Idi na sadržaj

Idi na podizbornik

Idi na kazalo

Jehovini svjedoci

hrvatski

Stražarska kula  |  ožujak 2013.

 ŽIVOTNA PRIČA

Vidio sam, ali nisam razumio

Vidio sam, ali nisam razumio

Imao sam dvije godine kad je moja majka prvi put posumnjala da sa mnom nešto nije u redu. Dok me držala u naručju, jednoj njenoj prijateljici ispalo je nešto iz ruke i tresnulo o pod. Majka je primijetila da nisam ni trepnuo. Budući da ni s tri godine još nisam progovorio, odvela me liječniku. Pretrage su pokazale da sam gluh. Za moju obitelj to je bio strašan šok.

Moji su se roditelji razveli dok sam bio malen, a majka je ostala sama s četvero djece — moja dva starija brata, sestrom i sa mnom. Obrazovanje gluhe djece u Francuskoj u ono vrijeme umnogome se razlikovalo od današnjega, a metode poučavanja ponekad su bile veoma neugodne. Ipak, imao sam sreće jer sam odmalena bio okružen ljudima koji su meni i mojoj obitelji bili velika podrška.

Kad sam imao pet godina

Neko vrijeme velik broj prosvjetnih radnika smatrao je da gluha djeca trebaju naučiti govoriti te čitati s usana. U francuskim je školama bilo zabranjeno koristiti znakovni jezik. Zbog toga bi tijekom nastave učitelji nekoj gluhoj djeci čak vezali ruke iza leđa.

U djetinjstvu sam svaki tjedan nekoliko sati provodio na govornoj terapiji. Logopetkinja bi me držala za glavu ili bradu, a ja sam morao unedogled izgovarati glasove iako nisam čuo što govorim. Ipak, unatoč mnogim vježbama nisam mogao razgovarati s drugom djecom. Bilo je to vrlo mučno razdoblje u mom životu.

A onda me 1979, kad mi je bilo šest godina, majka poslala u školu za djecu oštećena sluha. Tada sam prvi put imao prilike družiti se s drugom gluhom djecom. Ali ni u toj školi nismo smjeli koristiti znakovni jezik. Učitelji bi nas udarili po prstima ili povukli za kosu kad bi vidjeli da pokušavamo komunicirati rukama. No mi smo potajno razgovarali jedni s drugima koristeći znakove koje smo sami izmislili. Konačno sam se mogao sporazumjeti s drugom djecom. Četiri godine koje sam proveo u toj školi ostale su mi u lijepom sjećanju.

Kad sam navršio deset godina, bio sam premješten u školu u kojoj nije bilo gluhe djece. Za mene je to bio kraj svijeta. Mislio sam da su sva gluha djeca umrla i da u cijelom svijetu samo ja ne čujem. Moja majka te braća i sestra nisu naučili znakovni jezik jer su liječnici mislili da bi se time upropastile godine truda koje sam uložio u učenje govorenja. Osim toga nisam se smio družiti s gluhom djecom. Jednom sam kod liječnika ugledao knjigu o znakovnom jeziku. Vidjevši slike na naslovnici, upro sam prstom u knjigu i rekao: “To želim!” Liječnik je nato brzo sakrio knjigu. *

 POČINJEM UPOZNAVATI BIBLIJU

Majka se trudila odgajati nas po biblijskim načelima. Vodila nas je na sastanke Jehovinih svjedoka koji su se održavali u Mérignacu, u blizini Bordeauxa. Na tim sam sastancima malošto razumio, ali sjećam se da su mi oni koji su sjedili pored mene zapisivali misli koje su se iznosile kako bih mogao pratiti program. Ljubav i briga tih članova skupštine puno su mi značile. Majka je kod kuće sa mnom proučavala Bibliju. Unatoč njenom trudu nisam u potpunosti shvaćao što mi je govorila. Osjećao sam se poput proroka Danijela, koji je, kad mu je preko jednog anđela bilo objavljeno zanimljivo proročanstvo, rekao: “Ja sam to čuo, ali nisam razumio” (Danijel 12:8). U mom slučaju bilo je malo drugačije. Ja sam vidio, ali nisam razumio.

Međutim malo-pomalo usvajao sam biblijsku istinu. Biblijska učenja koja sam shvatio bila su mi dragocjena i trudio sam se postupati po njima. Učio sam i promatrajući druge. Primjerice Biblija kaže: “Budite strpljivi” (Jakov 5:7, 8). Sam pojam nije mi imao mnogo smisla, ali gledajući vladanje svojih suvjernika, naučio sam što je strpljivost. Riječima ne mogu opisati koliko mi je u tom vremenu značila podrška skupštine.

PRIJATELJSTVO KOJE MI JE OBILJEŽILO ŽIVOT

Stéphane mi je pomogao upoznati Bibliju

U svojim tinejdžerskim godinama upoznao sam neke mlade koji su također bili gluhi. Počeo sam se potajno družiti s njima i učiti francuski znakovni jezik. No i dalje sam išao na kršćanske sastanke. Jedan mladi Jehovin svjedok koji se zvao Stéphane naučio je nekoliko znakova kako bi mogao razgovarati sa mnom te smo se ubrzo sprijateljili. Stoga me jako pogodilo kad je završio u zatvoru zato što nije želio služiti vojsku. Bio sam toliko obeshrabren da sam gotovo prestao ići na sastanke.

Jedanaest mjeseci kasnije Stéphane je bio pušten iz zatvora. Kad smo se našli, on mi se obratio ni manje ni više nego na znakovnom jeziku. Nisam mogao vjerovati svojim očima! Rekao mi je da je znakovni jezik naučio u zatvoru. Oduševljeno sam promatrao njegov izraz lica i geste dok smo razgovarali i razmišljao koliko će se toga promijeniti u mom životu sad kad s nekim mogu normalno komunicirati.

