Idi na sadržaj

Idi na podizbornik

Idi na kazalo

Jehovini svjedoci

hrvatski

Stražarska kula  |  svibanj 2015.

 UGLEDAJMO SE NA NJIHOVU VJERU | JOSIP

“Zar sam ja na mjestu Boga?”

“Zar sam ja na mjestu Boga?”

POLAKO je padao mrak. Josip je stajao u vrtu i zamišljeno promatrao stabla datulje, voćke i jezerca u kojima je raslo vodeno bilje. Pogled mu se načas zaustavio i na faraonovoj palači, koja se nazirala iza zida. Do Josipa su povremeno dopirali glasovi iz njegove kuće — to je njegov sin Manaše nasmijavao svog malenog brata Efrajima, koji se veselo hihotao. Josip je lako mogao zamisliti svoju ženu kako se smiješi promatrajući nestašnu igru dvojice dječaka. Taj mu je prizor izmamio osmijeh na lice. Bio je svjestan toga da ga je Bog bogato blagoslovio.

Svom prvorođencu dao je ime Manaše, što znači “uzročnik zaborava; onaj zbog kojeg se zaboravlja” (1. Mojsijeva 41:51, bilješka). Blagoslovi što mu ih je Bog podario proteklih godina sigurno su ublažili bol koja ga je preplavila svaki put kad bi se prisjetio svog doma, braće i oca. Naime, mržnja koju su njegova starija braća osjećala prema njemu promijenila mu je život. Oni su ga fizički napali i planirali ga ubiti, a potom su ga prodali u ropstvo putujućim trgovcima. Otada mu je život bio pun dramatičnih promjena. Preko deset godina proveo je u ropstvu i tamnici, gdje je neko vrijeme bio i u okovima. No sada je bio drugi najmoćniji čovjek velikog egipatskog carstva, jedino je faraon bio moćniji od njega! *

Josip je godinama promatrao kako se odigravaju događaji koje je Jehova prorekao. Egipat je dobrano zašao u sedmogodišnje razdoblje u kojem je zemlja obilno rađala, a Josip je cijelo to vrijeme nadgledao skladištenje žita. Tijekom tog vremena njegova mu je žena Asenata rodila dva sina. Usprkos tome često je razmišljao o svojoj obitelji koja je živjela stotinama kilometara daleko, posebno o mlađem bratu Benjaminu i njihovom voljenom ocu Jakovu. Vjerojatno se pitao jesu li živi i zdravi. Možda se pitao i jesu li njegova starija braća još uvijek nasilna te hoće li se ikada pomiriti s njima i ponovno se ujediniti sa svojom obitelji.

Ako su ljubomora, iznevjereno povjerenje ili mržnja narušili mir i u vašoj obitelji, onda možete razumjeti kako se Josip osjećao. Što možemo naučiti od njega? Kako se pobrinuo za svoju obitelj?

“IDITE K JOSIPU!”

Josip je bio silno zaposlen, pa su mu godine naprosto proletjele. Kao što je Jehova najavio u snu koji je usnio faraon, nakon sedam godina obilja došlo je do drastične promjene. Zemlja je prestala davati plod! Uskoro je u svim susjednim zemljama zavladala glad. “No u svoj zemlji egipatskoj bilo je kruha”, stoji u Bibliji (1. Mojsijeva 41:54). Nema sumnje da je egipatski narod bio pošteđen mnogih nevolja zahvaljujući tome što je Josip pod Božjim nadahnućem prorekao što će se dogoditi i što je mudro organizirao skupljanje ljetine.

Josip je bio ponizan i zato je Jehova preko njega ispunio svoj naum

Egipćani su vjerojatno osjećali da ih je Josip zadužio i hvalili su njegove organizacijske sposobnosti. No Josip nije želio da se zasluga za ono što je učinio pripisuje njemu, nego njegovom Bogu,  Jehovi. Ako svoje sposobnosti ponizno koristimo u službi svom Bogu, on će nam možda omogućiti da ih iskoristimo onako kako to sada ne možemo ni zamisliti.

