Kad su braća u podružnici saznala za zabranu, odmah su se dala na posao. Ronald Jacka kaže: “Sve povjerljive spise, literaturu i novac iz podružnice premjestili smo na skrovita mjesta diljem Jakarte. Potom smo i podružnicu preselili na tajnu lokaciju, a kuću u kojoj se podružnica dotad nalazila potiho smo prodali jednom od prvih kupaca.”

Većina braće i dalje je revno propovijedala te se nije dala zastrašiti. Izdržala su teške kušnje koje su prethodile zabrani, pa su dobro znala da se i u ovoj novoj situaciji mogu osloniti na Jehovu. No neka braća nisu bila spremna na kušnje koje su uslijedile. Neki su starješine podlegli strahu, pa su potpisali dokument u kojem je stajalo da će prestati propovijedati. Drugi su pod pritiskom otkrili imena članova skupštine. Stoga je podružnica poslala zrelu braću da ojačaju skupštine te pomognu onima koji su pokleknuli i učinili nešto što nije bilo u redu. John Booth, član Vodećeg tijela, također je posjetio braću u Indoneziji te im pružio tople očinske savjete, što im je u tom teškom razdoblju bilo prijeko potrebno.

Bilo je očito da Jehova, Veliki Pastir, jača i tješi svoj narod (Ezek. 34:15). Starješine su se još više trudili jačati skupštine i pružati braći duhovno vodstvo, a objavitelji su pronašli nove načine da što diskretnije propovijedaju dobru vijest (Mat. 10:16). Mnoga su braća po povoljnoj cijeni kupila više primjeraka jednog suvremenog prijevoda Biblije koji je izdalo Indonezijsko biblijsko društvo. Tu su Bibliju nudili stanarima te su im taktično prenosili dobru vijest o Kraljevstvu kad god je to bilo moguće. Neka su  braća iz naših publikacija uklonila stranicu na kojoj su se nalazili podaci o izdavaču, a potom su ih davala zainteresiranim osobama. Mnogi pioniri nastavili su propovijedati praveći se da su putujući trgovci koji prodaju robu od vrata do vrata, kao što su to prije njih činila braća za vrijeme japanske okupacije.

Margarete i Norbert Häusler

A onda su se 1977. braća suočila s novim problemom. Naime, Ministarstvo za vjerska pitanja odbilo je produžiti vize Jehovinim svjedocima iz stranih zemalja koji su u Indoneziji služili kao misionari. Većina misionara bila je poslana u druge zemlje. * “Na stotine braće i sestara  došlo je u zračnu luku da se pozdravi s nama”, prisjeća se misionar Norbert Häusler, koji je sa svojom ženom Margarete služio u Manadu, na sjeveru Sulawesija. “Došli smo do stepenica aviona, a zatim smo zastali i okrenuli se. Vidjeli smo mnoštvo braće koja su nam mahala i dovikivala: ‘Hvala vam! Hvala što ste bili s nama!’ Kad smo ušli u avion, nismo mogli suspregnuti suze.”

Neviđeno nasilje na Sumbi

Vijest o zabrani brzo se proširila po cijeloj zemlji. Čelni ljudi Indonezijskog saveza crkava potaknuli su svoje članove da jave policiji svaki put kad vide Jehovine svjedoke da propovijedaju. Tako su mnoga braća završila u zatvoru, gdje su ih istražitelji ispitivali o našim aktivnostima.

U gradu Waingapuu, na otoku Sumbi, tamošnji vojni zapovjednik pozvao je 23 braće u vojarnu te zatražio od njih da potpišu izjavu kojom se odriču svoje vjere. Kad su braća odbila to učiniti, zapovjednik im je naredio da ponovno dođu sutradan. Da bi otišli kući i ponovno se vratili u vojarnu, trebali su propješačiti 14 kilometara.

