Idi na sadržaj

Idi na podizbornik

Idi na kazalo

Jehovini svjedoci

hrvatski

Stražarska kula  |  ožujak 2014.

 ŽIVOTNA PRIČA

Snažna unatoč svojoj bolesti

Snažna unatoč svojoj bolesti

Nitko za mene ne bi rekao da sam jaka. Naime, imam samo 29 kilograma i prikovana sam za invalidska kolica. No iako je moje tijelo svakim danom sve slabije, unutarnja snaga pomaže mi da izađem na kraj sa svojim problemima. Ispričat ću vam kako su moja bolest, ali i snaga koju dobivam od Boga oblikovale moj život.

Kad sam imala četiri godine

Kad razmišljam o svom djetinjstvu, rado se prisjetim sretnih dana koje sam provela u jednoj seoskoj kući na jugu Francuske, gdje sam živjela s roditeljima. Voljela sam trčati vrtom i ljuljati se na ljuljački koju mi je napravio otac. Godine 1966. počeli su nas posjećivati Jehovini svjedoci i voditi duge razgovore s mojim ocem. Nakon samo sedam mjeseci otac je odlučio postati Jehovin svjedok. Budući da je i majka uskoro pošla njegovim stopama, odrasla sam u toplom obiteljskom okruženju.

Moji zdravstveni problemi pojavili su se ubrzo nakon što smo se vratili u Španjolsku, odakle su mi bili roditelji. Počela sam osjećati oštre bolove u rukama i gležnjevima. Dvije smo godine bezuspješno obilazili mnoge liječnike, a onda smo došli do jednog uglednog reumatologa. Nakon što me pregledao, ozbiljno je rekao: “Prekasno je.” Majka je nato počela plakati. Čudni izrazi poput “autoimuna kronična bolest” i “juvenilni artritis” * odzvanjali su hladnom, sivom prostorijom u kojoj smo sjedili. Imala sam deset godina i nisam razumjela o čemu se radi, ali shvatila sam da nam je liječnik priopćio loše vijesti.

Liječnik je preporučio mojim roditeljima da odem u jedno dječje lječilište. Kad sam stigla onamo, užasnula sam se vidjevši sumornu zgradu u kojoj se nalazila bolnica. U lječilištu je vladala stroga disciplina. Redovnice koje su ondje radile ošišale su me i odjenule mi otrcanu uniformu. “Kako ću izdržati ovdje?” pitala sam se sva u suzama.

JEHOVA JE BIO UZ MENE

Budući da su me roditelji bili poučavali o Jehovi, nisam htjela sudjelovati u katoličkim obredima koji su se održavali u bolnici. No redovnice nisu razumjele zašto to ne želim. Preklinjala sam Jehovu da me ne ostavi i ubrzo sam osjetila njegovu zaštitu. Imala sam osjećaj kao da me brižan i suosjećajan otac čvrsto zagrlio.

Subotom su bili dozvoljeni posjeti, pa su me roditelji mogli nakratko posjetiti. Donosili su mi  za čitanje biblijsku literaturu kako bi moja vjera ostala jaka. Djeca obično nisu smjela imati svoje knjige, ali redovnice su mi dopustile da zadržim literaturu i Bibliju, pa sam ih čitala svaki dan. Osim toga, razgovarala sam s drugim djevojčicama o biblijskoj nadi da će ljudi vječno živjeti u raju na Zemlji u kojem nitko neće biti bolestan (Otkrivenje 21:3, 4). Iako sam ponekad bila tužna i usamljena, bilo mi je drago što je moja vjera u Jehovu bila sve jača i što sam imala sve više povjerenja u njega.

Nakon dugih šest mjeseci liječnici su me pustili kući. Bolest se nije povukla, ali bila sam sretna što sam se vratila roditeljima. Zglobovi su mi se još više deformirali i imala sam još jače bolove. Kad sam došla u tinejdžerske godine, bila sam veoma slaba. Usprkos tome, s 14 godina čvrsto sam odlučila da ću služiti svom nebeskom Ocu koliko god mogu, pa sam se krstila i postala Jehovin svjedok. No ponekad sam imala osjećaj da me Bog iznevjerio. Znala sam ga preklinjati: “Zašto baš ja? Molim te, izliječi me! Zar ne vidiš koliko patim?”

Pubertet je bio jako teško razdoblje za mene. Morala sam prihvatiti činjenicu da nikada neću ozdraviti. Stalno sam se uspoređivala sa svojim prijateljima, koji su bili zdravi i puni života. Imala sam osjećaj da ništa ne vrijedim i zatvorila sam se u sebe. No moja obitelj i prijatelji pružali su mi veliku podršku. Uvijek se rado sjetim Alicije, koja je bila 20 godina starija od mene. Ona mi je uistinu bila prava prijateljica. Zahvaljujući njenoj pomoći nisam dopustila da bolest ovlada mojim životom. Potaknula me da se zanimam za druge ljude umjesto da stalno razmišljam o svojim problemima.

