Idi na sadržaj

Idi na podizbornik

Idi na kazalo

Jehovini svjedoci

hrvatski

Stražarska kula  |  2010-03-01

Zašto možemo vjerovati biblijskim evanđeljima

Zašto možemo vjerovati biblijskim evanđeljima

“Postigli su ogroman uspjeh. Nadahnuli su filmove koji su koštali milijune dolara (...) i poslužili kao tema najprodavanijih knjiga (...). Prihvatile su ih kršćanske sekte. Doveli su do nastanka raznih religija i teorija zavjere” (BRAZILSKI ČASOPIS SUPER INTERESSANTE).

ŠTO je izazvalo toliko ushićenje? Gore citirani časopis komentirao je veliko zanimanje koje mnogi ljudi u posljednje vrijeme pokazuju za takozvana evanđelja, poslanice i objave koje su sredinom 20. stoljeća otkrivene u Nag Hammadiju i na drugim mjestima u Egiptu. Ti i slični tekstovi obično se nazivaju gnostički ili apokrifni spisi. *

Je li u pitanju zavjera?

U vrijeme kad većina ljudi s omalovažavanjem gleda na Bibliju i tradicionalne religije, gnostički ili apokrifni spisi pobuđuju veliko zanimanje. Ti spisi snažno utječu na gledište mnogih o učenjima Isusa Krista i o samom kršćanstvu. U jednom je časopisu stajalo: “Tomino evanđelje i drugi apokrifi posebno su privlačni ljudima koje jako zanima duhovnost, no nemaju povjerenja u religije. Ta je skupina ljudi u današnje vrijeme sve brojnija.” Procjenjuje se da samo u Brazilu “postoji najmanje 30 skupina čija se vjerovanja temelje na apokrifima”.

Nakon otkrića tih spisa počela se širiti teorija da je Katolička crkva u 4. stoljeću skovala zavjeru kako bi prikrila istinu o Isusu, da su neki izvještaji o njegovom životu koji se nalaze u apokrifima bili namjerno sakriveni od javnosti i da su četiri evanđelja koja se nalaze u današnjim Biblijama prepravljena. Profesorica povijesti religije Elaine Pagels prokomentirala je to sljedećim riječima:  “Sada počinjemo shvaćati da se ono što nazivamo kršćanstvom i što smatramo kršćanskom tradicijom zapravo temelji samo na malom broju odabranih spisa, koji su izabrani između desetaka drugih tekstova.”

Prema mišljenju stručnjaka koji razmišljaju poput profesorice Pagels, Biblija nije jedini izvor kršćanskih vjerovanja, nego postoje i drugi izvori, naprimjer apokrifni spisi. Tako je naprimjer u dokumentarnoj seriji televizijske kuće BBC pod naslovom Biblijske tajne, u epizodi “Prava Marija Magdalena”, bilo rečeno da apokrifni spisi prikazuju Mariju Magdalenu kao “učitelja i duhovnog vođu drugim apostolima. Ona nije samo učenica, već apostol samim apostolima.” Govoreći o navodnoj ulozi Marije Magdalene, španjolski novinar Juan Arias u brazilskom je listu O Estado de S. Paulo napisao: “Ono što danas znamo navodi nas na zaključak da je rani kršćanski pokret, koji je osnovao Isus, bio izrazito ‘feministički’ jer su prve crkve zapravo bile kuće nekih vjernica, u kojima su one služile kao svećenici i biskupi.”

Mnogi smatraju da su apokrifni spisi puno značajniji od Biblije. Međutim takav zaključak povlači za sobom neka važna pitanja: Jesu li apokrifni spisi pravovaljan temelj kršćanske vjere? Kad apokrifne knjige proturječe jasnim biblijskim učenjima, čemu bismo trebali vjerovati — njima ili Bibliji? Je li u 4. stoljeću zaista bila skovana zavjera kako bi se zataškalo postojanje tih knjiga i kako bi se prepravila četiri evanđelja i iz njih izbacile važne informacije o Isusu, Mariji Magdaleni i drugima? Da bismo saznali odgovore na ta pitanja, u nastavku ćemo razmotriti jedno od četiri biblijska evanđelja, Evanđelje po Ivanu.

