Idi na sadržaj

Idi na podizbornik

Idi na kazalo

Jehovini svjedoci

hrvatski

Stražarska kula  |  svibanj 2014.

 UGLEDAJMO SE NA NJIHOVU VJERU | MARIJA

Uspjela je prebroditi bolan gubitak

Uspjela je prebroditi bolan gubitak

MARIJA je pala na koljena, shrvana neizmjernom boli koja se ne da opisati riječima. U ušima joj je još uvijek odzvanjao posljednji vapaj njenog sina, koji je izdahnuo nakon što je satima trpio strašne muke. Svuda je vladala tama jer se nebo bilo zamračilo već u podne. Zemlja se iznenada snažno zatresla (Matej 27:45, 51). Marija je možda imala osjećaj kako Jehova objavljuje cijelom svijetu da je smrt Isusa Krista njega pogodila više nego bilo koga drugoga.

Dok su se tog poslijepodneva sunčane zrake probijale kroz tamu koja je obavijala Golgotu, odnosno Lubanjsko mjesto, Marija je tugovala za svojim sinom (Ivan 19:17, 25). Vjerojatno su joj navirala brojna sjećanja. Možda se prisjetila jednog događaja koji se odigrao 33 godine ranije. Kad su ona i Josip donijeli svoje voljeno dijete u hram u Jeruzalemu, ondje se pojavio jedan ostarjeli čovjek po imenu Šimun, koji je pod nadahnućem izrekao jedno proročanstvo. Prorekao je da će Isus činiti velika djela, no na kraju svoje objave Mariji je kazao: “A tebi će samoj mač probosti dušu” (Luka 2:25-35). Tek je sada, u ovim teškim trenucima, u potpunosti shvatila smisao tih riječi.

Marija je doživjela neopisivu tugu

Ljudi znaju reći da je smrt djeteta najstrašniji i najbolniji gubitak koji čovjek može doživjeti. Smrt je doista okrutan neprijatelj i ona prije ili kasnije pogodi svakoga od nas (Rimljanima 5:12; 1. Korinćanima 15:26). Je li moguće oporaviti se od udarca koji zadaje smrt? Dok budemo razmatrali događaje koji su se odigrali u Marijinom životu od početka Isusove službe do kratko nakon njegove smrti, saznat ćemo puno o njenoj vjeri. Ona joj je dala snage da se nosi s velikom tugom.

“ŠTO GOD VAM KAŽE, UČINITE!”

Vratimo se sada u 29. godinu. Marija je osjećala da su na pomolu velike promjene. Vijesti o Ivanu Krstitelju i snažnoj poruci o pokajanju koju je prenosio doprle su čak i do malog mjesta kao što je bio Nazaret, pa su ljudi o tome naveliko pričali. Marija je primijetila da su te vijesti ostavile dubok dojam na njenog najstarijeg sina. On ih je shvatio kao jasan znak da treba započeti sa svojom službom (Matej 3:1, 13). Isusov odlazak od kuće značio je ogromnu promjenu za Mariju i njenu obitelj. Zašto?

U to vrijeme Marijin muž Josip vjerojatno više nije bio živ. Ako je Marija doista bila udovica, dobro je znala što znači izgubiti voljenu osobu. * Isusa u to vrijeme više nisu zvali samo tesarov sin, nego i tesar. Očigledno je preuzeo očev posao i postao hranitelj obitelji, u kojoj je bilo barem šestero njegove mlađe braće i sestara (Matej 13:55, 56; Marko 6:3). * Čak i ako je poučio tesarskom zanatu svog najstarijeg polubrata, a to je vjerojatno bio Jakov, njegovoj je obitelji ipak bilo teško što odlazi. Marija je već nosila velik teret odgovornosti. Da li se bojala kako će njena obitelj živjeti nakon što Isus ode? O tome možemo samo nagađati. No mnogo je važnije kako je reagirala kad je njen sin, Isus iz Nazareta, postao Isus  Krist, davno prorečeni Mesija. Pogledajmo što jedan biblijski izvještaj otkriva o tome (Ivan 2:1-12).

