RODILA sam se 1927. u gradiću Wakawu, u kanadskoj pokrajini Saskatchewanu. Moji roditelji imali su sedmero djece — četiri sina i tri kćeri — pa sam odmalena znala kako je to stalno biti okružen ljudima.

Kad je početkom 30-ih godina prošlog stoljeća velika ekonomska kriza zahvatila svijet, ni naša obitelj nije bila pošteđena njenih posljedica. No iako nismo imali puno novca, nismo bili gladni. Imali smo nekoliko kokoši i kravu, pa smo uvijek imali jaja, mlijeka, vrhnja, sira i maslaca. Kao što možete pretpostaviti, svi u obitelji radili smo na našem imanju.

Iz djetinjstva imam puno lijepih uspomena. Naprimjer, sjećam se kako su jabuke fino mirisale u kući kad bi ih tata ujesen donio nakon što bi u gradu prodao urod s imanja. Nama djeci bio je pravi užitak svakog dana pojesti sočnu jabuku!

NAŠA OBITELJ UPOZNAJE ISTINU

Moji su roditelji čuli za istinu kad sam imala šest godina. Njihov prvi sin, Johnny, umro je ubrzo nakon rođenja. Bili su izvan sebe od tuge te su upitali svećenika: “Gdje je sada Johnny?” Svećenik im je rekao da on nije otišao u raj, nego u limb, jer nije bio kršten. Kazao im je i da mu mogu platiti za to da se moli kako bi Johnny iz limba otišao u raj. Kako biste se vi osjećali da čujete takvo što? Moji roditelji bili su toliko ogorčeni da s tim svećenikom više nikad nisu prozborili ni riječ. Ipak, još su se uvijek pitali gdje je Johnny.

Jednog dana mama je pronašla brošuru s naslovom Gdje su mrtvi?, koju su objavili Jehovini svjedoci. Pročitala ju je u jednom dahu. Kad se tata vratio kući, uzbuđeno mu je rekla: “Znam gdje je Johnny! On sada spava, ali jednog će se dana probuditi.” Te je večeri i tata pročitao cijelu brošuru. Moje roditelje utješilo je što su saznali kako Biblija pokazuje da mrtvi spavaju te da će jednog dana uskrsnuti (Prop. 9:5, 10; Djela 24:15).

Ono što su mama i tata saznali svima nam je promijenilo život nabolje te nas je utješilo i obradovalo. Njih dvoje počelo je proučavati Bibliju s Jehovinim svjedocima i odlaziti na sastanke male skupštine u Wakawu, u kojoj je većina objavitelja bila ukrajinskog porijekla. Ubrzo su počeli propovijedati dobru vijest.

Nedugo potom preselili smo se u Britansku Kolumbiju, a članovi skupštine u koju smo došli srdačno su nas dočekali. Lijepo mi je kad se sjetim kako smo kao obitelj proučavali članke iz Stražarske kule koje smo nedjeljom razmatrali na sastanku. Svi smo jačali svoju ljubav prema Jehovi i biblijskoj istini. Vidjela sam da nam je život zbog toga ljepši i da nas Jehova blagoslivlja.

Naravno, nama djeci nije baš bilo lako govoriti drugima o svojim vjerovanjima. No mojoj mlađoj  sestri Evi i meni jako je pomoglo to što smo često pripremale mjesečnu prezentaciju za službu propovijedanja i iznosile je na Osposobljavanju za kršćansku službu. Premda smo bile sramežljive, za nas je to bila divna prilika da naučimo razgovarati s drugima o Bibliji. Presretna sam što smo na takav način učile propovijedati!

Nama djeci bilo je jako drago kad bi u naš dom došli punovremeni sluge. Naprimjer, obradovali bismo se svaki put kad bi brat Jack Nathan, koji je služio kao pokrajinski nadglednik, posjetio našu skupštinu i odsjeo kod nas. * Uživali smo slušati ga dok nam je pričao svoja brojna iskustva. Uvijek je bio spreman iskreno nas pohvaliti, što nas je potaknulo na to da vjerno služimo Jehovi.

Sjećam se da sam kao djevojčica znala reći sebi: “Kad narastem, bit ću poput brata Nathana.” Tada nisam ni slutila da mi je njegov primjer pomogao pripremiti se za život u punovremenoj službi. Kad sam imala 15 godina, čvrsto sam odlučila služiti Jehovi. Eva i ja krstile smo se 1942.