Dokazi iz Ivanovog evanđelja

Početkom 20. stoljeća u Egiptu je bio pronađen vrijedan fragment Ivanovog evanđelja, koji je danas poznat kao papirus Rylands 457 (P52). On sadrži tekst koji se u današnjim Biblijama nalazi u Ivanu 18:31-33, 37, 38 i čuva se u Knjižnici John Rylands u Manchesteru (Engleska). To je najstariji pronađeni fragment koji sadrži tekst Novog zavjeta. Mnogi stručnjaci smatraju da je bio napisan oko 125. godine, tek nešto više od 20 godina nakon Ivanove smrti. Zadivljujuće je da se tekst tog fragmenta gotovo u potpunosti poklapa s tekstovima rukopisa koji su nastali kasnije. Činjenica da je tako stari primjerak Ivanovog evanđelja već tada dospio u Egipat, gdje je fragment i bio pronađen, potvrđuje zaključak da je Ivanovo evanđelje zaista nastalo u 1. stoljeću i da ga je napisao Ivan, kao što pokazuje Biblija. Stoga možemo zaključiti da je Ivan bio očevidac događaja o kojima je pisao.

S druge strane svi apokrifni spisi nastali su u 2. stoljeću ili kasnije, dakle stotinu ili više godina nakon događaja koje opisuju. Neki stručnjaci nastoje uvjeriti javnost da se apokrifi temelje na starijim spisima ili predajama, no za to nemaju dokaze. Stoga je na mjestu upitati se: Hoću li vjerovati  svjedočanstvu očevidaca ili tvrdnjama ljudi koji su živjeli stotinu godina nakon događaja o kojima su pisali? Odgovor je jasan. *

Papirus Rylands 457 (P52), fragment Ivanovog evanđelja iz 2. stoljeća, bio je napisan samo nekoliko desetljeća nakon izvornika

No što je s tvrdnjom da su biblijska evanđelja bila prepravljena kako bi se neki izvještaji o Isusovom životu sakrili od javnosti? Postoje li ikakvi dokazi da je, naprimjer, Evanđelje po Ivanu bilo izmijenjeno u 4. stoljeću kako bi se iskrivile činjenice? Da bismo odgovorili na to pitanje, trebamo imati na umu da je jedan od najvažnijih tekstova na kojima se temelji današnja Biblija rukopis iz 4. stoljeća poznat pod imenom Vatikanski kodeks 1209. Ako današnja Biblija sadrži promjene koje su nastale u 4. stoljeću, tada bi se one trebale vidjeti u tom rukopisu. Srećom, postoji jedan drugi rukopis koji sadrži većinu Lukinog i Ivanovog evanđelja, poznat pod imenom Bodmer 14, 15 (P75), a potječe iz razdoblja između 175. i 225. godine. Stručnjaci tvrde da je tekstualno vrlo sličan Vatikanskom kodeksu 1209. Drugim riječima, tekst biblijskih evanđelja nije doživio značajnije promjene, a to dokazuje Vatikanski kodeks 1209.

Ne postoji pisani ni bilo kakav drugi dokaz da je tekst Ivanovog ili drugih evanđelja bio prepravljen u 4. stoljeću. Nakon što je istražio zbirku fragmenata rukopisa pronađenih u Oxyrhynchusu (Egipat), dr. Peter Head sa Sveučilišta Cambridge napisao je: “Općenito govoreći, ti rukopisi potvrđuju točnost teksta važnih uncijalnih rukopisa na kojima se temelje moderna kritička izdanja. * U njima nema ničega zbog čega bi trebalo drugačije gledati na rane prijepise novozavjetnog teksta.”

Vatikanski kodeks 1209 iz 4. stoljeća, prikazan gore, pokazuje da u evanđeljima nisu napravljene značajnije tekstualne promjene

Što možemo zaključiti?

