Idi na sadržaj

Idi na podizbornik

Idi na kazalo

Jehovini svjedoci

hrvatski

Godišnjak Jehovinih svjedoka – 2017

Sastanak na obali u blizini Suhumija, 1989.

 GRUZIJA | OD 1924. DO 1990.

U potrazi za istinom

U potrazi za istinom

 ISTRAŽIVAČI BIBLIJE još su 20-ih godina prošlog stoljeća nastojali doći do ljudi u Gruziji koji su iskreno željeli saznati istinu o Bogu. Godine 1924. u libanonskom gradu Bejrutu otvorili su ured kako bi organizirali propovijedanje na području koje je obuhvaćalo Armeniju, Gruziju, Siriju i Tursku.

Premda je pokoje sjeme istine vjerojatno našlo svoj put do srca iskrenih Gruzijaca, tada još nije urodilo plodom (Mat. 13:33). No vijest o Kraljevstvu s vremenom se proširila te je mnogima iz temelja promijenila život.

Čeznuo je za pravdom

Vaso Kveniašvili bio je još u tinejdžerskim godinama kad je počeo Drugi svjetski rat. Budući da je Gruzija  pripadala Sovjetskom Savezu, njegov je otac ubrzo bio pozvan u vojsku. U to vrijeme majka mu više nije bila živa. Stoga je Vaso, koji je bio najstarije dijete u obitelji, počeo krasti kako bi mogao uzdržavati sebe te svoja dva brata i sestru.

Pridružio se jednoj bandi, a s vremenom se upleo u organizirani kriminal. Kasnije je rekao: “Činilo mi se da među kriminalcima ima više pravde nego među ljudima na vlasti i u društvu općenito.” Vaso je zapravo čeznuo za pravdom. No ubrzo je shvatio da traga za nečim što ljudsko društvo nije u stanju pružiti.

Vaso Kveniašvili 1964, ubrzo nakon što je bio pušten na slobodu

Nakon nekog vremena bio je uhićen i prognan u radni logor u Sibiru. Ondje je sreo jednog Jehovinog  svjedoka, koji je bio zatvoren zbog svoje vjere. “Napokon sam našao ono što sam tražio”, rekao je Vaso. “Nismo imali nikakve publikacije, ali davao sam sve od sebe kako bih upamtio ono čemu me taj brat poučavao.”

Vaso je 1964. bio pušten na slobodu te se vratio u Gruziju i ondje pokušao naći Jehovine svjedoke. U međuvremenu se dopisivao s bratom kojeg je upoznao u logoru. Nažalost, taj je njegov vjerni prijatelj kasnije preminuo, pa je Vaso potpuno izgubio doticaj s Božjim narodom. Prošlo je gotovo 20 godina prije nego što je ponovno sreo Jehovine svjedoke. Nešto više o njemu saznat ćemo kasnije.

Nevolje vode do blagoslova

Sastanak u šumi

Mlada Gruzijka Valentina Miminošvili bila je odvedena u nacistički koncentracijski logor. Premda to čovjek  ne bi očekivao, ondje je doživjela nešto što se za nju pokazalo kao pravi blagoslov. Naime, u logoru je prvi put upoznala Jehovine svjedoke. Snažno je se dojmila njihova nepokolebljiva vjera, a biblijske istine koje su joj prenijeli dirnule su je u srce.

Nakon rata Valentina se vratila kući te je počela govoriti drugima o svojoj novoj vjeri. No time je ubrzo privukla pažnju tamošnjih vlasti, pa je bila osuđena na deset godina prisilnog rada u jednom logoru u Rusiji. Ondje je ponovno srela Jehovine svjedoke, a kasnije se i krstila.

Godine 1967. Valentina je bila puštena iz logora te se preselila u zapadnu Gruziju, gdje je nastavila neupadljivo propovijedati. Nije ni slutila da će Jehova preko nje uskoro uslišiti usrdnu molitvu jedne naše sestre.

Jehova je uslišio njene molitve

Godine 1962. sestra Antonina Gudadze preselila se iz Sibira u Gruziju jer se njen suprug, koji nije bio Jehovin svjedok, odlučio vratiti u svoju domovinu. Ona je bila iz Sibira i za istinu je čula od Jehovinih svjedoka koji su onamo bili izgnani. No kad se doselila u Hašuri, grad u istočnoj Gruziji, u blizini više nije imala nikoga od svojih suvjernika.

Obitelj Gudadze, 1960-ih

Molila se Jehovi za pomoć i on joj je uslišio molitve. Antonina je ispričala: “Jednog dana iz Sibira mi je stigao paket od majke u kojem sam pronašla nekoliko vješto skrivenih biblijskih publikacija. Na taj sam način narednih šest godina dobivala duhovnu hranu. Svaki put kad bih dobila paket zahvalila bih Jehovi na tome što mi pruža duhovno vodstvo, hrabri me i brine se za mene.”