Isus je otišao Ivanu da ga on krsti, i tako je postao Pomazanik, odnosno Mesija (Luka 3:21, 22). Nakon toga počeo je izabirati učenike. Premda je pred njim bio važan zadatak, ponekad je odvojio vrijeme i za druženje s obitelji i prijateljima. Tako je jednom sa svojom majkom, učenicima i polubraćom otišao na svadbu u Kanu, grad koji se, po svemu sudeći, nalazio u brdima, otprilike 13 kilometara od Nazareta. Tijekom svadbene svečanosti Marija je primijetila da nešto nije u redu. Možda je uočila da se domaćini uznemireno pogledavaju i došaptavaju. Naime, ponestalo im je vina! U njihovoj je kulturi bilo uobičajeno na svadbi poslužiti vino. Bila bi velika sramota za obitelj da ponestane vina i to bi potpuno pokvarilo cijelu svečanost. Mariji je bilo žao što su se našli u tako neugodnoj situaciji, pa se obratila Isusu za pomoć.

“Nemaju vina”, rekla je svom sinu. Što je očekivala od njega? To možemo samo pretpostaviti. U svakom slučaju, znala je da je njen sin velik čovjek koji će činiti velike stvari. Možda se nadala da će upravo tada prvi put učiniti nešto posebno. Zapravo, na neki mu je način rekla: “Sine, molim te, poduzmi nešto.” Isusova reakcija sigurno ju je iznenadila. Odvratio joj je: “Što ja imam s time, ženo?” Isus nije iskazao nepoštovanje svojoj majci, kako se to ponekad pogrešno tumači. No tim ju je riječima ipak blago prekorio. Podsjetio ju je da mu ne bi trebala ona govoriti kako da vrši svoju službu. To je mogao činiti jedino njegov Otac, Jehova.

Marija je bila razumna i ponizna žena, pa je prihvatila ono što joj je rekao njen sin. Okrenula se poslužiteljima na svadbi i jednostavno im rekla: “Što god vam kaže, učinite!” Shvatila je da više nije na njoj da usmjerava svog sina, nego da je došlo vrijeme da i ona i drugi prihvate njegovo vodstvo. Isus je pak pokazao da, poput svoje majke, suosjeća s novovjenčanim bračnim parom. Pretvorio je vodu u kvalitetno vino, i tako učinio svoje prvo čudo. Kako je to djelovalo na druge? “Njegovi su učenici povjerovali u njega.” I Marija je povjerovala u njega. On za nju više nije bio samo njen sin već i njen Gospodin i Spasitelj.

Današnji roditelji mogu puno naučiti od Marije. Istina, nitko drugi nije odgajao dijete kakvo je bio Isus. Za razliku od njega sva su druga djeca nesavršena. No kad dijete, bilo da je ono savršeno ili nesavršeno, prelazi iz djetinjstva u svijet odraslih, mogu se pojaviti neki problemi. Roditelji se možda i dalje prema svom sinu ili kćeri ponašaju kao prema malom djetetu iako za to više nema opravdanog razloga (1. Korinćanima 13:11). Kako onda roditelji mogu pomoći svojoj odrasloj djeci? Mogu im, primjerice, dati do znanja da su potpuno uvjereni u to da će oni i dalje živjeti po biblijskim načelima te da će ih Jehova zbog toga bogato nagraditi. Djeci može puno značiti kad im njihovi roditelji ponizno kažu da imaju povjerenje u njih. Isusu je nesumnjivo puno značila Marijina podrška u burnim godinama koje su uslijedile.

“BRAĆA NJEGOVA NISU VJEROVALA U NJEGA”

Evanđelja ne govore puno o tome što se događalo s Marijom tijekom Isusove troipolgodišnje službe. No nemojmo zaboraviti da je ona vjerojatno bila udovica, a usto i samohrana majka, te da su najmlađa djeca možda još uvijek živjela s njom. Stoga nije ništa neobično ako nije pratila Isusa dok je propovijedao svojim zavičajem (1. Timoteju 5:8). Ipak, razmišljala je o onome što je saznala o Mesiji i išla je u sinagogu, kao  što je to oduvijek bio običaj u njenoj obitelji (Luka 2:19, 51; 4:16).

