Idi na sadržaj

Idi na podizbornik

Idi na kazalo

Jehovini svjedoci

hrvatski

Stražarska kula  |  rujan 2014.

Sirijski biblijski rukopisi

Sirijski biblijski rukopisi

Godine 1892. blizanke Agnes Smith Lewis i Margaret Dunlop Gibson devet su dana na devama putovale pustinjom do manastira sv. Katarine, koji se nalazi u podnožju gore Sinaja. Zašto su te dvije žene, koje su bile na pragu pedesetih, krenule na putovanje Bliskim istokom, područjem kojim je u to vrijeme bilo jako opasno putovati? Odgovor na to pitanje može nam pomoći da se još više uvjerimo u točnost Biblije.

Agnes Smith Lewis i manastir sv. Katarine

PRIJE nego što se vratio na nebo, Isus je svojim učenicima zapovjedio da svjedoče za njega “u Jeruzalemu, po svoj Judeji i Samariji i sve do kraja zemlje” (Djela apostolska 1:8). Učenici su taj zadatak izvršavali gorljivo i hrabro. No njihovo propovijedanje u Jeruzalemu izazvalo je žestoko protivljenje, što je dovelo do mučeničke smrti učenika Stjepana. Mnogi Isusovi učenici pobjegli su u sirijski grad Antiohiju, jedan od najvećih gradova Rimskog Carstva, koji se nalazio oko 550 kilometara sjeverno od Jeruzalema (Djela apostolska 11:19).

Učenici su ondje nastavili propovijedati “dobru vijest” o Isusu te su mnogi ne-Židovi postali vjernici (Djela apostolska 11:20, 21). Premda se u samoj Antiohiji uglavnom govorio grčki, izvan gradskih zidina i u cijeloj provinciji narod je govorio sirijski.

“DOBRA VIJEST” PREVEDENA NA SIRIJSKI

Budući da je u 2. stoljeću broj kršćana koji su govorili sirijski sve više rastao, pojavila se potreba da se “dobra vijest” prevede na taj jezik. Zbog toga je, po svemu sudeći, upravo sirijski, a ne latinski, bio prvi jezik na koji su bili prevedeni dijelovi grčkih knjiga Biblije.

 Otprilike 170. sirijski je pisac Tacijan (oko 120-173) na temelju četiri kanonska evanđelja napisao djelo pod nazivom Diatessaron, što na grčkom doslovno znači “kroz četiri [evanđelja]”. Nije poznato je li ga izvorno napisao na grčkom ili sirijskom. Kasnije je Efrem Sirijski (oko 310-373) napisao komentar o tom djelu, što potvrđuje da su ga sirijski kršćani redovito koristili.

Diatessaron je vrlo važan i nama danas. Zašto? U 19. stoljeću neki su bibličari tvrdili da su evanđelja napisana tek u 2. stoljeću, između 130. i 170. godine, te da ih stoga ne možemo smatrati vjerodostojnim izvještajima o Isusovom životu. Međutim, drevni rukopisi Diatessarona koji su u međuvremenu otkriveni dokazuju da su evanđelja po Mateju, Marku, Luki i Ivanu bila dostupna velikom broju ljudi već sredinom 2. stoljeća. Dakle, evanđelja su nesumnjivo bila napisana prije tog razdoblja. Osim toga, prilikom sastavljanja Diatessarona Tacijan je uglavnom koristio četiri priznata evanđelja, što pokazuje da se u to vrijeme smatralo da apokrifna evanđelja ne pripadaju biblijskom kanonu te da nisu pouzdana.

Petoknjižje u sirijskoj Pešiti (464) — drugi najstariji biblijski rukopis na kojem stoji godina kada je nastao

Početkom 5. stoljeća u sjevernoj se Mezopotamiji već naveliko koristio jedan prijevod Biblije na sirijski. Taj je prijevod vjerojatno nastao u 2. ili 3. stoljeću, a sadržavao je sve biblijske knjige osim 2. Petrove, 2. i 3. Ivanove, Judine poslanice i Otkrivenja. Poznat je kao Pešita, što znači “jednostavan” ili “jasan”. Pešita je jedan od najstarijih i najvažnijih prijevoda koji dokazuje da je biblijski tekst vrlo rano postao dostupan velikom broju ljudi.

Zanimljivo je da na jednom rukopisu Pešite stoji datum koji odgovara 459/460. godini, pa je to najstariji biblijski rukopis na kojem je zapisan konkretan datum njegovog nastanka. Otprilike 508. načinjeno je prerađeno izdanje Pešite, koje je sadržavalo pet biblijskih knjiga kojih nije bilo u prethodnom izdanju. Ono je dobilo naziv Filoksenijski prijevod.

