Idi na sadržaj

Idi na podizbornik

Idi na kazalo

Jehovini svjedoci

hrvatski

Godišnjak Jehovinih svjedoka – 2017

 GRUZIJA

Prava kršćanska ljubav nikada ne prestaje

Prava kršćanska ljubav nikada ne prestaje

Igor: Obojica smo pripadali grupi Jehovinih svjedoka u abhaskom gradu Tkvarčeliju. Naša je grupa bila dio skupštine u Džvariju, udaljenom 85 kilometara, pa sam svaki mjesec odlazio onamo kako bih preuzeo biblijsku literaturu. Godine 1992, ubrzo nakon raspada Sovjetskog Saveza, autonomna republika Abhazija pokušala se odvojiti od Gruzije. Između gruzijske vojske i separatista izbio je rat, koji nam je donio mnoge nevolje.

Gizo Narmania i Igor Očigava

Njih dvojica zajedno su pomagala suvjernicima za vrijeme rata u Abhaziji.

Gizo: Krstio sam se kad sam imao 21 godinu, samo godinu dana prije nego što su započeli sukobi. Kad je izbio rat, braću je uhvatio strah i nisu znali kako propovijedati u takvim okolnostima. Ali Igor, koji je uvijek bio brižan pastir, ohrabrio nas je rekavši: “Ljudima sada treba utjeha. Ostat  ćemo duhovno jaki samo ako nastavimo propovijedati.” Stoga smo nastavili svaki dan oprezno prenositi svojim bližnjima utješnu biblijsku poruku.

Igor: Zbog sukoba nismo mogli uobičajenim putem ići po literaturu u Džvari. Budući da sam odrastao u tom kraju, pronašao sam siguran put preko planina i plantaža čaja. Ali i dalje je postojala opasnost da naiđemo na naoružane vojnike ili da nagazimo na minu. Nisam htio svoju braću dovoditi u opasnost, pa sam jednom mjesečno sam odlazio na taj put. Uz Jehovinu pomoć uvijek sam uspio na vrijeme doći do duhovne hrane koja nam je pomogla da ostanemo duhovno jaki.

Iako u Tkvarčeliju nije bilo borbi, grad se ubrzo našao pod opsadom, pa smo počeli na svojoj koži osjećati posljedice rata. Kad se približila zima, naše zalihe hrane praktički su se istopile i svi smo bili zabrinuti kako ćemo preživjeti. Pao nam je kamen sa srca kad smo čuli da su naša braća u Džvariju organizirala humanitarnu akciju kako bi nam pomogla.

Gizo: Igor je jednog dana upitao moju obitelj može li naša kuća služiti kao skladište za namirnice koje su nam braća namjeravala poslati. Planirao je otići po hranu u Džvari. Bili smo zabrinuti za njega jer smo znali da mora proći nekoliko kontrolnih točaka te da bi lako mogao naići na vojnike ili razbojnike (Ivan 15:13).

Bili smo presretni kad se Igor nekoliko dana kasnije vratio živ i zdrav! U svom automobilu dovezao je dovoljno hrane da nam potraje čitavu zimu. U tom teškom razdoblju osobno smo se uvjerili da prava kršćanska ljubav “nikada ne prestaje” (1. Kor. 13:8).