Idi na sadržaj

Idi na podizbornik

Idi na kazalo

Jehovini svjedoci

hrvatski

Stražarska kula  |  studeni 2012.

Život u biblijsko doba – pastiri

Život u biblijsko doba – pastiri

“Kao pastir past će stado svoje. Rukom svojom skupit će jaganjce, u njedrima svojim nosit će ih” (IZAIJA 40:11)

PASTIRI se na mnogo mjesta spominju u Bibliji, od njene prve knjige, 1. Mojsijeve, pa do Otkrivenja (1. Mojsijeva 4:2; Otkrivenje 12:5). Neki od najistaknutijih ljudi iz biblijske povijesti, poput Abrahama, Mojsija i kralja Davida, bavili su se tim zanimanjem. David je u svojim psalmima pjesničkim riječima opisao dužnosti i odgovornosti dobrog pastira. A u psalmu koji se pripisuje Asafu za Davida se kaže da je bio “pastir” Božjeg naroda (Psalam 78:70-72).

Kasnije, u Isusovo vrijeme, posao pastira još se uvijek smatrao vrlo važnim. Isus je za sebe rekao da je “pastir dobri” i često je ukazivao na osobine savjesnog pastira kako bi svojim slušateljima prenio važne pouke (Ivan 10:2-4, 11). Čak se i Jehovu, Svevišnjeg Boga, uspoređuje s pastirom (Psalam 23:1-4; Izaija 40:10, 11).

Za koje su se životinje brinuli pastiri? Što je sve njihov posao obuhvaćao? Što možemo naučiti od tih vrijednih radnika?

Ovce i koze

U drevnom Izraelu uzgajale su se sirijske karakul ovce, koje imaju širok, debeo rep i gusto runo. Mužjaci te pasmine imaju rogove, a ženke nemaju. To su vrlo krotke i povodljive  životinje. Bez zaštite ne mogu opstati u surovoj okolini i postaju lak plijen grabežljivaca.

Pastiri su se brinuli i za koze, koje su najčešće imale crnu ili smeđu dlaku. Dok bi se verale stjenovitim obroncima kako bi došle do hrane, lako im se moglo dogoditi da među trnjem i šipražjem razderu svoje duge, obješene uši.

Pastirima je velik izazov bio naučiti ovce i koze da slušaju njihove naredbe. Unatoč tome dobri pastiri bili su strpljivi i savjesno su se brinuli za životinje. Čak su im davali imena na koja su se odazivale (Ivan 10:14, 16).

Briga za stado tijekom godine

U proljeće bi pastiri svakoga dana izvodili životinje iz tora, koji je obično bio smješten blizu kuće, i vodili ih na pašnjake izvan sela kako bi pasle svježe, sočno raslinje. U to su doba godine ovce i koze donosile na svijet janjad i jariće pa bi se stado povećalo. Osim toga ovcama se šišalo zimsko runo, što je često služilo kao povod za slavlje.

Seljani koji su posjedovali samo nekoliko ovaca unajmili bi pastira koji bi njihove ovce čuvao zajedno s ostalima. No bilo je poznato da se unajmljeni pastiri za tuđe stado nisu brinuli kao za svoje (Ivan 10:12, 13).

Nakon što bi polja u blizini sela bila požnjevena, pastiri bi pustili ovce da na strništu pasu mladice i preostalo zrnje. Kad bi počele ljetne žege, odveli bi stada na pašnjake u brdima, gdje je bilo hladnije. Pastiri su danima boravili pod vedrim nebom. Danju su pazili na stada koja su pasla na strmim zelenim obroncima, a noću su ih čuvali od grabežljivaca. Ponekad su znali skloniti stado u neku pećinu, jer je ondje bilo zaštićeno od napada šakala i hijena. Ako bi zavijanje hijene usred noći uplašilo ovce, pastir bi ih svojim blagim glasom umirio.

Svake večeri pastiri bi prebrojili ovce i provjerili jesu li zdrave. Kad bi ih ujutro zazvali, cijelo stado pošlo bi za njima na pašnjak (Ivan 10:3, 4). U podne bi životinje vodili na pojilište kako bi se napile svježe vode. A kad bi pojila presušila, odveli bi ih do nekog zdenca i izvukli im vodu.

Pretkraj sušnog razdoblja pastiri bi svoja stada preselili u obalne nizine. Čim bi započele hladne kiše, vratili bi ih u selo kako bi zimu provela u zatvorenom, jer su životinje mogle stradati uslijed snažnih pljuskova,  tuče i snijega. Od studenoga pa sve do proljeća stada se nisu izvodila na ispašu.

Odjeća i pribor

Odjeća koju su nosili pastiri bila je jednostavna, ali izdržljiva. Kako bi se zaštitili od kiše i ugrijali za hladnih noći, obično su nosili kožuh, ogrtač od ovčje kože s runom na unutrašnjoj strani. Ispod kožuha nosili su tuniku, a na nogama sandale, koje su ih štitile od oštrog kamenja i trnja. Glavu bi omotali povezom od istkane vune.

Pastir je sa sobom obično nosio sljedeći pribor: kožnu torbu u kojoj je držao hranu, naprimjer kruh, masline, sir i suho voće; bat, koji je najčešće bio dugačak jedan metar, a na debljem vrhu imao je umetnute komade oštrog škriljevca i služio je kao oružje; nož; štap, na koji se pastir oslanjao dok je hodao ili se penjao; mijeh za vodu; sklopivo kožno vedro za izvlačenje vode iz dubokih zdenaca; praćku, pomoću koje je mogao baciti kamen kraj zalutale ovce ili koze kako bi se prestrašila i vratila u stado ili pak otjerati divlje životinje koje bi se šuljale oko stada i frulu od trske, koju je svirao da se zabavi ili da umiri stado.

Trud koji su pastiri ulagali brinući se za ovce i koze isplatio se jer su im davale ono što im je bilo potrebno za život. Naprimjer od njih su dobivali mlijeko i meso za hranu. Runo i koža bili su platežno sredstvo te su služili za izradu odjeće i mjehova, a od kozje dlake prelo se platno. Osim toga i ovce i koze prinosile su se kao žrtve Bogu.

Dobar primjer

Dobri pastiri bili su vrijedni, pouzdani i hrabri. Ponekad su čak riskirali svoj život kako bi zaštitili stado (1. Samuelova 17:34-36).

Stoga nimalo ne čudi da su Isus i njegovi učenici potaknuli kršćanske nadglednike da se ugledaju na pastire (Ivan 21:15-17; Djela apostolska 20:28). Poput dobrih pastira iz biblijskog doba, današnji kršćanski nadglednici trude se postupati u skladu sa savjetom: “Pasite Božje stado koje vam je povjereno — ne na silu, nego dragovoljno; ne radi nepoštenog dobitka, nego gorljivo” (1. Petrova 5:2).