Idi na sadržaj

Idi na kazalo

Jehovini svjedoci

Izaberi jezik hrvatski

Uvjerio sam se da Bog čini “djela velika”

Uvjerio sam se da Bog čini “djela velika”

Moja je obitelj, zajedno s tisućama drugih doseljenika, pobjegla iz svog doma kako bi izbjegla jedan od najžešćih napada u Drugom svjetskom ratu. Danima smo putovali kroz gustu burmansku džunglu. Kad bi pala noć, sklonili bismo se pod neko drvo i ondje prespavali. Tada sam imao samo devet godina. U malom zavežljaju koji sam nosio na leđima bilo je sve što sam imao. No to je bio tek početak naših nevolja.

BILO je to 1942. Svijet je bio u ratu, a mi smo bježali pred japanskom vojskom koja je sve više prodirala u Burmu, današnji Mijanmar. Na koncu je vojska zauzela naftna polja kod grada Yenangyaunga. Prije nego što smo uspjeli doći do granice s Indijom, japanski su nas vojnici sustigli i prisilili nas da se vratimo kući.

Kad sam bio mali, živjeli smo u Yenangyaungu, gdje je moj otac radio u burmanskoj naftnoj kompaniji. Nakon što su Japanci okupirali to područje, tamošnja bogata naftna polja postala su glavna meta britanskih ratnih zrakoplova. Jednom smo tri dana proveli skrivajući se u nekoj jami dok su svuda oko nas padale bombe. Na koncu smo brodom pobjegli u Sale, mali grad na rijeci Ayeyarwadyu (Irrawaddyu). Sretni što smo živi, ondje smo ostali do kraja rata.

Tragedija me dovela do istine

Moj mlađi brat rodio se 1945, kad je završio Drugi svjetski rat. Otac je bio presretan što je u starosti dobio dijete. No njegova sreća bila je kratka vijeka. Tri mjeseca nakon rođenja moj je brat umro. Ubrzo nakon toga od tuge je umro i moj otac.

Neki su me prijatelji pokušavali utješiti govoreći da je Bog uzeo mog oca i brata k sebi na nebo. Silno sam želio biti s njima! Moja obitelj išla je u katoličku crkvu gdje sam saznao neke osnovne stvari o Bogu i religiji. Naučili su me da svećenici i redovnice nakon smrti odmah idu na nebo, dok drugi moraju neko vrijeme provesti u čistilištu gdje se muče kako bi se očistili od grijeha. Budući da sam čeznuo za time da ponovno vidim svog oca i brata, odlučio sam ići u katoličko sjemenište u Maymyou (danas Pyin Oo Lwin) koji je bio udaljen otprilike 200 kilometara od grada u kojem sam živio.

No u sjemenište su primali samo one s dobrim obrazovanjem. Budući da smo bili doseljenici, u školu sam išao samo dvije godine. Osim toga sve su škole tijekom rata bile zatvorene. Iako su se kasnije ponovno otvorile, moja je obitelj bila u teškoj financijskoj situaciji. Majka se morala brinuti za mene i moja dva brata, ali i za troje male djece svoje preminule sestre. Stoga nam nije mogla priuštiti daljnje školovanje.

Moj se stariji brat zaposlio, no ja sam imao samo 13 godina, pa nije bilo puno toga što sam mogao raditi. U Chauku, gradu u blizini  Salea, živio je moj stric Manuel Nathan. Razmišljao sam: “Ako odem od kuće, mama će imati jedna usta manje za hraniti.” Stoga sam otišao živjeti u Chauk sa svojim stricem.

On je kratko prije toga počeo proučavati Bibliju s Jehovinim svjedocima i jedva je čekao da s nekim podijeli ono što je naučio. Malo-pomalo govorio mi je o onome što je učio, objasnivši mi za početak značenje molitve Očenaš. Ona počinje ovako: “Oče naš, koji jesi na nebesima! Sveti se ime tvoje!” (Matej 6:9, 10, Jeruzalemska Biblija).

“Dakle, Bog ima ime”, objasnio mi je stric, “a ono glasi Jehova.” Zatim mi je pokazao Božje ime u Bibliji. Želio sam saznati više. No nisam znao dobro čitati, čak ni na svom materinjem jeziku, tamilskom, a Biblija i biblijska literatura koju je imao moj stric bile su na engleskom, koji mi nije dobro išao. Unatoč slabom obrazovanju s vremenom sam razumio biblijska učenja (Matej 11:25, 26). Shvatio sam da se mnoga vjerovanja o kojima sam učio u crkvi ne temelje na Bibliji. Na koncu sam stricu rekao: “Ovo je istina!”

