Idi na sadržaj

Idi na kazalo

Jehovini svjedoci

Izaberi jezik hrvatski

 ŽIVOTNA PRIČA

Siromaštvo i kušnje nisu nas spriječili da radosno služimo Bogu

Siromaštvo i kušnje nisu nas spriječili da radosno služimo Bogu

Moja obitelj živjela je u nedovršenoj kući u Cotiujeniju, selu na sjeveru današnje Moldavije. Ja sam se ondje rodio u prosincu 1939. Početkom 1930-ih moj djed i otac postali su Jehovini svjedoci. I moja je majka počela služiti Jehovi nakon što je shvatila da djed poznaje Bibliju bolje od seoskog svećenika.

Kad sam imao tri godine, moj otac, stric i djed bili su odvedeni u radni logor jer zbog svojih vjerskih uvjerenja nisu željeli ići u rat. Iz logora se vratio samo moj otac. Kući je došao 1947, dvije godine nakon što je završio Drugi svjetski rat. Zdravlje mu je bilo jako narušeno jer je u logoru pretrpio tešku ozljedu kralježnice, ali njegova je vjera ostala nepoljuljana.

VELIKE KUŠNJE

Šestog srpnja 1949, kad sam imao samo devet godina, moja obitelj i stotine drugih Jehovinih svjedoka iz Moldavije bili su prognani u Sibir. Putovali smo 12 dana bez stajanja, strpani u teretne vagone. Nakon što smo prešli gotovo 6 500 kilometara, naš se vlak zaustavio u Lebjažeu, gdje nas je čekala policija. Podijelili su nas u grupe i poslali u različite krajeve. Moja obitelj i još neki pronašli su “dom” u jednoj maloj napuštenoj zgradi u kojoj je prije bila škola. Bili smo iscrpljeni i shrvani. Jedna starica koja je bila s nama počela je pjevušiti pjesmu koju su Jehovini svjedoci napisali tijekom Drugog svjetskog rata. Uskoro smo joj se svi pridružili te smo od sveg srca zapjevali:

“Prognana su mnoga braća naša

daleko na sjever hladni i istok pusti.

Zbog službe Bogu nevolja ih snašla, al’ u svim kušnjama ostali su čvrsti.”

Nakon nekog vremena počeli smo nedjeljom održavati sastanke u jednoj kući koja se nalazila 13 kilometara od našeg doma. Zimi bismo na sastanak krenuli rano ujutro, još prije svitanja, i na temperaturi od 40 stupnjeva ispod ništice probijali se kroz dubok snijeg koji nam je sezao do pojasa. Nas pedesetak naguralo bi se u sobicu od niti 20 kvadratnih metara. Sastanak bismo započeli pjevajući pjesmu ili dvije, a katkad i tri. Potom bismo uputili usrdnu molitvu i na temelju Biblije razmotrili odgovore na određena pitanja, što je obično trajalo oko sat vremena, a onda bismo otpjevali još koju pjesmu te nastavili s razmatranjem biblijskih tema. Ti su sastanci doista jačali našu vjeru.

KUŠNJAMA JOŠ NIJE KRAJ

Na željezničkom kolodvoru u Džankoju (oko 1974)

Godine 1960. prognani Jehovini svjedoci dobili su veću slobodu kretanja. Iako je moja obitelj bila siromašna, ja sam uspio otputovati u Moldaviju. Ondje sam upoznao Ninu, čiji su roditelji te djed i baka također služili Jehovi. Ubrzo smo se vjenčali te vratili u Sibir i dobili dvoje djece. Naša kći Dina rodila se 1964, a 1966. na svijet je došao Viktor. Dvije godine kasnije preselili smo se u Ukrajinu, u Džankoj, grad koji se nalazi na Krimskom poluotoku, oko 160 kilometara od Jalte.

 Djelovanje Jehovinih svjedoka u to je vrijeme bilo zabranjeno u čitavom Sovjetskom Savezu, pa tako i na Krimu. No vlasti nas nisu progonile kao prije jer zabrana više nije bila tako stroga. Nažalost, neki naši suvjernici dopustili su da splasne njihova revnost u službi Jehovi. Budući da su u Sibiru mnogo propatili, mislili su da je došlo vrijeme da se posvete zarađivanju novca kako bi sebi i svojoj obitelji priuštili ono o čemu su ranije mogli samo sanjati.