MOJ JE ŽIVOT DOBIO NOVI SMISAO

Kad sam imala 18 godina, stanje mi se toliko pogoršalo da sam čak i nakon nečeg tako ugodnog kao što je prisustvovanje sastanku Jehovinih svjedoka bila potpuno iscrpljena. No koristila sam sve svoje “slobodno vrijeme” kod kuće da temeljito proučavam Bibliju. Knjiga o Jobu i Psalmi pomogli su mi shvatiti da u današnje vrijeme Jehova Bog brine o nama prvenstveno u duhovnom, a ne u fizičkom pogledu. Usrdno sam mu se molila i osjetila sam da mi daje izvanrednu snagu i mir “koji nadilazi svaku misao” (2. Korinćanima 4:7; Filipljanima 4:6, 7).

S 22 godine završila sam u invalidskim kolicima. Nije mi bilo lako pomiriti se s tim jer sam se bojala da će ljudi vidjeti u meni samo bolesnu djevojku u kolicima, a ne osobu kakva uistinu jesam. Međutim, zahvaljujući invalidskim kolicima ponovno sam postala donekle samostalna, pa se to “prokletstvo” pretvorilo u blagoslov. Moja prijateljica Isabel predložila mi je da jedan mjesec pokušam s njom propovijedati 60 sati.

Isprva mi se taj prijedlog činio smiješnim. No molila sam se Jehovi, pa sam uz njegovu pomoć te podršku obitelji i prijatelja uspjela ostvariti cilj koji sam si postavila. Taj je mjesec bio pun aktivnosti i jako mi je brzo prošao. Shvatila sam da sam čak uspjela nadvladati svoje strahove i nesigurnost. Zapravo, toliko sam uživala u propovijedanju da sam 1996. postala stalni pionir — što znači da sam svaki mjesec propovijedala 90 sati. Bila je to jedna od najboljih odluka koje sam donijela jer mi je omogućila da se još više zbližim s Bogom, pa čak i da fizički ojačam. Propovijedanje mi je pružilo priliku da s mnogim ljudima razgovaram o svojoj vjeri, a nekima sam pomogla i da postanu Božji prijatelji.

JEHOVA MI DAJE SNAGU

U ljeto 2001. doživjela sam tešku prometnu nesreću u kojoj sam slomila obje noge. Dok sam ležala u bolničkom krevetu u strašnim bolovima, tiho i usrdno pomolila sam se Bogu: “Molim te, Jehova, nemoj me ostaviti!” U tom me trenutku žena koja je ležala do mene upitala: “Jeste li vi Jehovin svjedok?” Nisam imala snage odgovoriti joj, nego sam samo kimnula. “Znam tko su Jehovini svjedoci! Često čitam vaše časopise”, rekla je. Njene su me riječi jako utješile. Čak sam i u takvom jadnom stanju mogla svjedočiti za Jehovu. Kakve li časti!

Kad sam se malo oporavila, poželjela sam još nekome propovijedati. Stoga me majka onakvu slomljenu, s obje noge u gipsu, gurala u kolicima po bolničkom odjelu. Svaki smo dan razgovarale  s nekoliko pacijenata, upitale ih kako su i ostavile im biblijsku literaturu. To mi je bilo prilično naporno, ali Jehova mi je davao potrebnu snagu.

Sa svojim roditeljima, 2003.

U posljednjih nekoliko godina moji su se bolovi pojačali. Usto me jako potresla smrt mog oca. Ipak, trudim se pozitivno razmišljati. Što mi pomaže u tome? Nastojim provoditi što više vremena s prijateljima i članovima obitelji jer tada ne mislim o svojim problemima. A kad sam sama, puno čitam, proučavam Bibliju i propovijedam ljudima putem telefona.

Često zatvorim oči i otvorim svoj mali “prozor” u novi svijet koji je obećao Bog

Trudim se uživati u malim životnim radostima, naprimjer u povjetarcu koji mi miluje lice ili u mirisu cvijeća. Takve me sitnice potiču da budem zahvalna Jehovi. Osim toga, smisao za humor čini čuda. Naprimjer, jednom sam prilikom propovijedala s prijateljicom. Ona me gurala u kolicima, ali je na trenutak zastala da zapiše bilješke. Kolica su se odjednom počela nekontrolirano spuštati niz ulicu dok se na koncu nisam zabila u parkirani automobil. Obje smo se jako uplašile, ali kad smo vidjele da se ništa strašno nije dogodilo, prasnule smo u smijeh.

Ima puno toga što bih voljela raditi, ali ne mogu. Obično kažem da su te moje želje trenutno “na čekanju”. Često zatvorim oči i otvorim svoj mali “prozor” u novi svijet koji je obećao Bog (2. Petrova 3:13). Zamišljam da sam zdrava, da šetam prirodom i da uživam u svakom trenutku života. Često razmišljam o riječima kralja Davida: “Uzdaj se u Jehovu, budi hrabar i neka jako bude srce tvoje” (Psalam 27:14). Moje je tijelo sve slabije, ali Jehova mi daje snagu. Zato se mogu nositi sa svojom bolešću.

^ odl. 6 Juvenilni idiopatski artritis oblik je kroničnog artritisa koji pogađa djecu. Djetetov imunološki sustav napada i uništava zdravo tkivo, uzrokujući bol u zglobovima i oticanje zglobova.