišljenjem nižeg suda te je ustvrdio da je “poučavanje djece temeljno pravo svakog roditelja, što obuhvaća i usađivanje moralnih i duhovnih vrijednosti”. Jasno je naveo da se majci nije smjelo ograničavati njena prava na skrbništvo zbog njene vjerske pripadnosti, osim ako bi postojali dokazi da vjerovanja Jehovinih svjedoka mogu naštetiti fizičkom i psihičkom zdravlju djeteta. Naravno, sud nije našao dokaza da bi se učenja Jehovinih svjedoka mogla nepovoljno odraziti na djetetovu dobrobit.

Mnogi sudovi presudili su u korist Jehovinih svjedoka i dodijelili im skrbništvo nad djecom

29-31. Zašto je jedna sestra iz Danske izgubila skrbništvo nad svojom kćeri i što je odlučio Vrhovni sud?

29 Danska. Anita Hansen našla se pred sličnim izazovom kad je njen bivši suprug sudskim putem zatražio skrbništvo nad njihovom sedmogodišnjom kćeri, Amandom. Iako je 2000. okružni sud skrbništvo dodijelio sestri Hansen, otac se žalio visokom sudu, koji je poništio prethodnu odluku i skrbništvo povjerio ocu. Budući da su roditelji zbog svojih vjerskih uvjerenja imali različite poglede na život, visoki sud zaključio je da je otac u boljoj poziciji da odlučuje o vjerskom odgoju djeteta. Drugim riječima,  sestra Hansen izgubila je skrbništvo samo zato što je bila Jehovin svjedok!

30 Tijekom tog teškog razdoblja sestra Hansen ponekad je bila toliko rastresena da nije znala ni za što bi se molila. “Misli iz Rimljanima 8:26 i 27”, ispričala je, “bile su mi velika utjeha. Osjećala sam da Jehova zna što mu želim reći, da je njegovo oko uvijek na meni i da me čuva.” (Pročitaj Psalam 32:8 i Izaiju 41:10.)

31 Sestra Hansen žalila se danskom Vrhovnom sudu, koji je u svojoj presudi izjavio: “Pitanje skrbništva mora se rješavati na temelju konkretne procjene onoga što je u najboljem interesu djeteta.” Nadalje, istaknuo je da se u obzir prvenstveno mora uzeti način na koji svaki roditelj rješava konfliktne situacije, a ne “učenja i gledišta” Jehovinih svjedoka. Sestra Hansen osjetila je veliko olakšanje kad je Sud priznao da je potpuno sposobna biti roditelj i vratio joj skrbništvo nad Amandom.

32. Kako je Europski sud za ljudska prava roditelje koji su Jehovini svjedoci zaštitio od diskriminacije?

32 Razne europske zemlje. Neki sporovi o skrbništvu nad djecom nisu bili okončani presudama najviših državnih sudova, već su završili na Europskom sudu za ljudska prava. U dva slučaja taj je sud utvrdio da su državni sudovi roditelje koji su Jehovini svjedoci tretirali drugačije isključivo zbog njihove vjerske pripadnosti. Sud je takvo postupanje proglasio pristranim te je zaključio kako “nije dopustivo da se roditelje diskriminira zbog njihove religije”. Jedna naša sestra, kojoj je pao velik kamen sa srca kad je dobila parnicu na Europskom sudu, kazala je: “Najviše od svega boljelo me to što sam bila optužena da upropaštavam svoju djecu, a zapravo sam se trudila pružiti im ono što je po mom mišljenju najbolje za njih — kršćanski odgoj.”

33. Kako Jehovini svjedoci koji imaju djecu mogu primijeniti načelo iz Filipljanima 4:5?

33 Dakako, naša braća i sestre trude se biti razumni kad se nađu u situaciji da im bivši supružnik osporava pravo da djecu poučavaju biblijskim mjerilima. (Pročitaj Filipljanima 4:5.) Kao što sami cijene slobodu da mogu poučavati djecu Božjim načelima, tako uvažavaju i pravo drugog roditelja da sudjeluje u odgoju djece ako to želi. No koliko ozbiljno Jehovini svjedoci shvaćaju odgovornost da odgajaju svoje dijete?

34. U čemu su Židovi iz Nehemijinog doba primjer današnjim roditeljima?

34 Jedan primjer iz Nehemijinog doba može nam odgovoriti na to pitanje. Židovi su naporno radili na izgradnji i obnovi jeruzalemskih zidina. Znali su koliko je to važno kako bi oni i njihove obitelji bili zaštićeni od okolnih neprijateljskih naroda. Nehemija ih je zato poticao: “Borite  se za braću svoju, za sinove svoje i kćeri svoje, za žene svoje i domove svoje” (Neh. 4:14). Za Židove je ta borba bila vrijedna svake žrtve. Slično tome Jehovini svjedoci daju sve od sebe da bi biblijsku istinu usadili u svoju djecu. Svjesni su da su njihova djeca neprestano okružena lošim utjecajima i u školi i u susjedstvu. Takvi se utjecaji čak mogu neprimjetno uvući u njihov dom putem različitih medija. Roditelji, morate se boriti da svojoj djeci pružite sigurno okruženje u kojem će moći duhovno stasati. Ta je borba vrijedna svakog truda!

Budi uvjeren da Jehova podupire svoj narod

35, 36. Koji su dobri rezultati proizašli iz naše borbe za vjersku slobodu i na što te razmišljanje o tome potiče?

35 Sasvim sigurno, Jehova je blagoslovio golemi trud koji je njegova organizacija uložila da bi se izborila za pravo da mu nesmetano služimo. Božji sluge pritom su često uspjeli dati veliko svjedočanstvo kako sucima i odvjetnicima tako i široj javnosti (Rim. 1:8). Naše pravne pobjede pozitivno su se odrazile i na mnoge osobe koje nisu Jehovini svjedoci budući da su zahvaljujući njima građanska prava još više dobila na snazi. Međutim, mi ne želimo uvoditi društvene reforme niti nam je cilj naprosto tražiti zadovoljštinu. Glavni razlog zbog kojeg smo željeli zaštititi svoja zakonska prava na sudu jest želja da se utvrdi i unaprijedi prava religija. (Pročitaj Filipljanima 1:7.)

36 Nemojmo nikada olako shvaćati trud koji su braća uložila da bi se izborila za pravo da slobodno služimo Jehovi! Ugledajmo se na njihovu snažnu vjeru i ostanimo odani Jehovi, sigurni u to da on podupire naše djelo i daje nam snage da vršimo njegovu volju! (Iza. 54:17).