Četiri kanonska evanđelja — Matej, Marko, Luka i Ivan — bila su općeprihvaćena među kršćanima u najmanju ruku još od sredine 2. stoljeća. Tacijanovo vrlo utjecajno djelo Diatessaron (što je grčka riječ koja znači “kroz četiri [evanđelja]”), napisano između 160. i 175, temeljilo se samo na četiri kanonska evanđelja, a ne na gnostičkim “evanđeljima”. (Vidi okvir  “Ranokršćanski pisac brani evanđelja”.) Važno je uzeti u obzir i komentar koji je Irenej dao krajem 2. stoljeća. On je tvrdio da postoje četiri evanđelja, kao što postoje četiri strane svijeta i četiri glavna vjetra. Iako njegova usporedba možda nije najprikladnija, njegove riječi ipak podupiru gledište da su u to vrijeme postojala samo četiri kanonska evanđelja.

Što pokazuju sve te činjenice? Pokazuju da su i četiri evanđelja i sve ostale novozavjetne knjige kakve danas poznajemo u velikoj mjeri ostale nepromijenjene još od 2. stoljeća. Ne postoji valjan razlog zašto bismo vjerovali da je u 4. stoljeću skovana zavjera kako bi se prepravio ili sakrio bilo  koji dio Biblije, koja je nadahnuta od Boga. U skladu s tim bibličar Bruce Metzger napisao je: “Pretkraj 2. stoljeća (...) veoma raznolike zajednice vjernika raštrkane po mediteranskim zemljama, ali i po području koje se protezalo od Britanije do Mezopotamije, bile su prilično usuglašene s obzirom na kanonstvo većeg dijela Novog zavjeta.”

Apostoli Pavao i Petar zastupali su istinu iz Božje Riječi. Obojica su snažno upozoravala svoje suvjernike da ne prihvaćaju učenja koja se razlikuju od onoga čemu su bili poučavani i da ne vjeruju u njih. Naprimjer Pavao je napisao Timoteju: “Čuvaj što ti je povjereno, kloneći se ispraznih razgovora koji skvrne što je sveto i proturječnog nazoviznanja. Zbog razmetanja takvim nazoviznanjem neki su odstupili od vjere.” Petar je rekao nešto slično: “Snagu i prisutnost našeg Gospodina Isusa Krista nismo vam objavili povodeći se za lukavo izmišljenim pričama, nego kao očevici njegove veličanstvenosti” (1. Timoteju 6:20, 21; 2. Petrova 1:16).

Nekoliko stoljeća prije toga prorok Izaija pod nadahnućem je rekao: “Trava se suši, cvijet vene, ali riječ Boga našega ostaje dovijeka” (Izaija 40:8). I mi možemo biti sigurni da se Bog, koji je nadahnuo Bibliju, pobrinuo i za to da ona ostana sačuvana kroz stoljeća kako bi se ‘sve vrste ljudi spasile i dobro upoznale istinu’ (1. Timoteju 2:4).

^ odl. 3 Izraz “gnostički” potječe od grčke riječi koja može značiti “tajno znanje”, a izraz “apokrifni” potječe od grčke riječi koja znači “pažljivo sakriven”. Ti se izrazi koriste za nekanonske spise, koji nisu vjerodostojni i koji nastoje oponašati evanđelja, Djela apostolska, poslanice i objave iz kanonskih knjiga “Novog zavjeta”.

^ odl. 11 Problem je i to što je preostao vrlo mali broj primjeraka apokrifnih spisa. Od Evanđelja po Mariji Magdaleni, o kojem se govorilo u ranije navedenim citatima, sačuvana su samo dva mala fragmenta i jedan veći, kojemu vjerojatno nedostaje polovica izvornog teksta. Osim toga između dostupnih rukopisa postoje značajne razlike.

^ odl. 13 Uncijalni rukopisi napisani su velikim slovima i nastali su u 4. stoljeću ili kasnije.