Idi na sadržaj

Idi na kazalo

Jehovini svjedoci

Izaberi jezik hrvatski

 ŽIVOTNA PRIČA

Cijeli sam život posvetio službi Jehovi

Cijeli sam život posvetio službi Jehovi

Moja obitelj živjela je u Iowi, saveznoj državi smještenoj u središnjem dijelu Sjedinjenih Američkih Država. U siječnju 1937. završio sam srednju školu, a potom se upisao na Državno sveučilište Iowa. Predavanja i ispiti zaokupljali su gotovo svu moju pažnju, a budući da sam morao raditi kako bih platio školarinu, teško sam nalazio vremena za išta drugo. Moj san bio je projektiranje zgrada i visećih mostova, pa sam sve podredio školovanju.

Početkom 1942, kratko nakon što se SAD uključio u Drugi svjetski rat, bio sam na petoj godini studija. Samo nekoliko mjeseci dijelilo me od diplome i ostvarenja cilja da postanem inženjer građevinarstva. U to vrijeme živio sam s dvojicom cimera, a jedan od njih predložio mi je da porazgovaram s čovjekom koji je posjećivao naše kolege koji su živjeli ispod nas. Taj čovjek zvao se John Brehmer i bio je Jehovin svjedok. Bio sam zadivljen kad sam vidio kako se služi Biblijom. Izgledalo je kao da u njoj može pronaći odgovor na praktički svako pitanje. To me potaknulo da počnem redovito proučavati Bibliju. Kasnije sam s Johnom propovijedao biblijsku poruku, kad god bih pronašao vremena za to.

Njegov otac, Otto, bio je na čelu uprave jedne banke u gradu Walnutu (Iowa) kad je postao Jehovin svjedok. No dao je otkaz kako bi se mogao posvetiti propovijedanju dobre vijesti o Božjem Kraljevstvu. Cijela Johnova obitelj, naročito njegov otac, pružila mi je dobar primjer te sam donio odluku koja je znatno promijenila moj život.

VAŽNA ODLUKA

Jednog dana dekan mi je rekao da su mi ocjene sve slabije i da neću diplomirati ako tako nastavim. Sjećam se da sam se nakon toga usrdno molio Jehovi Bogu da mi pomogne odlučiti što da učinim sa svojim životom. Kratko poslije jedan profesor pozvao me na razgovor i kazao mi da je u moje ime prihvatio ponudu za posao u jednoj firmi koja je tražila građevinskog inženjera. Zahvalio sam mu na trudu, ali rekao sam da ne mogu prihvatiti taj posao jer svoj život želim posvetiti službi Bogu. Svoju odluku da služim Jehovi potvrdio sam kad sam se 17. lipnja 1942. krstio i tako postao Jehovin svjedok. Gotovo odmah nakon krštenja počeo sam služiti kao pionir, kako Jehovini svjedoci nazivaju propovjednike koji provode puno vremena poučavajući ljude o Bibliji.

Kasnije te iste godine dobio sam poziv da se javim u ured za novačenje. Ondje sam komisiji objasnio da mi savjest ne dozvoljava da sudjelujem u ratu. Predočio sam im pismene izjave svojih profesora koji su se pohvalno izrazili o mom vladanju i potvrdili da sam vrhunski stručnjak u svom zvanju. Ipak, to mi nije puno koristilo. Na koncu sam dobio kaznu od 10 000 američkih dolara i bio osuđen na pet godina zatvora, koje sam morao odslužiti u kaznionici u Leavenworthu, u državi Kansasu.

U ZATVORU

U kaznionici u Leavenworthu bio sam zajedno s više od 230 mladih Jehovinih svjedoka

Sa mnom se u toj kaznionici našlo više od 230 mladih Jehovinih svjedoka koji su također odbili ići u rat. Ondje smo pod budnim okom čuvara radili na  farmi. Neki od njih znali su zašto smo završili u zatvoru i poštovali su naš stav prema ratovanju.