Kad sam imao 16 godina, počeo sam drugima govoriti o onome što sam naučio. U to je vrijeme u Mijanmaru bilo samo 77 Jehovinih svjedoka. Otprilike u tom periodu mog je strica posjetio Robert Kirk, Jehovin svjedok koji je služio kao misionar u glavnom gradu Rangoonu, današnjem Yangonu. Rekao sam mu da sam odlučio svoj život posvetiti Jehovi. Stoga sam se 24. prosinca 1949. krstio u rijeci Ayeyarwadyu u znak svog predanja Bogu.

Svladavanje prepreka

Ubrzo nakon toga preselio sam se u Mandalay kako bih pronašao neki posao. Želio sam biti pionir, kako se naziva Jehovine svjedoke koji svaki mjesec mnogo vremena posvećuju propovijedanju. No jednog dana, dok sam gledao nogometnu utakmicu, srušio sam se na pod i počeo se grčiti. Dijagnosticirana mi je epilepsija, te sam se morao vratiti svojoj obitelji kako bi se brinuli za mene.

Epileptični napadi javljali su mi se s vremena na vrijeme idućih osam godina. Kad mi se zdravlje poboljšalo, našao sam posao. Iako moja majka zbog mog zdravstvenog stanja nije željela da započnem s pionirskom službom, ja sam joj jednog dana rekao: “Ne mogu više čekati. Želim biti pionir. Jehova će se brinuti za mene!”

Tako sam se 1957. preselio u Yangon i ondje započeo s pionirskom službom. Začudo, napadi su mi se ponovno javili tek 50 godina kasnije, 2007. godine. Sada uzimam lijekove kako bih ih držao pod kontrolom. Godine 1958. bio sam imenovan za specijalnog pionira te sam svaki mjesec provodio 150 sati u propovijedanju.

Prvo područje u koje sam išao propovijedati bilo je Kyonsha, selo koje se nalazi otprilike 100 kilometara sjeverozapadno od Yangona. Mala grupa ljudi u tom selu bila je pročitala neke naše biblijske publikacije i željela je saznati više o tome. Kad smo Robert i ja stigli u selo, oko nas se okupilo mnoštvo ljudi. Odgovarali smo na mnoga biblijska pitanja koja su nam postavljali te smo im pokazali kako se vode sastanci na kojima se razmatra Biblija. Neki od njih ubrzo su nam se pridružili u propovijedanju. Ja sam dobio zadatak da ostanem u tom selu. U samo nekoliko mjeseci ta mala grupa postala je velika skupština koja je  izvrsno napredovala. Danas na tom području ima više od 150 Jehovinih svjedoka.

Kasnije sam služio kao putujući propovjednik i posjećivao skupštine i grupe objavitelja na udaljenim područjima diljem Mijanmara. Prešao sam nebrojene kilometre vozeći se prašnjavim cestama na natovarenim kamionima, plovio sam rijekama i pješice prelazio džungle i strme planinske lance. Iako nisam bio baš fizički jak, osjetio sam da mi Jehova daje snage da ustrajem (Filipljanima 4:13).

“Jehova će ti pomoći”

Godine 1962. bio sam pozvan da radim u podružnici Jehovinih svjedoka u Yangonu gdje me Robert donekle uputio u posao. Ubrzo nakon toga vlasti su naredile svim misionarima iz drugih zemalja da napuste Mijanmar i u roku od nekoliko tjedana više nije bilo nijednoga. Bio sam iznenađen što su mene zadužili da nadgledam posao u podružnici.

“Kako ću obavljati taj posao?” pitao sam se. “Nisam obrazovan i nemam nikakvog iskustva.” Nekoliko starijih suvjernika primijetilo je da sam zabrinut, pa su mi rekli: “Maurice, ne brini se. Jehova će ti pomoći. A i mi smo tu da ti pružimo podršku.” Te su me riječi doista utješile! Nekoliko mjeseci kasnije dobio sam zadatak da napravim godišnji izvještaj o službi propovijedanja u Mijanmaru, koji je trebao izaći u Godišnjaku Jehovinih svjedoka za 1967. Sljedećih 38 godina bio sam zadužen za sastavljanje godišnjeg izvještaja za našu zemlju. Ono što se postiglo u službi propovijedanja, a i ono što sam sâm doživio, doista me uvjerilo da Jehova vodi naše djelo.

Navest ću jedan primjer. Kad sam bio podnio molbu za mijanmarsko državljanstvo, nedostajalo mi je 450 kyata * da platim potvrdu o državljanstvu, pa sam to odgodio za kasnije. Međutim, jednog sam dana prolazio pokraj ureda tvrtke u kojoj sam nekada radio kad me spazio moj bivši šef. Doviknuo mi je: “Raj, dođi po svoj novac! Zaboravio si uzeti otpremninu kad si otišao!” Dao mi je točno 450 kyata.