Međutim, s vremenom je glad zavladala i u Egiptu. Kad su se Egipćani obratili faraonu za pomoć, on im je jednostavno rekao: “Idite k Josipu! Što vam god kaže, učinite!” Tada je Josip počeo otvarati žitnice u kojima je bilo pohranjeno žito, pa su ljudi mogli kupovati hranu (1. Mojsijeva 41:55, 56).

No stanovnici okolnih zemalja nisu bili te sreće. U stotinama kilometara udaljenom Kanaanu Josipova je obitelj gladovala. Ostarjeli Jakov čuo je da u Egiptu ima žita, pa je rekao svojim sinovima da odu onamo i kupe hranu (1. Mojsijeva 42:1, 2).

Na put je poslao desetoricu sinova, ali ne i svog najmlađeg sina, Benjamina. Naime, Jakov se još uvijek živo sjećao što se dogodilo kad je godinama ranije poslao svog voljenog sina Josipa da ode vidjeti kako su njegova starija braća. Tada ga je posljednji put vidio. Njegovi stariji sinovi vratili su se kući samo s Josipovom svečanom haljinom koju mu je Jakov poklonio kako bi pokazao koliko ga voli i cijeni. Haljina je bila sva poderana i natopljena krvlju. Braća su navela svog ostarjelog oca na to da povjeruje kako su Josipa rastrgale zvijeri, i tako su mu slomila srce (1. Mojsijeva 37:31-35).

“JOSIP SE ODMAH SJETIO”

Nakon dugog putovanja Jakovljevi sinovi napokon su stigli u Egipat. Raspitivali su se gdje mogu kupiti žito i ljudi su im rekli da se obrate visokom državnom službeniku Safenat-Paneahu (1. Mojsijeva 41:45). Kad su ga ugledali, jesu li shvatili da je to ustvari Josip? To im nije bilo ni na kraj pameti! On je za njih bio samo visoki egipatski dužnosnik čiju su pomoć trebali. Kako bi mu iskazali poštovanje, učinili su ono što su tadašnji običaji nalagali — poklonili su mu se “licem do zemlje” (1. Mojsijeva 42:5, 6).

Za razliku od njih, Josip je odmah shvatio tko su oni. Kad je vidio kako mu se klanjaju, u mislima se vratio u djetinjstvo. Biblijski izvještaj kaže da se Josip “odmah sjetio snova” koje mu je Jehova dao da usni dok je još bio dječak. Ti su proročanski snovi nagovijestili da će doći vrijeme kad će mu se vlastita braća klanjati, i to se proročanstvo sada ispunjavalo pred njegovim očima (1. Mojsijeva 37:2, 5-9; 42:7, 9). Što je Josip učinio? Je li odmah zagrlio svoju braću? Je li im se možda osvetio?

Josip je znao da ne smije dati oduška svojim osjećajima, kakvi god oni bili. Bilo je očito da je Jehova vodio događaje koji su doveli do ovakvog nevjerojatnog preokreta. U pitanju je bio njegov naum. Naime, Jehova je obećao da će Jakovljevi potomci postati moćan narod (1. Mojsijeva 35:11, 12). Da su Josipova braća i dalje bila nasilna, sebična i bezobzirna, taj bi naum možda bio doveden u pitanje. Osim toga, Josip bi svojom  burnom reakcijom možda narušio odnose u svojoj obitelji u Kanaanu, pa čak i doveo u opasnost svog oca i Benjamina. Vjerojatno se pitao jesu li oni uopće živi. Stoga je odlučio svojoj braći zatajiti tko je kako bi ih mogao iskušati i vidjeti jesu li se promijenili. Nadao se da će nakon toga saznati što Jehova očekuje od njega.