Neki čuvari bili su vrlo susretljivi i dopustili su nam da održavamo sastanke na kojima smo razmatrali Bibliju. Uz njihovu pomoć čak smo uspjeli doći do biblijske literature. Iznenadili smo se kad smo saznali da se upravitelj kaznionice pretplatio na časopis Utjeha, koji se danas zove Probudite se!

NAKON ZATVORA POSTAO SAM MISIONAR

Nekoliko mjeseci nakon završetka Drugog svjetskog rata, točnije 16. veljače 1946, bio sam pušten iz zatvora. Odslužio sam tri od ukupno pet godina kazne. Kad sam izašao na slobodu, nisam želio gubiti ni časa — odmah sam nastavio s propovijedanjem i ponovno počeo služiti kao pionir. Podružnica Jehovinih svjedoka zamolila me da propovijedam ni manje ni više nego u Leavenworthu, iz kojeg sam upravo otišao. Bilo me strah vratiti se onamo jer su stanovnici toga grada imali snažne predrasude prema Jehovinim svjedocima. Bilo je gotovo nemoguće dobiti posao, a neću ni spominjati koliko sam se namučio da pronađem mjesto gdje ću stanovati.

Ni propovijedati ondje nije bilo baš lako. Jednom sam naišao na jednog čuvara iz zatvora u kojem sam nekad služio kaznu. Čim me vidio, povikao je: “Gubi se odavde!” Kad sam primijetio da u ruci ima bejzbolsku palicu, dao sam petama vjetra. Jednom drugom prilikom došao sam na vrata jednoj gospođi koja mi je rekla: “Pričekajte samo trenutak”, i vratila se u kuću. Dok sam ispred kuće čekao da se vrati, ona se najednom pojavila na prozoru gornjeg kata i na mene izlila kantu prljave vode. Nasreću, nisam svagdje imao tako “srdačan” doček. Propovijedajući ondje, doživio sam i lijepih trenutaka. Kasnije sam saznao da su neki kojima sam dao biblijsku literaturu postali Jehovini svjedoci.

Godine 1943. u saveznoj državi New Yorku osnovana je misionarska škola Jehovinih svjedoka, koja se zove Gilead. Bio sam presretan kad sam dobio poziv da pohađam 10. razred te škole. Završio sam je 8. veljače 1948. i dobio zadatak da kao misionar odem u Zlatnu Obalu, današnju Ganu.

Ondje sam propovijedao prvenstveno državnim službenicima i Europljanima. Vikendom sam išao na vjerske sastanke koje je organizirala jedna skupština Jehovinih svjedoka te sam sa svojom braćom i sestrama u vjeri propovijedao od kuće do kuće. Osim toga, posjećivao sam svoje suvjernike koji su živjeli u udaljenim područjima i poučavao ih kako s drugima razgovarati o Božjoj Riječi. Služio sam i kao putujući nadglednik te sam posjećivao skupštine Jehovinih svjedoka u Obali Bjelokosti.

Dok sam bio u Africi, živio sam poput Afrikanaca — jeo sam prstima i živio u kolibi od blata koja, naravno, nije imala zahod. Zato sam, kao stari Izraelci u pustinji, bio primoran snalaziti se kako sam znao  (5. Mojsijeva 23:12-14). Budući da smo se ja i drugi misionari trudili prilagoditi tamošnjem načinu života, ljudi su nas brzo prihvatili. Žene nekih domaćih predstavnika vlasti počele su s nama proučavati Bibliju. Kad su neki koji su se protivili tome što propovijedamo uspjeli isposlovati nalog da nam se ukinu vize, te su žene nagovorile svoje muževe da nam pomognu. Zahvaljujući tome protivnici nisu ostvarili svoju namjeru da nas protjeraju iz zemlje.

Poput mnogih misionara koji su došli u Afriku, i ja sam s vremenom obolio od malarije. Imao sam snažne napadaje groznice zbog kojih sam bio u bunilu. Ponekad sam se toliko tresao da sam trebao držati donju vilicu da mi zubi ne cvokoću. Ipak, bez obzira na sve probleme, služba Jehovi i dalje mi je pričinjavala veliku radost.

