Idi na sadržaj

Idi na podizbornik

Idi na kazalo

Jehovini svjedoci

hrvatski

Godišnjak Jehovinih svjedoka – 2017

 GRUZIJA | OD 1924. DO 1990.

Sastanci pomažu svima da izgrade vjeru

Sastanci pomažu svima da izgrade vjeru

Kršćanski sastanci puno su pomogli novim objaviteljima da izgrade snažnu vjeru. Novokršteni objavitelji spremno su nudili svoje domove za održavanje sastanaka, jednako kao i oni koji su već godinama služili Jehovi. Braća su srdačno primala sve koji bi došli na sastanak i tako su puno doprinijela tome da u skupštini vlada prava bratska ljubav.

Kad bi nekoliko interesenata bilo spremno za krštenje, braća su diskretno organizirala posebne sastanke.  U kolovozu 1973. organiziran je jedan takav sastanak nedaleko od Suhumija, kraj Crnog mora. Tom se prilikom trebalo krstiti 35 osoba. No, nažalost, plan se izjalovio. Naime, policija je prekinula sastanak i uhitila nekoliko braće i sestara, uključujući i Vladimira Gladjuka.

Čim su Vladimir i druga braća bili pušteni na slobodu, ponovno su stupili u kontakt sa svim kandidatima za krštenje. Dva dana nakon prvog pokušaja kandidati su se konačno uspjeli krstiti. Vladimir je ispričao: “Osjećali smo da je Jehova uz nas. Nakon krštenja svi smo se zajedno molili i zahvaljivali Jehovi.”

Protivljenje doprinosi širenju dobre vijesti

Dva dana nakon tog krštenja Vladimir Gladjuk ponovno je bio uhićen. Kasnije su on, Ita Sudarenko i Natela Čargeišvili bili osuđeni na višegodišnje zatvorske kazne. Objavitelji su bili tužni što su njihovi suvjernici završili u zatvoru, no odlučili su nastaviti s propovijedanjem, ali uz nešto više opreza.

Kako ne bi privlačili pažnju vlasti, nisu propovijedali u svojim mjestima, već su odlazili u druge gradove i sela. Tako je protivljenje zapravo pomoglo da se dobra vijest proširi u druge krajeve.

Za vrijeme komunističkog režima objavitelji koji su živjeli u većim gradovima obično su odlazili u mirnije ulice i parkove te ondje svjedočili. Često bi susreli ljude iz drugih gradova i sela koji su došli u kupovinu ili u posjet rodbini. Kad bi netko pokazao zanimanje za istinu, objavitelji bi ga pitali za adresu i dogovorili s njim sljedeći susret.

 Babuca Džedželava proputovala je velik dio zapadne Gruzije. Ona kaže: “Imala sam rodbinu u raznim mjestima, pa nikome nije bilo sumnjivo što svako malo odlazim na put. Nakon otprilike dvije godine vodila sam biblijski tečaj s više od 20 osoba u Zugdidiju i s još petero u Čhorockuu. Svi su se oni na koncu krstili.”

Hitno je potrebna literatura na gruzijskom

Braća su ubrzo uvidjela da im hitno treba literatura na gruzijskom. Bio je pravi izazov vršiti ponovne posjete i voditi biblijske tečajeve bez Biblije i biblijske literature na jeziku koji su interesenti mogli najbolje razumjeti. *

Babuca se sjeća koliko je teško bilo voditi biblijski tečaj bez literature na gruzijskom. Ona kaže: “Imala sam samo Bibliju i druge publikacije na ruskom, pa sam često morala interesentima prevoditi gradivo koje smo proučavali.” Zato je počela prevoditi članke iz naših časopisa na gruzijski, a pritom se služila samo jednim rječnikom. Čak je uspjela prevesti cijelo Matejevo evanđelje!

Odvažna braća u svojim su domovima umnožavala literaturu pomoću malih šapirografa

Interesenti su toliko cijenili članke prevedene na svoj materinji jezik da su bili spremni rukom prepisivati naše publikacije kako bi ih mogli čitati. Budući da je bilo teško doći do Biblije na gruzijskom, neki su interesenti čak postali suvremeni “prepisivači” Božje Riječi.

 “Prepisivao sam po cijele dane”

Publikacije na gruzijskom kružile su među braćom i interesentima kako bi ih svi naizmjence mogli čitati. Svatko je imao svega nekoliko dana ili tjedana da pročita neku publikaciju. Kad su braća nabavila grčki dio Biblije na suvremenom gruzijskom, jedna je obitelj iskoristila tu priliku da ga prepiše.

Raul Karčava imao je samo 13 godina kad ga je otac zamolio da prepiše knjige grčkog dijela Biblije. Raul kaže: “Otac mi je kupio punu kutiju bilježnica te svakakve olovke, nadajući se da će me tako motivirati. Iako me bilo strah tog ogromnog zadatka, prihvatio sam se posla. Prepisivao sam po cijele dane, a pauzu bih uzeo samo da malo protegnem ruke.”

