Idi na sadržaj

Idi na podizbornik

Idi na kazalo

Jehovini svjedoci

hrvatski

Stražarska kula  |  veljača 2014.

Znate li?

Znate li?

Što je aloja koja se koristila u biblijsko doba?

Aloja se dobivala od orlovskog drveta

Biblija kaže da se aloja koristila kao miomiris kojim se mirisala odjeća i posteljina (Psalam 45:8; Mudre izreke 7:17; Pjesma nad pjesmama 4:14). Aloja koja se spominje u Bibliji vjerojatno se dobivala od orlovskog drveta (Aquilaria agallocha). To drvo tijekom truljenja ispušta mirisno ulje i smolu. U biblijsko doba drvo se mljelo, a prah koji se tako dobivao prodavao se pod nazivom “aloja”.

U Bibliji se izraelski šatori uspoređuju s alojama “što ih je Jehova posadio” (4. Mojsijeva 24:5, 6). Možda su ti šatori oblikom podsjećali na široke krošnje orlovskog drveta, koje može narasti i do 30 metara. Premda ta biljka ne raste na području današnjeg Izraela, u rječniku A Dictionary of the Bible stoji kako “postoji sasvim realna mogućnost da je u nekad plodnoj i gusto naseljenoj Jordanskoj dolini raslo orlovsko drvo, a i mnoge druge biljne vrste kojih danas ondje više nema”.

Kakve su trebale biti žrtve koje su se prinosile u jeruzalemskom hramu?

Glineni pečat pronađen u blizini jeruzalemskog hrama; procjenjuje se da je star oko 2 000 godina

Božji zakon nalagao je da sve žrtve koje su se prinosile u hramu moraju biti vrhunske kvalitete. Bogu nisu bile prihvatljive žrtve koje su imale manu (2. Mojsijeva 23:19; 3. Mojsijeva 22:21-24). Filon, židovski pisac iz 1. stoljeća, napisao je da su svećenici pomno pregledavali životinje kako bi se uvjerili da su zdrave i da na sebi nemaju nikakvih mana ili oštećenja.

Ed Sanders, izučavatelj Biblije, kaže da su hramski službenici možda “ovlastili pouzdane prodavače žrtvenih životinja da prodaju samo životinje i ptice koje su svećenici ranije pregledali. U tom bi slučaju prodavač kupcu dao potvrdu da je životinja koju kupuje bez mane.”

Godine 2011. arheolozi su u blizini jeruzalemskog hrama našli jednu takvu potvrdu — glineni pečat veličine novčića koji potječe iz razdoblja između 1. stoljeća pr. n. e. i 70. godine n. e. Dvije aramejske riječi koje se nalaze na tom pečatu mogle bi se prevesti izrazom “čisto, za žrtvu Bogu”. Smatra se da su hramski službenici pričvršćivali takve pečate na robu kupljenu u hramu koja se davala kao prinos ili na životinje koje su se prinosile na žrtvu.