Idi na sadržaj

Idi na podizbornik

Idi na kazalo

Jehovini svjedoci

hrvatski

Stražarska kula (izdanje za proučavanje)  |  kolovoz 2015.

 ŽIVOTNA PRIČA

“Neka se otoci mnogi raduju!”

“Neka se otoci mnogi raduju!”

Bio je to dan koji ću dugo pamtiti. Zajedno s nekolicinom braće iz raznih dijelova svijeta sjedio sam u sobi za sastanke Vodećeg tijela. Bili smo kao na iglama jer su u sobu svaki čas trebala ući braća iz Odbora za pisanje, a mi smo im trebali iznijeti prezentaciju. Tijekom proteklih nekoliko tjedana analizirali smo probleme s kojima su se prevoditelji suočavali, pa smo sada trebali iznijeti prijedloge o tome kako ih riješiti. Bilo je to 22. svibnja 2000. godine. No zašto je taj sastanak bio tako važan? Prije nego što odgovorim na to pitanje, dopustite mi da vam ispričam nešto o svom životu.

Krstio sam se u Queenslandu, na Tasmaniji sam služio kao pionir, a na Tuvaluu, Samoi i Fidžiju kao misionar

RODIO sam se 1955. u australskoj saveznoj državi Queenslandu. Kratko poslije mog rođenja moja je majka, Estelle, počela proučavati Bibliju s Jehovinim svjedocima. Krstila se nakon godinu dana, a 13 godina kasnije moj otac, Ron, također je postao Jehovin svjedok. Ja sam se krstio 1968. u gradiću St. Georgeu u Queenslandu.

Još kao dječak volio sam čitati i jako su me zanimali jezici. Kad god sam s roditeljima nekamo išao na put, za vrijeme vožnje nisam promatrao prirodne ljepote, nego sam samo čitao knjige, što je njima sigurno bilo neshvatljivo. No moja ljubav prema čitanju dobro mi je došla u školi. Dok sam išao u srednju školu u gradu Glenorchyju, koji se nalazi na otoku Tasmaniji, osvojio sam nekoliko nagrada za svoja postignuća.

No uskoro sam morao donijeti važnu odluku o tome hoću li prihvatiti sveučilišnu stipendiju i upisati se na fakultet. Premda sam jako volio čitati i učiti, majka mi je pomogla da Jehovu zavolim više od knjige, na čemu sam joj jako zahvalan (1. Kor. 3:18, 19). Stoga sam, uz dopuštenje svojih roditelja, nakon završetka obaveznog školovanja započeo s pionirskom službom. Bilo je to u siječnju 1971, kad sam imao 15 godina.

 Narednih osam godina služio sam kao pionir na Tasmaniji. Dok sam bio ondje, oženio sam Jenny Alcock, divnu djevojku s Tasmanije, te smo nas dvoje četiri godine zajedno služili kao specijalni pioniri u zabačenim gradićima Smithtonu i Queenstownu.

ODLAZIMO NA TIHOOCEANSKE OTOKE

Godine 1978. otišli smo na svoje prvo putovanje u inozemstvo kako bismo prisustvovali međunarodnom kongresu koji se održavao u Port Moresbyju, u Papui Novoj Gvineji. Još se uvijek sjećam govora što ga je jedan misionar održao na jeziku hiri motuu. Premda nisam razumio ni riječ, njegov me govor potaknuo da postanem misionar, učim strane jezike i držim govore poput njega. Najzad sam otkrio kako mogu spojiti svoju ljubav prema Jehovi sa svojom ljubavi prema jezicima.

Kad smo se Jenny i ja vratili u Australiju, iznenadili smo se saznavši da nas je podružnica zamolila da služimo kao misionari na otoku Funafutiju, koji pripada otočnoj državi Tuvaluu (nekad se ta država zvala Ellice Islands). Na svoje novo područje stigli smo u siječnju 1979. U to je vrijeme na Tuvaluu živjelo samo troje krštenih objavitelja.

S Jenny na Tuvaluu

Nije nam bilo lako naučiti tuvaluanski. Jedina knjiga na tom jeziku bila je “Novi zavjet”. Nije bilo rječnika ni jezičnih tečajeva, pa smo odlučili svaki dan naučiti 10 do 20 novih riječi. No ubrzo smo shvatili da ne znamo što točno znači većina riječi koje smo naučili izgovarati. Naprimjer, kad smo ljudima htjeli reći da je gatanje loše, zapravo smo im govorili da ne smiju koristiti vage i štapove za hodanje! Trebali smo naučiti jezik kako bismo mogli voditi brojne biblijske tečajeve koje smo započeli. Stoga se nismo htjeli predati. Više godina kasnije jedna žena s kojom smo proučavali kad smo postali misionari rekla nam je: “Jako smo sretni što sada znate naš jezik. U početku nismo imali pojma što nam želite reći!”