Sljedećeg dana braća su rano ujutro došla u vojarnu i javila se zapovjedniku. On ih je jednog po jednog prozivao da pristupe i potpišu izjavu. Kad bi brat kojeg je prozvao odbio potpisati taj dokument, vojnici bi ga počeli udarati trnovitim granama. Toliko su mahnito tukli braću da su neka od njih čak pala u nesvijest. Za to vrijeme druga su braća čekala da ih zapovjednik prozove. Tako je na red došao i mladi brat Mone Kele, koji je pristupio zapovjedniku, uzeo olovku i napisao nešto na papiru. Kad su braća to vidjela, silno su se rastužila. A onda je zapovjednik poludio od bijesa. Mone je napisao: “Zauvijek ću ostati Jehovin svjedok!” Vojnici su ga pretukli na mrtvo ime, pa je završio u bolnici. Unatoč tome ostao je vjeran Jehovi.

 Zapovjednik je 11 dana na razne načine pokušavao navesti braću da se odreknu svoje vjere. Tjerao ih je da cijeli dan stoje na žarkom tropskom suncu. Naredio im je da na koljenima pužu nekoliko kilometara te da dugo vremena trče noseći teške terete. Zapovjedio im je da pozdrave zastavu, no oni nisu htjeli to poslušati čak ni kad su im vojnici pod grkljan stavili bajunet. Zato je naredio vojnicima da ih nastave tući.

Svako jutro braća bi s teškom mukom pješačila prema vojarni, pitajući se koje ih sve nove torture čekaju. Putem bi se zajedno molili i poticali jedni druge da ostanu hrabri te da se ne pokolebaju. Iako bi se svake večeri pretučeni i izranjavani jedva dovukli do svojih kuća, bili su sretni jer su i taj dan ostali vjerni Jehovi.

Kad su u podružnici saznali kako se postupa s tom braćom, odmah su odlučili prosvjedovati. Poslali su telegram vojnom zapovjedniku u Waingapuu, visokim vojnim dužnosnicima na Timoru i Baliju, vrhovnom vojnom zapovjedniku u Jakarti te još nekim istaknutim državnim dužnosnicima. Zapovjedniku iz Waingapua bilo je neugodno jer se vijest o njegovim nedjelima proširila diljem zemlje, pa je prestao zlostavljati braću.

“Jehovini svjedoci su poput čavala”

Tijekom narednih godina nebrojeno mnogo Jehovinih svjedoka diljem Indonezije bilo je zatvarano, ispitivano te fizički zlostavljano. “U jednom području vojnici su toliko tukli braću da su većini izbili prednje zube”, prisjeća se misionar Bill Perrie. “Kad bi tamošnja braća srela nekog suvjernika koji je još uvijek imao zube, u šali bi ga pitala:  ‘Jesi li ti novi ili si kompromitirao svoju vjeru?’ Unatoč kušnjama i proganjanju braća su uvijek bila radosna te su revno služila Jehovi.”

“To što sam bio u zatvoru naučilo me da se još više oslanjam na Jehovu i zapravo me ojačalo u duhovnom pogledu”

U jednom su razdoblju 93 Jehovina svjedoka bila osuđena na zatvorske kazne u trajanju od dva mjeseca do četiri godine. Takvo zlostavljanje potaknulo ih je da se još više uzdaju u Jehovu i da mu ostanu vjerni. Nakon što je osam mjeseci proveo u zatvoru, Musa Rade posjetio je braću u svom kraju kako bi ih potaknuo da nastave revno propovijedati. On je rekao: “To što sam bio u zatvoru naučilo me da se još više oslanjam na Jehovu i zapravo me ojačalo u duhovnom pogledu.” Stoga ne čudi da su neki ljudi koji su vidjeli što su sve naša braća pretrpjela znali reći: “Jehovini svjedoci su poput čavala. Što više udaraš po njima, to čvršće stoje.”

Objavitelji idu u službu propovijedanja u Ambon, glavni grad pokrajine Maluku

^ odl. 1 Dugogodišnji misionari Peter Vanderhaegen i Len Davis, koji su već bili u poznim godinama, te Marian Tambunan (djevojački Stoove), koja je bila udana za Indonežanina, dobili su dopuštenje da ostanu u Indoneziji. Oni su nastavili revno propovijedati za vrijeme zabrane te su imali mnogo uspjeha u službi.