Mi se, po svoj prilici, nikada nećemo naći u tako neobičnoj situaciji. Međutim, svađe i nesloga danas razdiru mnoge obitelji diljem svijeta. Kad se suočimo s takvim problemima, možda bismo se najradije poveli za svojim osjećajima i poslušali glas svog grešnog srca. No puno je mudrije da se ugledamo na Josipa i pokušamo shvatiti kako bi Bog želio da postupimo u toj situaciji (Mudre izreke 14:12). Istina, važno je biti u miru s članovima obitelji, ali još je važnije biti u miru s Jehovom i njegovim Sinom (Matej 10:37).

“OVAKO ĆU VAS ISKUŠATI”

Josip je potom nekoliko puta iskušao svoju braću kako bi vidio što im je u srcu. Najprije im se strogo obratio preko tumača i optužio ih da su uhode. Pokušavajući se opravdati, ispričali su mu neke pojedinosti o svojoj obitelji, a što je najvažnije, spomenuli su da kod kuće imaju još jednog, mlađeg brata. Josip je pokušao sakriti uzbuđenje koje je ta vijest izazvala u njemu. Možda je pomislio: Je li moguće da je Benjamin živ? Sada je znao što mu je činiti. Rekao im je da će ih iskušati kako bi vidio da li govore istinu, a potom je zatražio da vidi njihovog najmlađeg brata. Nakon nekoliko dana rekao im je da se mogu vratiti kući kako bi mu doveli najmlađeg brata, ali da jedan od njih mora ostati u zatvoru (1. Mojsijeva 42:9-20).

Braća su raspravljala o svemu tome, ne znajući da ih Josip razumije. Predbacivali su si što su 20 godina ranije počinili strašan grijeh. Govorili su: “Sigurno nas stiže krivica zbog brata našega, jer smo vidjeli kako mu je duša bila tjeskobna kad nas je molio za milost, ali mi smo se oglušili. Zato nas je snašla ova nevolja.” Kad je Josip to čuo, udaljio se od njih jer nije želio da vide kako plače (1. Mojsijeva 42:21-24). Vidio je da žale zbog posljedica svojih zlih djela, ali bio je svjestan da pravo pokajanje uključuje puno više od toga. Stoga je stavio svoju braću na još jednu kušnju.

Pustio ih je kući, a Šimuna je zadržao u zatvoru. Osim toga, zapovjedio je da im se u vreće s hranom vrati njihov novac. Braća su potom krenula na put. Kad su se vratili kući, teškom su mukom uspjeli nagovoriti Jakova da pusti svog voljenog sina Benjamina da pođe s njima u Egipat. Stigavši u Egipat, iskreno su rekli upravitelju Josipovog doma da su u svojim vrećama pronašli novac te su ponudili da ga odmah vrate. Njihov je postupak bio hvalevrijedan, ali Josip se želio uvjeriti koliko su se doista promijenili. Pozvao ih je u svoj dom i priredio im gozbu. Bio je toliko ganut što vidi Benjamina da je jedva skrivao osjećaje. Sutradan im je napunio vreće hranom i poslao ih kući, no prije toga je naredio upravitelju da sakrije njegov srebrni pehar u Benjaminovu vreću (1. Mojsijeva 42:26–44:2).

Josipova zamka bila je spremna! Poslao je potjeru za njima, dao ih uhvatiti i optužio ih da su ukrali njegov pehar. Pehar je bio pronađen u Benjaminovoj vreći, pa su se svi morali vratiti pred Josipa. Sada je Josip bio u prilici vidjeti kakva su doista njegova braća. Juda mu se obratio u ime svih njih. Preklinjao je za milost i čak je ponudio da sva jedanaestorica postanu njegovi robovi. Josip mu je odvratio da će samo Benjamin ostati u Egiptu i biti njegov rob, a svi ostali mogu otići kući (1. Mojsijeva 44:2-17).

Tada se Juda obratio Josipu dirljivim riječima. Rekao je da je Benjamin “jedini ostao od majke svoje” i da ga njegov otac “osobito voli”. Te su riječi sigurno ganule Josipa jer je on bio stariji sin Jakovljeve voljene žene Rahele, koja je umrla kad je rađala Benjamina. Josip se, baš kao i njegov otac, s ljubavlju sjećao Rahele. Budući da su on i Benjamin imali istu majku, zacijelo ga je posebno volio (1. Mojsijeva 35:18-20; 44:20).