Rukom prepisani primjerci Stražarske kule i brošurice Svakodnevno razmatranje Svetog pisma na gruzijskom

 Raulova obitelj bila je presretna kad su braća pristala ostaviti im tu dragocjenu knjigu još nekoliko tjedana kako bi Raul uspio dovršiti svoj zahtjevan zadatak. Za samo dva mjeseca uspio je prepisati svih 27 knjiga grčkog dijela Biblije!

Usprkos svim svojim naporima ti marljivi prepisivači jednostavno nisu mogli načiniti dovoljno primjeraka za sve veći broj interesenata. Kako bi im pomogli da dobiju prijeko potrebnu duhovnu hranu, braća i sestre odvažno su se upustili u riskantan pothvat — počeli su u svojim domovima umnožavati biblijske publikacije, a zatim su ih raspačavali.

Propovijedanje u zapadnoj Gruziji sve je više napredovalo. No kako je bilo na istoku? Je li u glavnom  gradu, Tbilisiju, bilo ikoga tko bi mogao pomoći ljudima koji su tragali za istinom?

Istina stiže u glavni grad

Tijekom 1970-ih sovjetske su vlasti pokušavale zaustaviti Jehovine svjedoke tako što su ih u mnogim mjestima protjerivale iz njihovih domova. To su doživjeli i Oleksej i Lidija Kurdas, bračni par iz Ukrajine koji se preselio u Tbilisi. Oni su zbog svoje vjere proveli mnogo godina u sovjetskim kažnjeničkim logorima.

Larisa Kesaeva (Gudadze), 1970-ih

Oleksej i Lidija svjedočili su Zauru i Eteri Kesaev, koji su bili vrlo pobožni. Njihova kći Larisa, koja je u to vrijeme imala 15 godina, ispričala je kako je izgledao njihov prvi susret. Rekla je: “Pokušavali smo im dokazati da je Pravoslavna crkva jedina prava religija. Nakon što smo razgovarali o nekoliko tema, nama je ponestalo argumenata, ali njima nije. Oni su nam i dalje objašnjavali svoje stavove na temelju Biblije.”

Larisa dodaje: “Kad god bismo išli u crkvu, ja bih pročitala Deset zapovijedi koje su bile napisane na zidu između dvije ikone. No kad nam je Oleksej te večeri pročitao 2. Mojsijevu 20:4, 5, bila sam zapanjena. Te noći nisam mogla oka sklopiti. Stalno me mučilo pitanje: ‘Je li moguće da klanjajući se ikonama zapravo kršimo Božju zapovijed?’”

Kako bi riješila tu dilemu koja joj nije davala mira, Larisa je rano ujutro pohitala u crkvu i ponovno pročitala zapovijed: “Ne pravi sebi lika rezana (...). Ne klanjaj im se.” Prvi put u životu shvatila je što znače te Božje riječi. Larisa i njeni roditelji s vremenom su se krstili te su bili među prvim Jehovinim svjedocima u Tbilisiju.

 Njegova se potraga za pravdom isplatila

Gotovo 20 godina nakon prvog kontakta s istinom Vaso Kveniašvili naišao je na osobu koja je dolazila na sastanke Jehovinih svjedoka u Tbilisiju. Bio je presretan što je nakon dugo vremena ponovno našao Jehovine svjedoke.

Vaso Kveniašvili postao je Jehovin svjedok oko 24 godine nakon što je prvi put čuo za istinu

Međutim, tamošnji Jehovini svjedoci nisu se usudili uključiti ga u svoje aktivnosti jer je zbog svoje kriminalne prošlosti bio na vrlo lošem glasu. Neki su se čak bojali da su ga sovjetske vlasti poslale da ih špijunira. Zato mu četiri godine nisu dopuštali da dolazi na sastanke.

Kad je postalo jasno da Vaso zaista želi služiti Jehovi, napokon su mu dopustili da postane dio skupštine i krsti se. Vaso se napokon mogao zbližiti s Bogom “koji pravdu daje”, za kojim je tragao još od mladosti  (Iza. 30:18). Nepokolebljivo je služio Jehovi sve do svoje smrti 2014.

Do 1990. već se naveliko propovijedalo i na zapadu i na istoku Gruzije. Otprilike 900 objavitelja vodilo je 942 biblijska tečaja. Bio je položen temelj za izvanredan porast koji je trebao uslijediti.

^ odl. 12 U vrijeme komunizma nije bilo lako doći do Biblije iako su neki njeni dijelovi bili prevedeni na gruzijski još u 5. stoljeću. (Vidi okvir “Biblija na gruzijskom”.)