Idi na sadržaj

Idi na podizbornik

Idi na kazalo

Jehovini svjedoci

hrvatski

Stražarska kula  |  rujan 2014.

 ŽIVOTNA PRIČA

Sve do danas radosno služim Bogu

Sve do danas radosno služim Bogu

Od malih nogu bio sam žrtva predrasuda zbog svog porijekla, bojao sam se neuspjeha i bio sam prilično sramežljiv. Mislio sam da ću utjehu pronaći u Bibliji, pa sam otišao u obližnju katoličku crkvu u nadi da će mi netko pomoći da razumijem tu knjigu. Nažalost, to se nije dogodilo, pa sam se okrenuo sportu.

Ubrzo sam se počeo baviti gimnastikom i bodibildingom. Nakon nekog vremena otvorio sam teretanu u kalifornijskom gradu San Leandru i trenirao mnoge bodibildere, između ostalog i jednog koji je osvojio titulu Mistera Amerike. Iako sam isklesao svoje tijelo gotovo do savršenstva, to me nije učinilo sretnim i zadovoljnim.

MOJA JE POTRAGA URODILA PLODOM

Prijatelj koji je dolazio u moju teretanu znao je da želim razumjeti Bibliju, pa mi je predložio da se sastanem s jednim njegovim znancem. Već sljedećeg jutra posjetio me jedan Jehovin svjedok. Četiri sata odgovarao je na moja pitanja pomoću Biblije. Zamolio sam ga da dođe ponovno još iste večeri, pa smo razgovarali o Bibliji sve do ponoći. Bio sam oduševljen onim što sam saznao i upitao sam ga mogu li sutradan ići s njim da vidim kako propovijeda. Zadivilo me kad sam vidio s kakvom lakoćom u Bibliji pronalazi odgovore na pitanja koja mu ljudi postavljaju. Tog sam trenutka odlučio da ću i ja to raditi.

Stoga sam prodao teretanu i propovijedao s tim pionirom, kako Jehovini svjedoci nazivaju propovjednike koji svaki mjesec provode mnogo vremena objavljujući dobru vijest iz Biblije. U svibnju 1948. krstio sam se na kongresu Jehovinih svjedoka koji se održao u dvorani Cow Palace u San Franciscu. Nešto kasnije te iste godine i ja sam postao pionir.

U međuvremenu sam zamolio svoje suvjernike da posjete moju majku. Ona je pozitivno reagirala na istinu iz Biblije i postala Jehovin svjedok. Iako joj se obitelj zbog toga protivila, sve do svoje smrti vjerno je služila Bogu. Nitko drugi iz naše obitelji nije postao Jehovin svjedok.

UPOZNAJEM SVOJU BUDUĆU ŽENU

Godine 1950. preselio sam se u Grand Junction, u američkoj saveznoj državi Coloradu, gdje sam upoznao Billie. Ona je rođena 1928. i odrastala je u vrijeme velike ekonomske krize. Njena majka Minnie svake joj je večeri čitala Bibliju uz treperavu svjetlost petrolejske lampe. Billie je već s četiri godine naučila čitati i znala je napamet mnoge biblijske priče. Krajem 1940-ih njena je majka proučavala Bibliju s Jehovinim svjedocima te je saznala da pakao nije mjesto gdje grešnici trpe muke, već mjesto na koje odlaze mrtvi (Propovjednik 9:5, 10). I ona i njen muž postali su Jehovini svjedoci.

Billie se 1949. vratila iz Bostona, gdje je studirala, i počela je ozbiljno proučavati Bibliju. Nije se zaposlila kao učiteljica, već je odlučila posvetiti svoj život Bogu. Krstila se 1950. na međunarodnom kongresu Jehovinih svjedoka koji se održao na stadionu Yankee u New Yorku. Ubrzo nakon toga mi smo se upoznali, vjenčali i počeli zajedno propovijedati mnogo sati mjesečno.

 Najprije smo živjeli u gradu Eugeneu, u američkoj saveznoj državi Oregonu. Ondje smo upoznali mnoge ljude s kojima smo ostali prijatelji cijeli život. Godine 1953. preselili smo se u grad Grants Pass, u istoj saveznoj državi, kako bismo pomagali maloj skupštini, odnosno zajednici Jehovinih svjedoka koja je ondje djelovala. Kasnije te iste godine dobili smo poziv da pohađamo 23. razred Gileada, misionarske škole Jehovinih svjedoka. Nastava se održavala u blizini South Lansinga, u američkoj saveznoj državi New Yorku, otprilike 400 kilometara sjeverozapadno od grada New Yorka.

MISIONARSKA SLUŽBA U BRAZILU

U prosincu 1954, pet mjeseci nakon završetka Gileada, Billie i ja ukrcali smo se na mali avion dvomotorac i krenuli prema Brazilu. Nismo letjeli ni sat vremena kad se jedan motor pokvario. Usprkos tome uspjeli smo sigurno sletjeti na Bermude. Nakon još jednog prisilnog slijetanja, ovog puta na Kubi, i još 36 sati napornog putovanja konačno smo stigli u podružnicu Jehovinih svjedoka u Rio de Janeiru.

Prva dvorana u Bauruu bila je jedna unajmljena prostorija, a ja sam napravio natpis, 1955.

Ondje smo se zadržali vrlo kratko, a potom smo s još dvije misionarke krenuli u Bauru, grad u saveznoj državi São Paulu, kako bismo organizirali misionarski dom. U tom gradu živjelo je preko 50 000 stanovnika, a mi smo bili prvi Jehovini svjedoci.

