Građanski rat

Tijekom 1980-ih društveni, politički i ekonomski problemi doveli su do izbijanja oružanih sukoba diljem zapadne Afrike. Dok je u Liberiji bjesnio rat, mnogi su izbjegli u susjedni Sijera Leone. Podružnica je organizirala da Jehovini svjedoci koji su izbjegli iz Liberije budu smješteni u dvoranama za sastanke te u domovima svojih suvjernika, koji su se pobrinuli za njihove potrebe.

Iako je to bilo vrlo teško razdoblje za izbjeglice, bilo je i nekih smiješnih zgoda. Isolde Lorenz, dugogodišnja misionarka, prisjeća se: “Jednog dječaka otac je poslao da ugrije hranu na ognjištu što su ga braća napravila u vrtu iza naše dvorane, koja se nalazila na posjedu podružnice. No dječak se vratio i rekao ocu da tog dana neće dobiti hranu. Kad ga je otac upitao zašto neće biti hrane, dječak mu je uzbuđeno rekao: ‘Zato što me danas Jehova spasio od lava!’ Što se dogodilo? Dječak je naišao na Loba, psa čuvara koji je živio na posjedu podružnice. Istina, taj je njemački ovčar bio velik, ali i posve bezopasan. No dječak se skamenio od straha kad ga je ugledao. Držeći tanjur s hranom, ispružio je ruke što je više mogao ne bi li se obranio. Lobo je to shvatio kao poziv da se posluži onim što je na tanjuru, pa je to i učinio!”

Oružani sukobi koji su bjesnjeli u Liberiji proširili su se 23. ožujka 1991. na Sijera Leone. Tako je ondje započeo građanski rat koji je trajao 11 godina. Revolucionarna ujedinjena fronta, jedna od pobunjeničkih skupina, brzo je napredovala prema Kailahunu i Koinduu, zbog čega je većina lokalnog stanovništva izbjegla u Gvineju.  Među izbjeglicama bilo je oko 120 naše braće i sestara. U međuvremenu su Jehovini svjedoci iz Liberije u strahu od pobunjenika bježali u Sijera Leone.

“U Betel u Freetownu mjesecima su dolazile grupe izmučene, iscrpljene i izgladnjele braće i sestara”, kaže Billie Cowan, koji je u to vrijeme bio koordinator Odbora podružnice. “Mnogi su bili svjedoci neopisivih strahota. Da nisu jeli bilje koje su pronašli putem, umrli bi od gladi. Brzo smo im dali hranu i odjeću te se pobrinuli za njihove rođake i interesente koji su došli s njima. Braća i sestre iz Freetowna srdačno su ih dočekali i primili u svoje domove, a oni su odmah počeli revno propovijedati i pomagati mjesnim skupštinama. S vremenom je većina njih otišla, no dok su bili s nama, jako su nas hrabrili.”

Građanski rat u Sijera Leoneu trajao je 11 godina

Utjeha i nada u nevolji

Podružnica je slala hranu, lijekove, građevinski materijal, alat i druge potrepštine Jehovinim svjedocima koji su bili u izbjegličkim logorima na jugu Gvineje. Braća su poslala i veliku pošiljku odjeće koju su poklonili njihovi suvjernici iz Francuske. “Moja su djeca od sreće plesala, pjevala i hvalila Jehovu”, napisao je jedan brat. “Sad su na sastanke mogla nositi novu odjeću.” Neka braća i sestre rekli su da se nikad nisu ljepše odijevali.

No izbjeglicama nije bila dovoljna samo materijalna pomoć. Isus je rekao: “Čovjek ne smije živjeti samo o kruhu, nego treba živjeti i o svakoj riječi koja izlazi iz usta Jehovinih” (Mat. 4:4). Stoga je podružnica u to područje slala biblijsku literaturu i redovito organizirala pokrajinske sastanke i kongrese. Pored toga, onamo su bili poslani pioniri i putujući nadglednici.

 Kad je pokrajinski nadglednik André Baart posjetio gvinejski grad Koundou, susreo se s jednim čovjekom koji je radio u izbjegličkom logoru. On ga je pozvao da ondje održi biblijski govor. Pedesetak osoba prisustvovalo je govoru s naslovom “Potraži utočište kod Jehove”, koji se temeljio na 18. psalmu. Nakon što je André iznio govor, ustala je jedna starija žena i rekla mu: “Jako si nas obradovao. Riža ne može riješiti naše probleme, ali Biblija nas može naučiti kako da se pouzdamo u Boga. Hvala ti iz sveg srca što si nas utješio i dao nam novu nadu.”

Kad su misionari William i Claudia Slaughter stigli u gvinejski grad Guékédou, dočekala ih je skupština od 100 izbjeglica koji su revno služili Jehovi (Rim. 12:11). “Mnoga mlada braća rado su prihvaćala teokratska zaduženja”, kaže William. “Ako netko ne bi mogao održati govor u Teokratskoj školi propovijedanja, odmah bi se ponudilo 10 do 15 mlade braće da ga zamijeni. Braća su išla na područje u velikim grupama i ondje revno propovijedala. Neki od tih revnih mladića kasnije su postali specijalni pioniri i putujući nadglednici.”

