“Oprezni kao zmije, a bezazleni kao golubovi”

Bilo je veoma važno da Jehovini vjerni sluge i tijekom zabrane nastave održavati sastanke i duhovno se hraniti. No u tom su teškom razdoblju štovateljima pravoga Boga prijetile brojne opasnosti. Mnoga su braća više puta bila uhićena i osuđena na zatvorsku kaznu.

“Kad sam davne 1953. upoznala istinu”, kaže Juanita Borges, “dobro sam znala da bih kao Jehovin svjedok lako mogla završiti u zatvoru. A to se i dogodilo. Kad sam jednog dana u studenome 1958. došla posjetiti sestru Eneidu Suárez, u njen su dom banuli agenti obavještajne službe te su nas optužili da održavamo vjerski sastanak. Bile smo osuđene na tri mjeseca zatvora. Usto je svaka od nas morala platiti novčanu kaznu od 100 pesosa”, što je u ono vrijeme bila jako velika svota.

Obavještajna služba pomno je vodila evidenciju o našoj braći i sestrama.

Vlasti su se svim silama trudile spriječiti Jehovine svjedoke da održavaju sastanke, ali braća se nisu dala pokolebati. Dakako, Božji sluge trebali su biti “oprezni kao zmije, a bezazleni kao golubovi” (Mat. 10:16). Andrea Almánzar prisjeća se: “Kad smo išli na sastanak, morali smo paziti da ne dođemo svi u isto vrijeme. Često smo ostajali do kasno u noć. Nismo smjeli svi odjednom otići, nego smo izlazili po dvoje ili u manjim grupama kako nitko ne bi posumnjao da smo bili na sastanku.”

 Jeremías Glass, koji se rodio dok je njegov otac León bio u zatvoru, postao je objavitelj 1957, kad mu je bilo samo sedam godina. I dan-danas sjeća se kako su braća potajno održavala sastanke u domu njegovih roditelja i kako su morala paziti da ih policija ne otkrije. On kaže: “Svatko tko bi došao na sastanak dobio bi komadić kartona na kojem je bio napisan redni broj. Taj je broj označavao redoslijed kojim su braća nakon sastanka trebala odlaziti kući. Nakon što bi sastanak završio, otac bi me postavio kod ulaznih vrata da provjeravam brojeve na kartonima te podsjećam braću da trebaju izlaziti po dvoje i da ne idu svi u istom smjeru.”

Braća su iz predostrožnosti organizirala sastanke u vrijeme kad je postojala manja opasnost da ih netko otkrije. Toga se dobro sjeća i Mercedes García, koja je upoznala istinu preko svog ujaka Pabla Gonzáleza. Kad je imala samo sedam godina, umrla joj je majka. Njen je otac u to vrijeme bio u zatvoru, pa su se ona i njeno devetero braće i sestara morali sami brinuti za sebe. Mercedes se krstila 1959, kad je imala devet godina. Braća su morala biti jako oprezna, pa su organizirala da se govor za krštenje održi u 3.30 ujutro. Govor je bio održan u kući jednog brata, a potom su kandidati za krštenje bili kršteni u rijeci Ozami, koja protječe kroz glavni grad. Mercedes kaže: “U 5.30 ujutro, kad su se drugi ljudi tek počeli buditi, mi smo se već vraćali kući.”