Juda je preklinjao Josipa da pusti Benjamina. Čak je ponudio da on postane rob umjesto njega. Na kraju je zavapio: “Kako mogu otići k ocu svojemu ako nema dječaka sa mnom, pa da gledam  nevolju koja će snaći oca mojega?” (1. Mojsijeva 44:18-34). Bio je to pravi dokaz da se Juda doista promijenio. Ne samo da se kajao zbog svog grijeha nego je pokazao izuzetnu nesebičnost i suosjećajnost.

Josip se uvjerio da su se njegova braća iskreno pokajala zbog onoga što su mu učinila

Josip se više nije mogao svladavati. Morao je dati oduška osjećajima koje je toliko dugo potiskivao. Naredio je svim slugama da izađu, a zatim je počeo tako glasno plakati da su ga čuli čak i na faraonovom dvoru. Tada je napokon otkrio svojoj braći tko je. Rekao im je: “Ja sam Josip, brat vaš.” Izgrlio je svoju zaprepaštenu braću i blago im rekao da im oprašta sve što su mu učinili (1. Mojsijeva 45:1-15). Tako je postupio po uzoru na Jehovu, koji velikodušno oprašta (Psalam 86:5). Činimo li i mi tako?

“SADA MOGU UMRIJETI, (...) KAD ZNAM DA SI JOŠ ŽIV”

Kad je faraon čuo što se sve dogodilo u Josipovom domu, rekao je Josipu da dovede u Egipat svog ostarjelog oca i cijelu obitelj. I tako je Josip ubrzo ponovno vidio svog voljenog oca. Kad su se sastali, Jakov je u suzama rekao: “Sada mogu umrijeti, kad sam vidio lice tvoje i kad znam da si još živ” (1. Mojsijeva 45:16-28; 46:29, 30).

Nakon dolaska u Egipat Jakov je živio još 17 godina. Poživio je dovoljno dugo da dvanaestorici svojih sinova izrekne blagoslove koji su imali proročansko značenje. Svog jedanaestog sina Josipa dvostruko je blagoslovio i dao mu dvostruki dio nasljedstva, kakav su obično dobivali prvorođenci. Prorekao je da će od njega poteći dva izraelska plemena. A kako je bio blagoslovljen Juda, Jakovljev četvrti sin, koji je više od sve druge braće pokazao da se kaje? On je dobio uistinu velik blagoslov — iz njegove je obiteljske loze trebao poteći Mesija! (1. Mojsijeva, poglavlja 48, 49).

Kad je Jakov umro u dobi od 147 godina, Josipova su se braća uplašila da će im se njihov moćni brat osvetiti za sve što su mu bili učinili. No Josip ih je s ljubavlju umirio. Odavno je shvatio da Jehova stoji iza preseljenja njegove obitelji u Egipat i nije želio da njegova braća i dalje osjećaju grižnju savjesti zbog svega što se dogodilo. Stoga je izrekao ove upečatljive riječi: “Zar sam ja na mjestu Boga?” (1. Mojsijeva 15:13; 45:7, 8; 50:15-21). Josip je smatrao da je Jehova savršen sudac. Vjerojatno je razmišljao: Tko sam ja da kaznim ljude kojima je Jehova oprostio? (Hebrejima 10:30).

Ponekad doista nije lako oprostiti. To je možda posebno teško ako nas je netko namjerno povrijedio. No ako od srca oprostimo onima koji se iskreno kaju, zaliječit ćemo mnoge rane, uključujući i svoje vlastite. Pored toga, postupit ćemo po uzoru na Josipa, koji je pokazao veliku vjeru, i ugledati se na svog milosrdnog Oca Jehovu.

^ odl. 4 Vidi članke iz rubrike “Ugledajmo se na njihovu vjeru” koji su objavljeni u Stražarskoj kuli od 1. kolovoza 2014, 1. studenoga 2014. i 1. veljače 2015.