Idi na sadržaj

Idi na podizbornik

Idi na kazalo

Jehovini svjedoci

hrvatski

Stražarska kula (izdanje za proučavanje)  |  studeni 2015.

 ZANIMLJIVOSTI IZ NAŠEG ARHIVA

“Ništa na svijetu ne smije vas spriječiti!”

“Ništa na svijetu ne smije vas spriječiti!”

BILO je proljeće 1931. Pred ulazom u glasovitu parišku koncertnu dvoranu Pleyel okupilo se mnoštvo delegata iz 23 zemlje, a veliki taksiji dovozili su elegantno odjevene ljude. Uskoro je gotovo 3 000 ljudi ispunilo glavnu dvoranu. No oni nisu došli poslušati neki koncert, nego Josepha Rutherforda, koji je u to vrijeme predvodio našu propovjedničku aktivnost. Njegovi poticajni govori prevodili su se na francuski, njemački i poljski. Prodoran glas brata Rutherforda odzvanjao je cijelom dvoranom.

Taj pariški kongres bio je prekretnica za propovijedanje dobre vijesti u Francuskoj. Obraćajući se delegatima koji su došli iz raznih zemalja, a naročito mladoj braći i sestrama, brat Rutherford potaknuo ih je da služe kao kolporteri u Francuskoj. John Cooke, brat iz Engleske koji je tada imao 18 godina, nikad nije zaboravio snažan poticaj koji je tom prilikom čuo: “Mladi, ništa na svijetu ne smije vas spriječiti da prihvatite kolportersku službu!” *

Osim Johna Cookea, koji je kasnije postao misionar, i mnogi drugi odazvali su se na taj poziv, kao što se Pavao odazvao na poziv: “Prijeđi u Makedoniju!” (Djela 16:9, 10). U razdoblju od 1930. do 1931. — za samo godinu dana — broj kolportera u Francuskoj porastao je s 27 na čak 104, što je bio izvanredan porast! Većina tih prvih pionira nije znala francuski, nije imala mnogo u materijalnom pogledu i bila je odvojena od svojih suvjernika. Kako su se nosili sa svime time?

PROPOVIJEDALI SU IAKO NISU ZNALI JEZIK

Kolporteri koji su došli iz drugih zemalja prenosili su ljudima dobru vijest o Kraljevstvu pomoću kartica sa svjedočanstvom. Jedan brat koji je odvažno propovijedao u Parizu iako je govorio samo njemački rekao je: “Znali smo da je naš Bog moćan. Kad bismo se u službi tresli od straha, to nije bilo zato što smo se bojali ljudi, nego zato što smo se plašili da ćemo zaboraviti kratku rečenicu: ‘Voulez-vous lire cette carte, s’il vous plaît? [Molim vas, pročitajte ovu karticu.]’ Bili smo uvjereni u to da je ono što radimo uistinu važno.”

Prvi kolporteri putovali su biciklima i motociklima kako bi dobru vijest proširili po Francuskoj

Kad su kolporteri propovijedali u stambenim zgradama, nadstojnici su ih često tjerali odande. Jednom su prilikom dvije sestre iz Engleske koje su slabo govorile francuski htjele propovijedati u jednoj zgradi, no vratar ih je ljutito upitao koga trebaju. Dok je smišljala kako da ga umiri, jedna od njih zapazila je emajliranu pločicu na vratima. Na njoj je pisalo: “Tournez le bouton [Pozvonite].” Misleći da je to nečije prezime, veselo je odgovorila: “Došli smo posjetiti gospođu ‘Tournez le  bouton’.” Tim je revnim kolporterkama pomoglo to što su imale smisla za humor!

SKROMNI ŽIVOTNI UVJETI I OSAMLJENOST NISU IH ZAUSTAVILI

Tridesetih godina prošlog stoljeća većini Francuza život je bio vrlo težak, pa ni kolporteri iz drugih zemalja nisu bili iznimka. Mona Brzoska, pionirka koja je govorila engleski, sljedećim je riječima opisala u kakvim su uvjetima živjele ona i njena suradnica: “Obično smo imale vrlo skroman smještaj, a zimi nam je jedan od glavnih problema bilo grijanje. Često nismo imale druge nego spavati u ledenoj sobi u kojoj smo svakog jutra trebale razbijati zaleđenu vodu u vrču kako bismo se mogle umiti.” Jesu li se ti prvi pioniri obeshrabrili zbog takvih loših uvjeta? Nipošto! Jedan od njih dobro je opisao kako su se osjećali, rekavši: “Ništa nismo imali, ali ništa nam nije nedostajalo” (Mat. 6:33).

Pionirke iz Engleske koje su prisustvovale kongresu u Parizu 1931.

Ti hrabri kolporteri trebali su se nositi i s osamljenošću. Početkom tridesetih godina prošlog stoljeća u Francuskoj je bilo manje od 700 objavitelja, a većina njih bila je raštrkana širom zemlje. Što je kolporterima koji su propovijedali na udaljenim područjima pomoglo da ostanu radosni? Mona, koja se sa svojom suradnicom našla u takvoj situaciji, rekla je: “Protiv osamljenosti borile smo se tako što smo redovito zajedno proučavale publikacije Zajednice. U to vrijeme nije se išlo na ponovne posjete niti su se vodili biblijski tečajevi, pa smo navečer imale vremena pisati pisma svojoj obitelji, a i drugim pionirima, kako bismo im prenijele svoja iskustva iz službe i razmijenile s njima ohrabrujuće misli” (1. Sol. 5:11).

Iako su se suočavali s raznim poteškoćama, ti su samopožrtvovni pioniri uvijek nastojali pozitivno razmišljati. To se može vidjeti iz pisama koja su poslali podružnici, pa čak i nekoliko desetljeća nakon što su kao pioniri služili u Francuskoj. Osvrćući se na te godine, Annie Cregeen, pomazana sestra koja je između 1931. i 1935. sa svojim suprugom proputovala Francusku uzduž i poprijeko, napisala je: “Imali smo vrlo sretan i uzbudljiv život! Mi pioniri bilo smo blisko povezani. Apostol Pavao rekao je: ‘Ja sam posadio, Apolon je zalio, ali Bog je dao da raste.’ Presretni smo što smo imali priliku pomagati ljudima prije toliko godina” (1. Kor. 3:6).

Ti prvi pioniri uistinu su bili ustrajni i revni, čime su pružili odličan primjer svima koji žele proširiti svoju službu. Danas u Francuskoj ima oko 14 000 stalnih pionira. Mnogi od njih služe u grupama ili skupštinama koje djeluju na nekom stranom jeziku. * Poput svojih prethodnika, ti pioniri ne dopuštaju da ih išta na svijetu spriječi da revno propovijedaju! (Iz našeg arhiva u Francuskoj.)

^ odl. 4 U članku “Jehova vas je doveo u Francusku da upoznate istinu”, objavljenom u Stražarskoj kuli od 15. kolovoza 2015, možeš pročitati nešto o tome kako su naša braća propovijedala poljskim imigrantima u Francuskoj.

^ odl. 13 Godine 2014. francuska podružnica nadgledala je djelovanje preko 900 skupština i grupa čiji članovi propovijedaju na 70 jezika kako bi pomogli osobama koje iskreno traže istinu.