Prije nego što sam iz SAD-a otišao u Afriku, upoznao sam Evu Hallquist. Dopisivali smo se četiri godine. Iz jednog njenog pisma saznao sam da će 19. srpnja 1953. završiti 21. razred misionarske škole Gilead i da će se promocija njenog razreda održati na međunarodnom kongresu Jehovinih svjedoka u New Yorku, na stadionu Yankee. Silno sam želio prisustvovati tom događaju, ali nisam imao novca da platim put do New Yorka. Zato sam se dogovorio s kapetanom jednog broda koji je putovao preko Atlantskog oceana da mu “platim” tako da tijekom putovanja radim na njegovom brodu.

Putovanje je trajalo 22 dana, a plovidba je ponekad bila vrlo neugodna. Kad smo konačno stigli, otišao sam u glavno sjedište Jehovinih svjedoka u Brooklynu te se ondje našao s Evom. Odveo sam je na krov zgrade, odakle se pružao prekrasan pogled na New York, i zaprosio je. Poslije vjenčanja Eva mi se pridružila u misionarskoj službi.

OBITELJSKE OBAVEZE

Eva i ja nekoliko smo godina bili u Africi kad sam dobio majčino pismo u kojem je stajalo da mi je otac, koji je bolovao od raka, na samrti. Stoga smo se u dogovoru s glavnim sjedištem Jehovinih svjedoka na neko vrijeme vratili u SAD. Zdravstveno stanje mog oca iz dana u dan bilo je sve gore te je on ubrzo umro.

Nakon očeve smrti Eva i ja vratili smo se u Ganu, ali samo četiri godine kasnije saznali smo da se i moja majka razboljela. Prijatelji su nam savjetovali da odemo kući i brinemo se za nju. Nije bilo lako nakon 15 godina misionarske službe, od kojih smo 11 proveli zajedno, donijeti odluku da se vratimo u SAD.

U Zlatnoj Obali (današnjoj Gani) imali smo priliku svjedočiti domaćim predstavnicima vlasti

U narednih nekoliko godina Eva i ja brinuli smo se za moju majku i pomagali joj da ide na kršćanske sastanke kad joj je njena bolest to dopuštala. No 17. siječnja 1976. umrla je u dobi od 86 godina. Bio je to težak udarac za mene. Međutim, devet godina kasnije dogodilo se nešto što me još više pogodilo — Evi je bio dijagnosticiran rak. Svim smo se silama borili s njenom bolešću, ali na koncu smo izgubili bitku. Eva je umrla 4. lipnja 1985. u sedamdesetoj godini.

ŽIVOT PROVEDEN U SLUŽBI JEHOVI

Godine 1988. bio sam pozvan na svečano otvorenje novog dijela podružnice Jehovinih svjedoka u Gani. Bio je to uistinu divan događaj kojeg se još i danas sjećam. Kad sam 40 godina ranije kao misionar stigao na to područje, ondje je bilo svega nekoliko stotina Jehovinih svjedoka. Godine 1988. bilo ih je više od 34 000, a danas ih ima gotovo 114 000.

Dvije godine kasnije, 6. kolovoza 1990, oženio sam se s Betty Miller, koja je bila dobra prijateljica moje pokojne žene. Sve do danas zajedno revno služimo svom Bogu, Jehovi. Jedva čekamo da on ostvari svoje obećanje i Zemlju pretvori u raj te uskrsne sve naše voljene koji spavaju smrtnim snom — naše djedove, bake, roditelje, a i Evu (Djela apostolska 24:15).

Oči mi se od radosti napune suzama kad se sjetim da već preko 70 godina imam priliku služiti Jehovi Bogu. I dan-danas često mu zahvalim što mi je pomogao da donesem najbolju odluku i cijeli svoj život posvetim propovijedanju. Iako sam već dobrano zašao u devedesete, Jehova Bog, Tvorac čitavog svemira, daje mi snage i hrabrosti da mu i dalje služim.