Marin: * “Svake se večeri ponavljala ista priča. Moj četverogodišnji sin Matija ostavio bi igračke po cijeloj kući. Pokušavao sam ga naučiti da ih pospremi prije odlaska na spavanje, ali on bi počeo histerično vikati i postao nemoguć. Znao sam se toliko naljutiti da bih se izvikao na njega, ali time nisam ništa postigao. Samo smo se i on i ja grozno osjećali. Želio sam da se raduje odlasku na spavanje. Zato sam jednostavno digao ruke i poslije bih sam počistio nered.”

Ema: “Problem je nastao kad moja 13-godišnja kći Dijana nije razumjela kako treba napraviti jedan školski zadatak. Kad se vratila iz škole, plakala je sat vremena. Predložila sam joj da zamoli nastavnicu za pomoć, ali rekla je da je ona grozna i da se boji razgovarati s njom. Došlo mi je da taj čas odem u školu i nastavnici kažem što mislim o njoj. Smatrala sam da nitko nema pravo tako rastužiti moju curicu.”

OSJEĆATE li se i vi ponekad poput Marina i Eme? Mnogim je roditeljima teško kad njihova djeca imaju neki problem ili kad su žalosna. Posve je prirodno da ih nastoje zaštititi. No spomenute situacije roditeljima su zapravo pružile mogućnost da djecu pouče nečemu važnom — da se trebaju odgovorno ponašati. Naravno, odgovorno ponašanje za četverogodišnjeg dječaka znači jedno, a za 13-godišnju djevojčicu drugo.

Roditelji se moraju pomiriti s činjenicom da neće uvijek moći štititi djecu od problema. S vremenom će dijete “ostaviti oca svojega i majku svoju” te će morati “nositi svoj teret” odgovornosti (1. Mojsijeva 2:24; Galaćanima 6:5). Da bi djecu naučili brinuti se za sebe, roditelji im moraju pomoći da   odrastu u nesebične, obzirne i odgovorne osobe. To nije nimalo lak zadatak!

Ipak, dobro je znati da roditeljima može pomoći Isusov izvrstan primjer. Oni mogu puno naučiti iz načina na koji je on poučavao svoje učenike. Istina, Isus nije imao djecu. No dok je birao i poučavao svoje učenike, cilj mu je bio osposobiti ih da čak i nakon njegovog odlaska izvršavaju djelo koje je on započeo (Matej 28:19, 20). Isus je u tome uspio i zbog toga je dobar primjer roditeljima. Naime svaki se roditelj nada da će postići nešto slično — pomoći djeci da postanu odgovorne osobe. Razmotrit ćemo tri područja u kojima se roditelji mogu ugledati na Isusa.

Budite dobar primjer.

Pretkraj svog života Isus je učenicima rekao: “Dao sam vam primjer da i vi činite onako kako sam ja učinio vama” (Ivan 13:15). Slično tome roditelji trebaju djeci objasniti i primjerom pokazati što znači biti odgovorna osoba.

Upitajte se: “Imam li običaj pozitivno govoriti o svojim obavezama? Dajem li do znanja da mi pomaganje drugima pruža zadovoljstvo? Da li se često žalim i uspoređujem s onima koji naizgled žive lagodnije?”

Istina, nitko nije savršen. Svi se ponekad osjećamo preopterećenima. No svojim ćete primjerom djeci vjerojatno najbolje pokazati koliko je važno odgovorno se ponašati.

PRIJEDLOG: Ako je moguće, ponekad povedite dijete na posao i pokažite mu što sve radite kako biste uzdržavali obitelj. Kad pomažete nekome ili sudjelujete u volonterskim aktivnostima, sa sobom povedite i dijete. Nakon toga razgovarajte o zadovoljstvu koje osjećate kad pomažete drugima i izvršavate svoje obaveze (Djela apostolska 20:35).

Imajte realna očekivanja.

Isus je znao da će proći neko vrijeme prije nego njegovi učenici budu spremni preuzeti odgovornost koju im je namjeravao povjeriti. Jednom im je rekao: “Još vam imam mnogo toga reći, ali sada ne možete nositi” (Ivan 16:12). Isus nije od svojih učenika odmah tražio da nešto učine sami, bez njegove pomoći. Naprotiv, dugo ih je vremena poučavao. Tek kad se uvjerio da su spremni, dao im je zadatak koji su trebali sami izvršiti.

Slično tome ne bi bilo razumno da roditelji od djece očekuju da preuzmu odgovornosti odraslih prije nego što budu spremna za to. No kako djeca rastu, tako im roditelji trebaju povjeravati obaveze i dužnosti koje smatraju prikladnima za njihovu dob. Naprimjer trebaju ih poučiti da paze na osobnu higijenu, pospremaju svoju sobu, budu točna i razborito troše novac. Kad dijete krene u školu, roditelji mu trebaju objasniti da od njega očekuju da bude savjestan i odgovoran učenik.