Dok sam izlazio iz ureda, razmišljao sam o tome što bih sve mogao učiniti sa 450 kyata. No budući da je to bilo točno onoliko koliko mi je trebalo da dobijem potvrdu o državljanstvu, smatrao sam da je Jehovina volja da taj novac iskoristim za tu svrhu. Ta se odluka pokazala vrlo mudrom. Kao državljanin Mijanmara mogao sam ostati u zemlji, slobodno putovati, uvoziti literaturu i obavljati ostale poslove prijeko potrebne za djelo propovijedanja u Mijanmaru.

Kongres na sjeveru zemlje

Do 1969. u gradu Myitkyini, na sjeveru Mijanmara, broj Jehovinih svjedoka prilično je porastao, pa smo odlučili u tom gradu održati oblasni kongres. Najveći problem bio je organizirati prijevoz svih Jehovinih svjedoka koji su živjeli na jugu zemlje. Molili smo Jehovu za pomoć, a zatim smo Mijanmarskim željeznicama uputili zahtjev za rezervaciju šest vagona. Na naše veliko iznenađenje zahtjev je bio odobren.

Nakon nekog vremena sve je bilo spremno za kongres. Na dan kad su delegati trebali stići,  oko podneva smo otišli na željeznički kolodvor kako bismo dočekali vlak koji je trebao doći u 14.30. Dok smo čekali, pristupio nam je šef postaje i uručio nam telegram u kojem je stajalo: “Otkvačili smo šest vagona koje je rezervirala Zajednica Jehovinih svjedoka.” Rekao je da lokomotiva nije mogla vući uzbrdo dodatnih šest vagona.

Nismo znali što učiniti. Najprije nam je palo na pamet da odgodimo kongres. No to bi značilo da moramo iznova ishoditi sve dozvole, što bi trajalo tjednima. Počeli smo se gorljivo moliti Jehovi i u tom trenutku vlak je ušao u stanicu. Nismo mogli vjerovati svojim očima — svih šest vagona bilo je puno Jehovinih svjedoka! Smiješili su se i mahali nam. Kad smo ih upitali što se dogodilo, jedan od njih rekao je: “Oni jesu otkvačili šest vagona, ali ne naših!”

U razdoblju između 1967. i 1971. broj Jehovinih svjedoka u Mijanmaru narastao je na gotovo 600. Zatim se 1978. podružnica preselila u jednu veću kuću na kat. Dvadeset godina kasnije broj Jehovinih svjedoka popeo se na preko 2 500. Zbog toga je trebalo dodatno proširiti podružnicu. Dvadeset drugog siječnja 2000. John Barr, član Vodećeg tijela (upravnog odbora) Jehovinih svjedoka, došao je iz Sjedinjenih Država kako bi održao govor povodom svečanog otvorenja nove podružnice — troetažnog objekta u kojem se nalaze uredi i stanovi. Podružnica se ondje nalazi još i danas.

Blagoslovi koje sam doživio

Danas u podružnici u Yangonu žive i rade 52 volontera, a u cijelom Mijanmaru ima oko 3 500 Jehovinih svjedoka koji su podijeljeni u 74 skupštine i grupe diljem zemlje. Sretan sam što mogu reći da je 1969, kratko prije svoje smrti, moja voljena majka također postala Jehovin svjedok.

Sredinom 1960-ih pionirka Doris Ba Aye počela je raditi kao prevoditeljica u našoj podružnici. Ona je 1959. pohađala 32. razred škole Gilead u kojoj se školuju misionari Jehovinih svjedoka. Svojom ljepotom, veselom osobnošću i duhovnom zrelošću osvojila je moje srce. Vjenčali smo se 1970. Sve do danas ostali smo odani Jehovi i privrženi jedno drugome.

Već više od 60 godina promatram kako Bog vodi djelo propovijedanja u ovoj zemlji. On je uistinu velik i zaslužuje svu našu hvalu. Kroz svoj sam se život uvjerio da on doista čini “djela velika” (Psalam 106:21).

^ odl. 23 U to vrijeme 450 kyata iznosilo je oko 95 američkih dolara, što je bila prilično velika svota.

[Slika na stranici 27]

U službi propovijedanja u Rangoonu, 1957.

[Slika na stranici 28]

Na putu na kongres u Kalemyu (Burma), krajem 1970-ih

[Slika na stranici 29]

Naša lijepa podružnica čije se svečano otvorenje održalo 2000.

[Slika na stranici 29]

Doris i ja danas

[Slika na stranici 29]

Doris i ja u službi propovijedanja od kuće do kuće