Moguće je da je i ona bila među prisutnima dok je Isus govorio u sinagogi u Nazaretu. Kako li je samo bila ganuta kad je njen sin objavio da se jedno proročanstvo o Mesiji, koje je bilo izrečeno stoljećima ranije, ispunilo upravo na njemu! S druge strane, sigurno je bila jako tužna što ga njeni sugrađani nisu prihvatili, nego su ga čak pokušali ubiti! (Luka 4:17-30).

Mariji je bilo teško i zato što ni njeni drugi sinovi nisu prihvaćali Isusa kao Mesiju. Iz Ivana 7:5 saznajemo da četvorica Isusove braće nisu imala vjeru poput svoje majke. Ondje stoji: “Braća njegova nisu vjerovala u njega.” O Isusovim sestrama, a imao je najmanje dvije, Biblija ništa ne govori. U svakom slučaju, Marija je znala koliko je teško živjeti u domu u kojem članovi obitelji imaju različita vjerska uvjerenja. Morala se truditi živjeti po Božjoj volji, a istovremeno doprijeti do srca svoje djece, pazeći pritom da s njima ne ulazi u sukobe i ne bude nametljiva.

Jednom su prilikom neki Isusovi rođaci, među kojima su najvjerojatnije bila i njegova braća, došli da ga odvedu. Govorili su: “Sišao je s uma” (Marko 3:21, 31). Naravno, Marija nije tako mislila, ali pošla je sa svojim sinovima jer se možda nadala da će oni čuti nešto što bi im moglo pomoći da steknu vjeru. Da li se to zaista i dogodilo? Iako je Isus činio čudesna djela i iznosio prekrasne pouke, njeni sinovi nisu povjerovali u njega. Možda je zbog toga ponekad bila pomalo ogorčena i pitala se što se još mora dogoditi da bi istina doprla do njihovog srca.

Imaju li i članovi vaše obitelji drugačija vjerska uvjerenja? Tada možete puno naučiti od Marije. Ona nije digla ruke od svoje djece i rođaka koji nisu vjerovali u Isusa. Naprotiv, dala im je priliku da se sami uvjere u to da joj vjera pruža radost i unutarnji mir. S druge strane, davala je podršku svom sinu koji je vjerno služio Bogu. Je li joj Isus nedostajao? Je li ponekad poželjela da je još uvijek kod kuće zajedno sa svojom braćom i sestrama? Čak i ako su joj se povremeno javljali takvi osjećaji, nije dopustila da je oni svladaju. Smatrala je velikom čašću što može podupirati i hrabriti Isusa. Pomažete li i vi svojoj djeci da im Bog bude najvažniji u životu?

“TEBI ĆE SAMOJ MAČ PROBOSTI DUŠU”

Je li Marija bila nagrađena zbog svoje vjere u Isusa? Jehova uvijek nagrađuje one koji imaju jaku vjeru, pa ni Marija nije bila izuzetak (Hebrejima 11:6). Zamislite kako se samo osjećala kad je slušala propovijedi svog sina ili kad su joj drugi pričali o onome što su čuli od njega!

U mnogim Isusovim usporedbama osjeća se utjecaj Josipa i Marije

Je li u Isusovim usporedbama prepoznala neke događaje iz njegovog djetinjstva u Nazaretu? Dok je govorio o ženi koja mete kuću kako bi pronašla izgubljeni novčić, o ženi koja melje žito ili pak o onoj koja pali svjetiljku i stavlja je na svijećnjak, je li se prisjetila kako ju je Isus kao dječak promatrao dok je svaki dan obavljala takve poslove? (Luka 11:33; 15:8, 9; 17:35). Kad je rekao da je njegov jaram ugodan i teret lak, možda se u mislima vratila u prošlost i sjetila se spokojnih poslijepodneva tijekom kojih je promatrala kako ga Josip poučava da izradi jaram koji će biti ugodan životinji (Matej 11:30). Marija je zasigurno bila veoma sretna kad je razmišljala o velikoj časti koju joj je iskazao Jehova — dao joj je priliku da odgaja i poučava dijete koje je trebalo postati Mesija. Nesumnjivo je bila posebno radosna dok je slušala svog sina, najvećeg učitelja svih vremena. On je  bio u stanju iznijeti izuzetno snažne pouke govoreći o sasvim uobičajenim prizorima i predmetima iz svakodnevnog života.