VJERA NA KUŠNJI

Za vrijeme Drugog svjetskog rata mnogi ljudi bili su veliki domoljubi. Među njima je bila i gospođica Scott, izrazito netrpeljiva učiteljica koja je moje dvije sestre i brata izbacila iz škole. Zašto je to učinila? Zato što nisu htjeli pozdraviti zastavu. Nakon toga nagovarala je moju učiteljicu da i mene izbaci iz škole. No moja joj je učiteljica kazala: “Živimo u slobodnoj zemlji i imamo pravo odbiti sudjelovati u domoljubnim ceremonijama.” Iako ju je gospođica Scott uporno nagovarala, moja učiteljica odlučno joj je rekla: “O tome ja odlučujem.”

Gospođica Scott odvratila joj je: “Ne, ne odlučujete vi. Ako ne izbacite Melitu iz škole, prijavit ću vas.” Moja učiteljica objasnila je mojim roditeljima da smatra kako nije u redu izbaciti me iz škole, ali da je primorana to učiniti jer će u suprotnom dobiti otkaz. Premda smo bili izbačeni, roditelji su nam nabavili udžbenike kako bismo mogli učiti kod kuće. Ubrzo potom preselili smo se u jedno mjesto koje je bilo udaljeno oko 30 kilometara te smo ondje počeli pohađati školu.

Tijekom rata naše su publikacije bile zabranjene, pa smo propovijedali od kuće do kuće služeći se Biblijom. Zbog toga smo naučili kvalitetno propovijedati dobru vijest o Kraljevstvu isključivo na temelju Božje Riječi. Zahvaljujući tome duhovno smo napredovali i osjetili Jehovinu podršku.

ZAPOČINJEM S PUNOVREMENOM SLUŽBOM

Bila sam prilično dobra frizerka i čak sam dobila nekoliko nagrada

Čim smo Eva i ja završile školu, počele smo služiti kao stalni pioniri. Ja sam u početku radila u robnoj kući na odjelu s delikatesama. Kod kuće sam voljela drugima raditi frizure, pa sam s vremenom upisala šestomjesečni frizerski tečaj. Zaposlila sam se u jednom frizerskom salonu u kojem sam radila dva dana u tjednu, a dvaput mjesečno poučavala sam druge svom zanatu. Tako sam se uzdržavala u punovremenoj službi.

Godine 1955. namjeravala sam otputovati u New York, a potom u Nürnberg, kako bih prisustvovala kongresima “Pobjedonosno Kraljevstvo”. No prije nego što sam otišla u New York,  upoznala sam brata Nathana Knorra, koji je služio u našem glavnom sjedištu. On i njegova žena došli su na kongres u Vancouver. Dok su bili ondje, sestra Knorr zamolila me da joj napravim frizuru. Brat Knorr bio je zadovoljan mojim poslom, pa me htio upoznati. Tijekom razgovora spomenula sam mu da namjeravam neko vrijeme provesti u New Yorku prije nego što otputujem u Njemačku. On me pozvao da na devet dana dođem raditi u Betel u Brooklynu.

To mi je putovanje promijenilo život. U New Yorku sam upoznala Theodorea Jaracza, mladog brata kojeg su svi zvali Ted. Ubrzo nakon što smo se upoznali upitao me: “Jesi li ti pionir?” To me zateklo, pa sam mu odgovorila: “Nisam.” Moja prijateljica LaVonne slučajno je čula naš razgovor te je dobacila: “Je, ona je pionir.” Ted ju je zbunjeno upitao: “Pa tko to bolje zna, ti ili ona?” Objasnila sam mu da sam bila pionir te da namjeravam nastaviti s pionirskom službom čim se vratim s kongresa.

UDAJEM SE ZA DUHOVNO JAKOG BRATA

Ted se rodio 1925. u američkoj saveznoj državi Kentuckyju, a krstio se s 15 godina. Premda nitko iz njegove obitelji nije prihvatio istinu, on je nakon dvije godine postao stalni pionir. U punovremenoj službi proveo je gotovo 67 godina.

U srpnju 1946, kad je imao 20 godina, Ted je završio sedmi razred misionarske škole Gileada. Nakon toga služio je kao putujući nadglednik u Clevelandu, u saveznoj državi Ohiju. Godine 1951. počeo je služiti kao nadglednik podružnice u Australiji.