Nije dovoljno da roditelji samo kažu djeci što trebaju napraviti nego im trebaju i pružiti pomoć. Marin, kojeg smo spomenuli na početku, uvidio je da je njegov sin bio uznemiren djelomično zato što mu se pospremanje igračaka činilo preteškim zadatkom. On kaže: “Umjesto da vičem na Matiju, naučio sam ga kako pospremati igračke.”

Što je Marin konkretno učinio? “Najprije sam odredio vrijeme za pospremanje igračaka”, kaže on. “Zatim smo Matija i ja svake večeri zajedno pospremali dio po dio sobe. Pokušao sam taj zadatak učiniti zabavnim, pa smo se natjecali tko će biti brži. Uskoro nam je to postala navika. Obećao sam Matiji da ću mu pročitati jednu priču više ako brzo pospremi igračke. No znao je da ćemo kraće čitati ako bude odugovlačio.”

PRIJEDLOG: Razmislite koje bi kućanske poslove svako vaše dijete moglo preuzeti  i tako vam pomoći. Pitajte se: “Da li još uvijek za svoje dijete obavljam poslove koje bi ono već moglo samo napraviti?” Ako to činite, počnite takve poslove raditi zajedno s djetetom dok ih ne nauči samo obavljati. Dajte mu do znanja da o načinu na koji obavlja neki posao ovisi hoćete li ga nagraditi ili kazniti. Zatim se držite onoga što ste rekli.

Dajte djetetu konkretne upute.

Kao svaki dobar učitelj, Isus je znao da je praksa puno djelotvornija od teorije. Zato je svoje učenike poslao u propovijedanje kad je smatrao da su spremni za to. Poslao ih je “dva po dva pred sobom u svaki grad i mjesto u koje je sam mislio doći” (Luka 10:1). No nije očekivao da se sami snalaze. Prije nego ih je poslao, dao im je konkretne upute (Luka 10:2-12). Kad su se učenici vratili i pričali o lijepim rezultatima koje su postigli, Isus ih je pohvalio i ohrabrio (Luka 10:17-24). Pokazao je da cijeni njihov trud i da ima povjerenja u njih.

Kako reagirate kad se vaše dijete nađe pred zahtjevnim zadatkom? Nastojite li ga zaštititi od onoga čega se boji kako biste ga poštedjeli mogućeg razočaranja ili neuspjeha? Možda ga istog trena poželite “spasiti” ili pokušate preuzeti teret na sebe.

Razmislite o sljedećem: Ako uvijek na neki način “spašavate” svoje dijete, što mu time govorite? Pokazujete li da imate povjerenja u njega i njegove sposobnosti? Ne govorite li mu time da ga zapravo još uvijek smatrate bespomoćnim djetetom koje se u svemu mora oslanjati na vas?

Kako je Ema, koju smo spomenuli ranije, reagirala na problem svoje kćeri? Nije se miješala, nego je potaknula Dijanu da sama razgovara s nastavnicom. Njih dvije zajedno su sastavile popis pitanja koji je Dijana potom odnijela u školu. Razgovarale su o tome kada bi bilo dobro obratiti se nastavnici. Čak su isprobavale kako bi razgovor mogao teći. Ema kaže: “Dijana je skupila hrabrost da se obrati nastavnici, a ona ju je za to pohvalila. Dijana je bila ponosna na sebe, a i ja sam bila ponosna na nju.”

PRIJEDLOG: Zapišite problem s kojim se vaše dijete trenutno suočava. Pored toga napišite što biste mogli napraviti da mu pomognete, a da ne krenete u “akciju spašavanja”. S djetetom vježbajte svaki korak koji bi ono trebalo napraviti kako bi se problem riješio. Dajte mu do znanja da imate povjerenja u njega.

Ako dijete uvijek štitite od problema, moglo bi se dogoditi da ono nikad ne nauči uhvatiti se u koštac s njima. Umjesto toga odgajajte ga tako da bude spremno preuzeti svoje odgovornosti i tako jačajte njegov karakter. Bit će to jedan od najvrednijih darova koje možete dati svom djetetu.

^ odl. 3 Imena su promijenjena.

RAZMISLITE...

  • Jesam li realan u onome što očekujem od svog djeteta?

  • Da li mu objasnim i primjerom pokažem što bi bilo dobro napraviti?

  • Kad sam posljednji put ohrabrio ili pohvalio svoje dijete?