Iako je Marija doživjela sve te blagoslove, ostala je ponizna. Uostalom, njen je sin nikada nije uzdizao niti je smatrao da joj se treba iskazivati štovanje. Jednom je neka žena iz mnoštva povikala da je Marija sigurno jako sretna što ga je rodila. On je nato odvratio: “Ne, nego sretni su oni koji slušaju riječ Božju i drže je!” (Luka 11:27, 28). A kad je nekom drugom prilikom netko rekao Isusu da ga majka i braća traže, on je odgovorio: “Tko god vrši volju Božju, on mi je brat i sestra i majka.” Marija se zbog toga nipošto nije uvrijedila. Naprotiv, shvatila je da Isus želi reći da su duhovne veze daleko važnije od obiteljskih (Marko 3:32-35).

Ipak, ona je bila njegova majka. Nema riječi kojima bi se mogla opisati bol koju je osjećala dok je promatrala kako njen sin u velikim mukama umire na mučeničkom stupu. Apostol Ivan, koji je također svjedočio Isusovom pogubljenju, kasnije je u svom evanđelju zapisao jedan važan detalj. Rekao je da je “kod Isusovog stupa” stajala Marija. Ništa nije moglo spriječiti tu odanu majku da bude uz svog voljenog sina do samog kraja. Kad ju je Isus ugledao, smogao je snage progovoriti iako su mu svaki udisaj i svaka riječ zadavali neizmjernu bol. U tom je teškom trenutku zamolio apostola Ivana, kojega je naročito ljubio, da se brine za njegovu majku. Budući da njegova braća još nisu bila povjerovala u njega, brigu o Mariji nije povjerio njima, već svom vjernom sljedbeniku. Time je pokazao koliko je važno da se Božji sluge brinu o članovima svoje obitelji, naročito kad je riječ o njihovim duhovnim potrebama (Ivan 19:25-27).

Kad je Isus naposljetku izdahnuo, Marija je osjetila ogromnu bol i tugu, baš kao da joj je mač probo dušu. Tako se ispunilo proročanstvo koje je bilo izrečeno godinama ranije. Ako nam je teško predočiti si njenu tugu, koliko nam je tek teže pojmiti radost koju je osjetila tri dana kasnije, kad je Isus uskrsnuo. Bilo je to doista najveće čudo koje se ikada dogodilo! No bilo je još razloga za radost. Naime, Isus se kasnije, vjerojatno nasamo, ukazao svom polubratu Jakovu (1. Korinćanima 15:7). Taj je susret duboko dirnuo Jakova i ostalu Isusovu polubraću. Biblija otkriva da su povjerovali da je Isus uistinu Krist. Ubrzo su počeli sa svojom majkom ići na kršćanske sastanke te su “ustrajali u molitvi” (Djela apostolska 1:14). Dvojica od njih, Jakov i Juda, kasnije su napisali svaki po jednu biblijsku poslanicu.

Marija je bila presretna kad su i drugi njeni sinovi postali vjerni kršćani

Marija se posljednji put spominje u Bibliji kako se sa sinovima moli u društvu svojih suvjernika. To je zaista prikladan završetak izvještaja o Mariji, koja nam je svojim životom ostavila izuzetan primjer. Zahvaljujući svojoj vjeri uspjela je prebroditi bolan gubitak i naposljetku je dobila veličanstvenu nagradu. Budemo li se ugledali na njenu vjeru, i mi ćemo podnijeti sve nevolje koje će nas zadesiti u ovom okrutnom svijetu i doživjet ćemo blagoslove koje sad teško možemo i zamisliti.

^ odl. 8 Josip se posljednji put spominje u evanđeljima kad je Isus imao 12 godina. Nakon toga govori se samo o njegovoj majci te braći i sestrama. Isus je na jednom mjestu nazvan “sin Marijin”, a Josip se ne spominje (Marko 6:3).

^ odl. 8 Josip nije bio Isusov biološki otac, pa su Isusova braća i sestre zapravo bili njegova polubraća i polusestre (Matej 1:20).