I Ted je bio na kongresu u Nürnbergu, pa smo zajedno provodili vrijeme te smo se zaljubili. Bilo mi je drago što je Tedu bilo najvažnije služiti Jehovi svim srcem. On je vrlo predano izvršavao sva svoja zaduženja. Ozbiljno je shvaćao svoju službu, ali bio je blag i susretljiv. Uvidjela sam da više misli na druge nego na sebe. Nakon kongresa Ted se vratio u Australiju, a ja sam otišla u Vancouver. No nastavili smo se dopisivati.

Nakon što je ukupno pet godina proveo u Australiji, Ted se vratio u Sjedinjene Američke Države, a zatim je došao u Vancouver služiti kao pionir. Moja ga je obitelj jako zavoljela, što mi je bilo drago. Moj stariji brat, Michael, uvijek je nastojao zaštititi me od opasnosti, pa je često bio zabrinut kad bi se neki mladi brat počeo zanimati za mene. No Teda je vrlo brzo zavolio. Rekao mi je: “Pronašla si dobrog momka. Budi dobra prema njemu i pazi da ga ne izgubiš.”

Nakon što smo se 1956. vjenčali, u punovremenoj službi proveli smo mnogo radosnih godina

I ja sam jako zavoljela Teda. Vjenčali smo se 10. prosinca 1956. Služili smo kao pioniri u Vancouveru i kasnije u Kaliforniji, a potom smo bili u pokrajinskoj službi u Missouriju i Arkansasu. Narednih 18 godina selili smo se svaki tjedan te smo u sklopu putujuće službe obišli velik dio Sjedinjenih Američkih Država. U službi propovijedanja doživjeli smo divna iskustva i bilo nam je lijepo provoditi vrijeme s našom braćom i sestrama. Zbog toga nam nije bilo teško seliti se iz tjedna u tjedan.

Teda sam posebno cijenila zbog toga što nikad nije olako shvaćao svoj odnos s Jehovom. Cijenio je to što može služiti najuzvišenijoj osobi u svemiru. Jako smo voljeli zajedno čitati i proučavati Bibliju. Svake bismo večeri prije spavanja kleknuli pored kreveta i Ted bi se pomolio za nas. Zatim bi se svatko od nas za sebe pomolio Jehovi. Uvijek bih znala kad je Teda mučio neki ozbiljan problem jer bi tada ustao iz kreveta, ponovno kleknuo na pod i dugo se molio u sebi. Jako sam ga cijenila  zbog toga što se molio Jehovi i kad su u pitanju bile sitnice i kad se radilo o nečem jako važnom.

Nekoliko godina nakon vjenčanja Ted mi je rekao da će početi uzimati simbole na obilježavanju Kristove smrti. Rekao mi je: “Puno sam se molio u vezi s time kako bih bio potpuno siguran da je to ono što Jehova želi.” Nisam se previše iznenadila kad sam saznala da je pomazan Božjim duhom i da će jednog dana služiti Jehovi na nebu. Za mene je bila čast što mogu podupirati jednog od Kristove braće (Mat. 25:35-40).

SLUŽIMO JEHOVI NA NOV NAČIN

Godine 1974. Ted je bio imenovan za člana Vodećeg tijela Jehovinih svjedoka, što nas je jako iznenadilo. Ubrzo smo počeli služiti u Betelu u Brooklynu. Dok je Ted izvršavao svoja zaduženja koja je imao kao član Vodećeg tijela, ja sam radila u domaćinstvu i u frizerskom salonu.

Ted je u sklopu svoje službe posjećivao razne podružnice. Posebno ga je zanimalo kako se dobra vijest propovijeda u zemljama koje su bile iza željezne zavjese. Jednom prilikom, dok smo bili na zasluženom odmoru u Švedskoj, Ted mi je rekao: “Melita, u Poljskoj je zabranjeno propovijedati, pa bih volio pomoći tamošnjoj braći.” Stoga smo nabavili vize i otišli u Poljsku. Ted se našao s nekom od braće koja su ondje vodila brigu o propovijedanju te je s njima otišao u dugu šetnju kako nitko ne bi čuo o čemu razgovaraju. Tijekom naredna četiri dana proveli su puno vremena na zajedničkim sastancima, no bilo mi je drago vidjeti koliko je Ted sretan što je mogao pomoći svojim suvjernicima.