 No Antonina je ipak bila usamljena. Rekla je: “Usrdno sam molila Jehovu da ponovno budem sa svojom braćom i sestrama. A onda su jednog dana dvije žene došle u trgovinu u kojoj sam radila kao prodavačica. Upitale su me: ‘Jeste li vi Antonina?’ Kad sam vidjela blag izraz na njihovom licu, odmah sam shvatila da su to moje duhovne sestre. Zagrlile smo se i briznule u plač.”

Jedna od tih sestara bila je Valentina Miminošvili. Antonina je bila presretna kad je saznala da se u zapadnoj Gruziji održavaju sastanci. Išla je na sastanke jednom mjesečno iako su se održavali u mjestu koje je od njenog doma bilo udaljeno više od 300 kilometara.

Duhovni rast u zapadnoj Gruziji

Tijekom 1960-ih neki Jehovini svjedoci u Sovjetskom Savezu zbog progonstva su se preselili u krajeve u kojima im vlasti nisu pravile toliko problema. Među njima je bio i Vladimir Gladjuk, vrlo revan i energičan brat. On se 1969. preselio iz Ukrajine u grad Zugdidi, na zapadu Gruzije.

Ljuba i Vladimir Gladjuk

 Braća koja su došla u Gruziju isprva su sastanke održavala na ruskom. No budući da je na sastanke počelo dolaziti sve više Gruzijaca, braća su se pobrinula da se program održava na gruzijskom. Objavitelji su imali toliko uspjeha u propovijedanju da se u kolovozu 1970. krstilo 12 ljudi iz tog kraja.

U proljeće 1972. Vladimir i njegova obitelj preselili su se još zapadnije, u grad Suhumi, koji leži na obali Crnog mora. “U duhovnom pogledu bili smo jaki”, ispričao je Vladimir, “i bili smo silno zahvalni Jehovi što nas blagoslivlja. Tamošnja je skupština vrlo brzo rasla.” Tog je proljeća u Suhumiju prvi put bilo održano Obilježavanje Kristove smrti, a prisustvovalo mu je 45 osoba.

 “Upijala sam svaku njihovu riječ”

Babuca Džedželava, koja danas ima preko 90 godina, bila je jedna od prvih osoba u Suhumiju koje su početkom 1973. spremno prihvatile istinu. Ona je rekla: “Jednog dana spazila sam četiri žene kako živo raspravljaju o nečemu. Dvije su bile monahinje, a dvije Jehovine svjedokinje, kako sam kasnije saznala.” Jedna od tih sestara bila je Ljuba, supruga Vladimira Gladjuka, a druga je bila Ita Sudarenko, vrlo revna pionirka iz Ukrajine.

Babuca Džedželava 1979. i 2016.

Babuca je bila vrlo uzbuđena kad je načula o čemu razgovaraju. Rekla je: “Upijala sam svaku njihovu riječ.” Kad je čula da Bog ima ime, odmah se uključila u razgovor i upitala može li vidjeti gdje se ono nalazi u Bibliji. Postavljala je sestrama toliko pitanja da je razgovor trajao tri sata.

Bojala se da više nikad neće vidjeti Jehovine svjedoke, pa je upitala sestre: “Zar ćete sada otići i ostaviti me ovdje?”

Sestre su joj odgovorile: “Ne, nećemo vas ostaviti. Doći ćemo ponovno sljedeće subote.”

Babuca je bila presretna kad su te dvije sestre došle, kao što su i obećale. Odmah su počele s njom proučavati Bibliju. Prije nego što su završile s proučavanjem, Babuca je ponovno pomislila kako mora nešto poduzeti da ne izgubi kontakt s Božjim narodom. Sama je sebi rekla: “Pronašla sam ove ljude. Sad ih ne smijem izgubiti.”

Brzo se dosjetila što učiniti. Ispričala je: “Znala sam da je Ljuba udana, pa sam upitala Itu je li i ona u braku.  Rekla je da nije. ‘Preseli se onda k meni!’ uzviknula sam. ‘Imam dva kreveta. Između njih je svjetiljka, pa možemo ispod nje staviti Bibliju. Onda čak i po noći možemo razgovarati o Bibliji!’” Ita je prihvatila Babucin prijedlog i preselila se u njen stan.

Govoreći o tom vremenu, Babuca je rekla: “Ponekad ne bih zaspala cijelu noć jer sam razmišljala o onom što sam naučila. Iznenada bih se sjetila nekog pitanja, pa bih probudila Itu i rekla joj: ‘Ita, uzmi Bibliju! Hoću te nešto pitati.’ Trljajući oči, Ita bi mi odgovorila: ‘U redu, draga moja.’ Zatim bi otvorila Bibliju i odgovorila na moje pitanje.” Samo tri dana nakon što se Ita doselila k njoj Babuca je već počela propovijedati dobru vijest!

Babuca je imala blisku prijateljicu, Natelu Čargeišvili. “Ona je bila vrlo bogata”, rekla je Babuca, “pa sam mislila da neće prihvatiti istinu. Drago mi je što sam bila u krivu. Istina je doprla do njenog srca već nakon našeg prvog razgovora.” Njih dvije ubrzo su počele revno svjedočiti prijateljima, kolegama na poslu i susjedima.