NEOČEKIVANI RAZVOJ DOGAĐAJA

Dvadesetsedmog ožujka 1991. Jehovini svjedoci u Sovjetskom Savezu dobili su zakonsko priznanje. Odmah se počelo planirati održavanje sedam dvodnevnih kongresa, na koje su bili pozvani naši suvjernici iz cijele zemlje. Mi smo planirali ići na kongres koji je trebao početi 24. kolovoza u ukrajinskom gradu Odesi. Onamo sam došao mjesec dana ranije kako bih pomogao da se veliki nogometni stadion na kojem se trebao održati kongres očisti i pripremi za mnoge posjetitelje.

Radili smo po cijele dane, a obično smo spavali na klupama na stadionu. Pomagale su nam i mnoge naše sestre u vjeri, koje su očistile park oko stadiona. Sve u svemu, sakupili smo i bacili oko 70 tona smeća! Očekivalo se da će kongresu prisustvovati 15 000 ljudi, pa su oni koji su se bavili organiziranjem smještaja prošli grad uzduž i poprijeko tražeći prikladna mjesta na kojima bi svi ti ljudi mogli noćiti. A onda smo čuli vijest koja nas je sve šokirala.

Samo pet dana prije početka kongresa, 19. kolovoza, predsjednik SSSR-a Mihail Gorbačov bio je uhićen blizu Jalte, dok je bio na odmoru. Zbog toga je kongres bio otkazan. Naši suvjernici iz drugih gradova počeli su zvati kongresni ured i raspitivati se što učiniti s kartama za autobus i vlak koje su već rezervirali. Jehovini svjedoci koji su radili u tom uredu usrdno su se molili za mudrost kako bi donijeli dobru odluku. Nakon mnogih molitvi svojim su suvjernicima rekli da ipak dođu.

Pripreme za kongres i dalje su bile u toku. Naravno, žarko smo se molili da sve prođe kao što je i planirano. Jehovini svjedoci iz mnogih dijelova Sovjetskog Saveza počeli su pristizati u Odesu, a na autobusnim i željezničkim kolodvorima čekali su ih suvjernici koji su ih uputili na mjesta gdje su trebali noćiti. Svakog jutra članovi kongresnog odbora odlazili su u gradsko poglavarstvo, ali navečer su se vraćali s lošim vijestima. Sve je još uvijek bilo na mrtvoj točki.

ODGOVOR NA NAŠE MOLITVE

U četvrtak 22. kolovoza, samo dva dana prije planiranog početka kongresa, članovi kongresnog odbora donijeli su dobru vijest — konačno smo dobili dopuštenje da se kongres održi. Bili smo presretni kad smo svi zajedno zapjevali uvodnu pjesmu i uputili molitvu Jehovi. U subotu nakon završetka programa još smo do kasnih večernjih sati ostali na stadionu kako bismo razgovarali sa starim prijateljima. Mnogi od njih ostali su vjerni Jehovi i u najtežim kušnjama.

Kongres u Odesi (1991)

Taj kongres održan je prije 22 godine. Otada se mnogo toga promijenilo — diljem Ukrajine sagrađene su brojne dvorane u kojima održavamo vjerske sastanke, a broj Jehovinih svjedoka višestruko je porastao. Godine 1991. bilo nas je 25 000, a danas nas ima više od 150 000.

JOŠ UVIJEK RADOSNO SLUŽIMO BOGU

Moja obitelj i ja još uvijek živimo u istoj kući u Džankoju, gradu s oko 40 000 stanovnika. Kad smo 1968. došli ovamo iz Sibira, samo je nekoliko obitelji služilo Jehovi, a danas u našem gradu ima šest skupština Jehovinih svjedoka.

Sada čak četiri generacije moje obitelji služe Jehovi — moja žena i ja, naša djeca, unuci i praunuci.