Ratni sukobi nisu spriječili gradnju

Kratko nakon početka građanskog rata braća su u Freetownu kupila zemljište površine oko pola hektara. Zemljište se nalazilo u ulici Wilkinson 133, samo nekoliko stotina metara od tadašnje podružnice. “Željeli smo ondje izgraditi novi Betel, ali bili smo zabrinuti hoćemo li zbog rata u tome uspjeti”, rekao je Alfred Gunn. “Budući da nas je u to vrijeme posjetio Lloyd Barry, član Vodećeg tijela, rekli smo mu što nas muči. On je nato odgovorio: ‘Ako budemo dopustili da ratovi ometaju naše  planove, nikada nećemo ništa napraviti!’ Njegove su nas snažne riječi ohrabrile i potaknule da nastavimo s projektom.”

U gradnji su sudjelovale stotine braće, između ostalog i više od 50 volontera iz 12 zemalja te mnoga revna braća iz mjesnih skupština. Radovi su započeli u svibnju 1991. “Znatiželjni promatrači bili su iznenađeni kvalitetom betonskih blokova koji su se izrađivali na gradilištu. Pored toga, čelična konstrukcija koju smo postavili bila je puno drugačija od onog što se inače koristilo na tom području”, kaže Tom Ball, nadglednik gradnje. “No ljude je najviše zadivilo kad su vidjeli kako bijelci iz drugih zemalja radosno i složno surađuju s crncima iz tog kraja.”

Mnoštvo naše braće i sestara iz raznih zemalja okupilo se 19. travnja 1997. na svečanom otvorenju nove podružnice. Samo mjesec dana kasnije, nakon pet godina brutalnog rata koji se vodio u seoskim područjima, Revolucionarna ujedinjena fronta napala je Freetown.

Gradnja podružnice u Freetownu; podružnica danas

Bitka za Freetown

Tisuće pripadnika Revolucionarne ujedinjene fronte nahrupile su u grad. Izgledali su poput kakvih divljaka. Kosa im je bila prljava i raščupana, a oko glave su imali crvene vrpce. Pljačkali su, silovali i ubijali. “Situacija je bila strašno napeta”, prisjeća se Alfred Gunn. “Većina stranih misionara odmah je bila evakuirana. Ostali smo samo Billie i Sandra Cowan, Jimmie i Joyce Holland te Catherine i ja.

Pomolili smo se s domaćim betelskim radnicima koji su dobrovoljno ostali u Betelu, a zatim požurili do mjesta s kojeg se vršila evakuacija. Putem nas je zaustavilo dvadesetak neobuzdanih, pijanih pobunjenika. Kad smo  im dali časopise i novac, pustili su nas da prođemo. Zajedno s više od tisuću ljudi došli smo do kontrolne točke ograđene bodljikavom žicom na kojoj su bili dobro naoružani američki marinci. Ondje smo se ukrcali u vojni helikopter koji nas je prebacio na brod američke ratne mornarice. Jedan časnik na brodu kasnije nam je rekao da američka mornarica nije provela tako veliku evakuaciju civila još od Vijetnamskog rata. Sljedećeg smo dana bili prebačeni helikopterom u gvinejski grad Conakry. Ondje smo organizirali privremenu podružnicu.”

Alfred i Catherine Gunn bili su među evakuiranima

Misionari su sa zebnjom čekali vijesti iz Freetowna. Naposljetku je došlo pismo u kojem je stajalo: “Ovdje vlada potpuni kaos, no mi i dalje dijelimo Vijesti Kraljevstva br. 35 ‘Hoće li ikada svi ljudi ljubiti jedni druge?’ Ljudi jako dobro reagiraju. Štoviše, proučavamo s nekim pripadnicima pobunjeničke vojske. Stoga smo odlučili još revnije propovijedati.”

Jonathan Mbomah, koji je služio kao pokrajinski nadglednik, prisjeća se: “Čak smo uspjeli održati jednodnevni pokrajinski sastanak u Freetownu. Program je toliko ohrabrio prisutne da sam otputovao u Bo i Kenemu kako bi i tamošnja braća mogla čuti isti program. Braća koja su živjela u tim ratom pogođenim gradovima bila su zahvalna Jehovi za tu predivnu duhovnu hranu.

Krajem 1997. održali smo oblasni kongres na Nacionalnom stadionu u Freetownu. Posljednjeg dana kongresa na stadion su upali pobunjenici i zapovjedili nam da odemo. Molili smo ih da nam dopuste održati kongres do kraja. Nakon duge rasprave ipak su popustili i otišli. Kongresu je prisustvovalo više od 1 000 osoba, a 27 ih se krstilo. Nekoliko braće krenulo je na opasno putovanje u Bo kako bi ondje ponovno slušali program. Bili su to uistinu prekrasni i nezaboravni kongresi!”