KONAČNO RAZUMIJEM BIBLIJSKU ISTINU

Stéphane je počeo sa mnom proučavati Bibliju. Uz njegovu pomoć sve su se kockice posložile na svoje mjesto, zbog čega mi je biblijska istina dobila pravi smisao. Dok sam bio dijete, volio sam gledati lijepe ilustracije u publikacijama Jehovinih svjedoka i detaljno proučavati svaku osobu prikazanu na njima. To mi je pomoglo bolje upamtiti biblijske priče. Otprije sam znao primjerice za Abrahama i njegovo “potomstvo” te za “veliko mnoštvo”, ali pravo značenje tih izraza shvatio sam tek nakon što mi ih je Stéphane objasnio na znakovnom jeziku (1. Mojsijeva 22:15-18; Otkrivenje 7:9). Znakovni jezik otvorio mi je nove vidike i pomogao mi da ispravno razumijem biblijsku istinu.

Napokon sam mogao pratiti program koji se iznosio na sastancima. To je u meni probudilo želju da dobro upoznam Jehovu i postanem blizak s njime. Zato sam odlučio posvetiti mu svoj život te sam se 1992. krstio i tako postao Jehovin svjedok. Iako sam se puno promijenio otkad sam počeo koristiti znakovni jezik, još sam uvijek bio sramežljiv kao i u djetinjstvu i teško sam se uklapao u društvo novih ljudi.

BORBA SA SRAMEŽLJIVOŠĆU

Nakon nekog vremena naša mala grupa koja je kršćanske sastanke održavala na znakovnom jeziku bila je pridružena jednoj skupštini u Pessacu,  nedaleko od Bordeauxa. Ta je promjena dobro utjecala na mene, te sam svoj život sve više usklađivao s biblijskim načelima. U toj sam skupštini upoznao mnoge Jehovine svjedoke koji nisu gluhi. Oni su znali da sam sramežljiv i uvijek su vodili računa o tome da budem uključen u razgovor dok sam u njihovom društvu. Gilles i njegova žena Elodie posebno su se trudili približiti mi se. Često bismo nakon sastanka sjeli na kavu ili otišli nešto zajedno pojesti. S vremenom se među nama rodilo prekrasno prijateljstvo. Uistinu sam sretan što pripadam narodu koji se trudi pokazivati ljubav po uzoru na Boga.

Moja žena Vanessa velika mi je podrška

U toj sam skupštini upoznao Vanessu, divnu djevojku koja me privukla svojim lijepim osobinama — iskrenim zanimanjem za druge i izraženim osjećajem za pravdu. Moju gluhoću nikad nije smatrala preprekom između nas. Naprotiv, učenje znakovnog jezika za nju je bilo iskustvo koje joj je obogatilo život. Zaljubio sam se u nju te smo se 2005. vjenčali. Komunikacija s drugima ni danas mi nije jača strana, ali Vanessa mi pomaže da se borim sa sramežljivošću i budem otvoreniji. Cijenim što mi pruža podršku u svemu što radim.

JOŠ JEDAN DAR OD JEHOVE

Vanessa i ja nismo bili ni godinu dana u braku kad me francuska podružnica Jehovinih svjedoka pozvala na jednomjesečno školovanje za prevoditelja. U to vrijeme u podružnici se prevodilo nekoliko izdanja na francuski znakovni jezik. No bilo je još puno posla, pa je podružnica trebala više prevoditelja.

Iznosim biblijski govor na francuskom znakovnom jeziku

Nas dvoje taj smo poziv smatrali darom od Jehove. Ali moram priznati da smo se pribojavali onog što nas čeka. Pitali smo se što će se dogoditi s grupom u kojoj smo dotad služili. Nismo znali što učiniti sa svojom kućom, a mučilo nas je i hoće li Vanessa pronaći posao kad se preselimo. Međutim pokazalo se da nismo imali razloga za zabrinutost — uz Jehovinu pomoć sve se nekako riješilo. U toj sam situaciji naročito osjetio koliko nas Jehova ljubi i koliko mu je stalo do gluhih osoba.

JEDINSTVO BOŽJEG NARODA

Budući da sudjelujem u prevođenju izdanja Jehovinih svjedoka na znakovni jezik, uvjerio sam se u to koliko se napora ulaže kako bi se gluhima pomoglo upoznati biblijsku istinu. Sretan sam kad vidim da se mnogi moji suradnici trude naučiti barem nekoliko znakova kako bi komunicirali sa mnom. Zahvaljujući tome ne osjećam se zapostavljeno. Njihova ljubav dokaz je da u Božjem narodu vlada jedinstvo koje ne postoji nigdje drugdje (Psalam 133:1).

U prevodilačkom odjelu u podružnici Jehovinih svjedoka

Jehova se pobrinuo da u kršćanskoj skupštini uvijek pored sebe imam osobe koje su mi spremne pomoći i na tome sam mu veoma zahvalan. Raduje me i što imam prilike pomagati gluhima da upoznaju našeg Stvoritelja punog ljubavi i izgrade blizak odnos s njim. Jako me veseli pomisao da uskoro neće biti jezičnih barijera te da će svi ljudi biti dio velike ujedinjene obitelji i govoriti “čist jezik”, istinu o Jehovi Bogu i njegovim naumima (Sefanija 3:9).

^ odl. 9 Francuska je vlada tek 1991. službeno odobrila upotrebu znakovnog jezika u obrazovanju gluhe djece.