Čim smo počeli posjećivati ljude, usprotivio nam se jedan katolički svećenik. Slijedio nas je dok smo propovijedali i upozoravao ljude da nas ne slušaju. Bez obzira na to, za samo nekoliko tjedana jedna velika obitelj s kojom smo proučavali prihvatila je biblijsku istinu, a kasnije se i krstila. Ubrzo su i mnogi drugi počeli proučavati Bibliju.

Rođak te velike obitelji bio je predsjednik jednog poznatog društvenog kluba. Uspio sam se dogovoriti s njim da u prostorijama kluba održimo jedan veći skup. Budući da je svećenik uporno tražio da klub raskine ugovor s nama, predsjednik se sastao s članovima kluba i rekao im: “Ako otkažete ugovor, ja dajem ostavku!” Tako je naš skup ipak bio održan.

Sljedeće godine, 1956, bili smo pozvani na regionalni kongres u Santosu, u saveznoj državi São Paulu. Gotovo 40 Jehovinih svjedoka iz naše skupštine otputovalo je onamo vlakom. Kad smo se vratili u Bauru, među pristiglom poštom dočekalo me pismo u kojem je stajalo da sam imenovan za putujućeg nadglednika i da mi je zadatak posjećivati skupštine Jehovinih svjedoka u Brazilu. To smo radili gotovo 25 godina i za to smo vrijeme proputovali tu ogromnu zemlju uzduž i poprijeko.

Samo godinu dana nakon našeg dolaska, u Bauruu je djelovala revna grupa Jehovinih svjedoka

POTEŠKOĆE I BLAGOSLOVI

U to vrijeme nije bilo nimalo lako putovati. Putovali smo autobusom, vlakom, teretnim kolima, biciklom, pa i pješice, te smo s vremenom obišli gotovo cijelu zemlju. Jedan od prvih gradova koje smo posjetili bio je Jaú, u saveznoj državi São Paulu. Ondje nam se usprotivio jedan svećenik.

“Nemate pravo propovijedati mojim ovcama!” vikao je.

“To nisu vaše ovce”, odgovorili smo mu. “One pripadaju Bogu.”

Organizirali smo projekciju filma Društvo novog svijeta u akciji, koji je govorio o našoj propovjedničkoj aktivnosti diljem svijeta. Svećenik je to saznao, pa je okupio grupu ljudi s namjerom da nas napadnu. Odmah smo o tome obavijestili policiju. Kad su se svećenik i njegovi župljani sjatili pred dvoranu u kojoj se trebao prikazati film, na ulazu ih je dočekao kordon policije s pištoljima uperenim u njih. Tako je mnoštvo prisutnih na koncu jako uživalo u filmu.

 Gotovo svuda gdje smo propovijedali nailazili smo na mržnju i protivljenje. Naprimjer, u Brusqueu, koji se nalazi u blizini grada Blumenaua u saveznoj državi Santa Catarini, upoznali smo dvije pionirke koje su propovijedale iako su doživljavale veliko protivljenje. No bile su bogato nagrađene zbog svoje ustrajnosti i nepokolebljivosti. Danas, više od 50 godina kasnije, na tom području djeluje preko 60 skupština koje stalno rastu, a u obližnjem gradu Itajaíu sagrađena je predivna kongresna dvorana.

Dok sam služio kao pokrajinski nadglednik, neke od najljepših trenutaka proveli smo surađujući sa suvjernicima na pripremanju naših kongresa. Naprimjer, 1970-ih imao sam priliku služiti kao nadglednik kongresa koji su se održavali na velikom stadionu Morumbi. Jednom prilikom zamolili smo svaku od oko stotinu skupština iz okolnog područja da pošalje desetero braće i sestara kako bismo večer prije održavanja kongresa očistili stadion.

Kad su te večeri nogometaši odlazili sa stadiona, neki od njih rugali su se: “Pogledajte samo te ženice s metlama i krpama!” No do ponoći je cijeli stadion bio očišćen. Upravitelj stadiona oduševljeno je rekao: “Mojem bi osoblju trebao cijeli tjedan da napravi ono što ste vi učinili za samo nekoliko sati!”

POVRATAK U SJEDINJENE DRŽAVE

Godine 1980. umro mi je otac, pa smo se ubrzo nakon toga vratili u Sjedinjene Države da se brinemo za moju majku, koja je živjela u kalifornijskom gradu Fremontu. Budući da smo i dalje željeli biti pioniri, zarađivali smo za život tako što smo noću čistili zgrade. Pomagali smo Portugalcima koji su živjeli na tom području da upoznaju Bibliju. Kasnije smo se preselili u dolinu rijeke San Joaquin, nedaleko od grada u kojem smo dotad živjeli. Propovijedali smo na ogromnom području od Sacramenta do Bakersfielda ljudima koji govore portugalski. Danas u Kaliforniji postoji desetak skupština koje djeluju na portugalskom jeziku.

Kad je 1995. moja majka umrla, preselili smo se na Floridu i brinuli se za Billienog oca sve do njegove smrti. Njena je majka umrla još 1975. Godine 2000. preselili smo se u brdoviti pustinjski kraj na jugozapadu Colorada kako bismo služili kao pioniri i propovijedali američkim starosjediocima iz plemena Navaho i Ute, koji žive u rezervatima na tom području. Nažalost, Billie je umrla u veljači 2014.

Ne mogu ni opisati koliko sam sretan što sam prije više od 65 godina upoznao Jehovinog svjedoka koji mi je pomoću Biblije odgovorio na brojna pitanja. Jako mi je drago što sam provjerio je li ono što mi je govorio doista zapisano u Bibliji. Zahvaljujući tome sve do danas radosno služim Bogu.