U studenome 1977. Ted i ja ponovno smo otputovali u Poljsku, ovaj put s Frederickom Franzom i Danielom Sydlikom. Bio je to prvi put da su članovi Vodećeg tijela službeno posjetili tu zemlju. Naše je djelovanje još uvijek bilo zabranjeno, no njih su trojica u raznim gradovima mogla razgovarati s nadglednicima i pionirima te objaviteljima koji su dugo služili Jehovi.

Ted i drugi pred zgradom Ministarstva pravosuđa u Moskvi nakon što je naše djelovanje bilo službeno priznato

Kad su sljedeće godine Milton Henschel i Ted otišli u Poljsku, sastali su se s državnim službenicima, koji su tada s većom blagonaklonošću gledali na nas i našu službu. Godine 1982. poljske su vlasti dopustile našoj braći da održavaju jednodnevne pokrajinske sastanke. Nagodinu smo počeli održavati kongrese, uglavnom u unajmljenim objektima. Godine 1985, dok je naše djelovanje još uvijek bilo zabranjeno, dobili smo dopuštenje da održimo četiri kongresa na velikim stadionima. A kad su u svibnju 1989. u toku bile pripreme za još veće kongrese, poljske su vlasti zakonski priznale Jehovine svjedoke. Malo je toga u životu tako obradovalo Teda.

Oblasni kongres u Poljskoj

 JAVLJAJU SE ZDRAVSTVENI PROBLEMI

Godine 2007. pošli smo u Južnoafričku Republiku na svečano otvorenje tamošnje podružnice. Ted je u Engleskoj imao problema s krvnim tlakom, pa mu je liječnik savjetovao neka odgodi putovanje. Kad se Ted oporavio, vratili smo se u Sjedinjene Američke Države. No nakon nekoliko tjedana dobio je jak moždani udar od kojeg mu je ostala oduzeta desna strana tijela.

Ted se sporo oporavljao. U početku nije mogao ići ni do svog ureda. No bili smo sretni što mu nije bila narušena sposobnost govora. Usprkos ograničenjima nastojao je baviti se uobičajenim aktivnostima te je čak preko telefona u našem dnevnom boravku sudjelovao u tjednim sastancima Vodećeg tijela.

Ted je bio jako zahvalan braći u betelskoj ambulanti što su mu pružila izvrsnu fizikalnu terapiju. Nakon nekog vremena mogao se kretati gotovo isto kao prije. Mogao je izvršavati neka svoja teokratska zaduženja i uvijek je bio vedra duha.

Nakon tri godine dobio je drugi moždani udar te je mirno preminuo u srijedu, 9. lipnja 2010. Iako sam uvijek bila svjesna toga da Tedovom životu na Zemlji kad-tad treba doći kraj, ne mogu riječima opisati koliko me njegova smrt pogodila i koliko mi nedostaje. Ipak, svakog dana zahvaljujem Jehovi na tome što sam mogla pomagati Tedu. U punovremenoj smo službi zajedno proveli više od 53 godine. On mi je pomogao da se još više zbližim sa svojim nebeskim Ocem. Zahvalna sam Jehovi što mi je podario tako divnog supruga. Nimalo ne sumnjam u to da mu njegov novi zadatak donosi veliku radost i zadovoljstvo.

NOVI ŽIVOTNI IZAZOVI

Bilo mi je jako lijepo raditi u frizerskom salonu u Betelu i učiti druge svom zanatu

Nakon mnogo sretnih i ispunjenih godina koje sam provela sa svojim suprugom nije mi bilo lako priviknuti se na nove životne okolnosti. Ted i ja voljeli smo upoznavati one koji bi navratili u Betel ili koji bi došli u našu dvoranu. No sad moj dragi Ted više nije sa mnom, a i snaga me polako izdaje, pa se više ne mogu toliko družiti s ljudima. Ipak, još uvijek rado provodim vrijeme sa svojom dragom braćom i sestrama u Betelu i u skupštini. Betelska služba zna biti zahtjevna, no sretna sam što mogu služiti Bogu u njegovom domu. Osim toga, još uvijek volim propovijedati. Premda se brzo umorim i ne mogu dugo biti na nogama, jako mi je drago što mogu propovijedati na ulici i voditi biblijske tečajeve.

Kad vidim kakve se sve strahote događaju u svijetu, jako mi je drago što sam mogla služiti Jehovi s tako divnim suprugom! Jehovini blagoslovi uistinu su mi obogatili život (Izr. 10:22).

^ odl. 13 Životna priča Jacka Nathana objavljena je u engleskom izdanju Stražarske kule od 1. rujna 1990, na stranicama 10-14.