OTKRIVENI JOŠ NEKI SIRIJSKI RUKOPISI

Gotovo svi prijepisi grčkih knjiga Biblije na grčkom jeziku koji su bili pronađeni do 19. stoljeća potjecali su iz 5. stoljeća ili iz puno kasnijeg razdoblja. Zbog toga su bibličare posebno zanimali raniji prijevodi poput latinske Vulgate ili sirijske Pešite. U to su vrijeme neki smatrali da je Pešita prerađeno izdanje nekog starijeg sirijskog prijevoda. No za to nije bilo dokaza. Budući da počeci prevođenja Biblije na sirijski sežu čak u 2. stoljeće, takav bi prijevod bibličarima bio od neprocjenjive vrijednosti jer bi im omogućio da se upoznaju s još starijim biblijskim tekstom. Je li doista postojao takav prijevod i je li ga itko pronašao?

Palimpsest koji je dobio naziv Sinajski sirijski kodeks. Na rubu stranice, ispod postojećeg teksta, nazire se tekst evanđelja

Da, postojao je. Zapravo, otkrivena su čak dva dragocjena sirijska rukopisa koja svjedoče o postojanju starijeg sirijskog prijevoda! Prvi potječe iz 5. stoljeća. Taj rukopis nalazio se među mnogobrojnim sirijskim rukopisima koje je 1842. Britanski muzej kupio od jednog manastira koji je smješten u Nitrijskoj pustinji u Egiptu. Nazvan je Curetonov sirijski tekst zato što ga je pronašao i objavio William Cureton, pomoćni kustos u tom muzeju. Taj vrijedan dokument sadrži četiri evanđelja, koja su poredana sljedećim redoslijedom: Matejevo, Markovo, Ivanovo i Lukino evanđelje.

Drugi rukopis koji je sačuvan do našeg vremena zove se Sinajski sirijski kodeks. Za njegovo otkriće zaslužne su odvažne blizanke koje smo spomenuli na početku članka. Premda Agnes nije imala fakultetsko obrazovanje, govorila je osam stranih jezika, između ostalog i sirijski. Godine 1892. došla je do izvanrednog otkrića u manastiru sv. Katarine u Egiptu.

 U nekom mračnom spremištu nabasala je na jedan sirijski rukopis. Prema njenim riječima, rukopis je “izgledao prilično odbojno jer je bio vrlo prljav, a gotovo svi listovi bili su slijepljeni budući da ih nitko nije listao” stoljećima. Radilo se o palimpsestu, * rukopisu čiji je izvorni tekst bio izbrisan i preko kojeg je bio napisan nekakav sirijski tekst o sveticama. No Agnes je zamijetila da se ispod tog teksta nazire neki drugi zapis, a na vrhu je primijetila riječi “po Mateju”, “po Marku” i “po Luki”. Ispostavilo se da je u rukama imala gotovo kompletan sirijski kodeks koji je sadržavao četiri evanđelja! Današnji bibličari smatraju da je taj kodeks nastao potkraj 4. stoljeća.

Sinajski sirijski kodeks smatra se jednim od najvažnijih biblijskih rukopisa i svrstava se u red s grčkim rukopisima kao što su Sinajski i Vatikanski kodeks. Većina stručnjaka vjeruje da su Curetonov sirijski tekst i Sinajski sirijski kodeks zapravo prijepisi evanđelja na sirijskom, koja su nastala krajem 2. ili početkom 3. stoljeća.

“RIJEČ BOGA NAŠEGA OSTAJE DOVIJEKA”

Mogu li ti rukopisi koristiti današnjim izučavateljima Biblije? Naravno! Uzmimo za primjer takozvani dugi svršetak Markovog evanđelja, koji u nekim Biblijama slijedi nakon Marka 16:8. Taj se svršetak pojavljuje u grčkom Aleksandrijskom kodeksu iz 5. stoljeća, u latinskoj Vulgati i u još nekim rukopisima. Međutim, dva mjerodavna grčka rukopisa iz 4. stoljeća, Sinajski i Vatikanski kodeks, završavaju s Markom 16:8. Ni Sinajski sirijski kodeks nema dugi svršetak, što dodatno potvrđuje da je on dodan kasnije te da nije dio izvornog teksta Evanđelja po Marku.

Osvrnimo se na još jedan primjer. U gotovo svim prijevodima Biblije iz 19. stoljeća 1. Ivanova 5:7 sadržavala je krivotvoreni tekst koji je podupirao nauk o Trojstvu. No taj se dodatak ne nalazi u najstarijim grčkim rukopisima. Nema ga ni u Pešiti, pa na temelju toga možemo zaključiti da su u tom retku dodane riječi koje nisu dio izvornog biblijskog teksta.

Nema sumnje da je Jehova Bog sačuvao svoju svetu Riječ, kao što je i obećao. Sama Božja Riječ nam jamči: “Trava se suši, cvijet vene, ali riječ Boga našega ostaje dovijeka” (Izaija 40:8; 1. Petrova 1:25). Sirijski rukopisi samo su neki od mnogih biblijskih rukopisa koji su dali važan doprinos tome da se biblijska poruka točno prenese svim ljudima.

^ odl. 15 Grčka riječ palimpsestos doslovno znači “ponovno izbrisan”.