S druge strane, moglo bi se reći da smo imali idealne uvjete za učenje novog jezika. Budući da nismo mogli unajmiti kuću, živjeli smo kod jedne obitelji Jehovinih svjedoka u glavnom selu. Zbog toga smo neprestano govorili tuvaluanski te smo prihvatili tamošnji način života. Budući da nekoliko godina nismo govorili engleski, tuvaluanski je postao naš glavni jezik.

Ubrzo su se mnogi počeli zanimati za istinu. No na njihovom jeziku nije bila dostupna nijedna naša publikacija, pa smo se pitali: Kako ćemo  proučavati s njima? Kako će oni sami proučavati? Koje će pjesme pjevati kad počnu dolaziti na sastanke, što će razmatrati na sastancima i kako će se pripremati za njih? Hoće li uopće moći duhovno napredovati i krstiti se? Ti su ponizni ljudi trebali duhovnu hranu na svom jeziku! (1. Kor. 14:9). Pitali smo se: Hoće li naše publikacije ikad biti dostupne na tuvaluanskom, kojim govori manje od 15 000 ljudi? Jehova je odgovorio na sva naša pitanja i time nam dokazao kako želi (1) da se poruka iz njegove Riječi propovijeda “po otocima dalekim” i (2) da oni koje svijet smatra manje vrijednima nađu utočište u njegovom imenu (Jer. 31:10; Sef. 3:12).

PREVODIMO DUHOVNU HRANU

Godine 1980. podružnica nam je povjerila zadatak da radimo kao prevoditelji, no mi se uopće nismo smatrali doraslima tome (1. Kor. 1:28, 29). Od jedne državne institucije kupili smo stari šapirograf na kojem smo umnažali publikacije za sastanke. S vremenom smo na tuvaluanski preveli knjigu Istina koja vodi do vječnog života te smo je tiskali na tom stroju. Još se živo sjećam jakog mirisa tinte koji se širio zrakom dok smo za tropskih vrućina ručno tiskali sve te publikacije. Bio je to vrlo naporan posao. Povrh svega, u to vrijeme nismo imali struje!

Bilo je teško prevoditi na tuvaluanski jer na tom jeziku nije bilo nikakvih rječnika ni jezičnih priručnika. No pomoć nam je znala doći iz neočekivanih izvora. Jednog sam jutra zabunom posjetio čovjeka koji se protivio istini. Taj mi je stariji gospodin, koji je nekad radio kao učitelj, odmah rekao kako nas je već zamolio da ga više ne posjećujemo. Zatim je dodao: “Samo bih vam nešto napomenuo. U svojim prijevodima previše koristite pasiv. Taj se glagolski oblik u tuvaluanskom ne koristi tako često.” Poslije sam se konzultirao sa svojim suradnicima te smo zaključili da je bio u pravu. Stoga smo učinili potrebne promjene u svom načinu prevođenja. Zadivilo me što nam je Jehova pomogao preko nekoga tko nam se protivio, ali očito je čitao naše publikacije!

Vijesti Kraljevstva br. 30 na tuvaluanskom

 Prva publikacija za javnost koju smo tiskali na tuvaluanskom bila je pozivnica za Obilježavanje Kristove smrti. Nakon nje tiskali smo traktat Vijesti Kraljevstva br. 30, koji je bio objavljen istovremeno kad i englesko izdanje. Bili smo presretni što smo ljudima mogli dati duhovnu hranu na njihovom jeziku! S vremenom su na tuvaluanski bile prevedene neke brošure, pa čak i neke knjige. Godine 1983. podružnica u Australiji počela je tiskati tromjesečno izdanje Stražarske kule od 24 stranice, pa smo svaki tjedan mogli razmotriti otprilike sedam odlomaka. Kako su ljudi na području reagirali na sve to? Budući da ljudi na Tuvaluu jako vole čitati, naše publikacije postale su vrlo popularne. Izlazak svake nove publikacije bio bi objavljen u vijestima na državnoj radiopostaji, a ponekad bi čak dospio među udarne vijesti u novinama! *

Tekstove smo prevodili tako što bismo prvu verziju prijevoda rukom napisali na papiru. Potom bismo prijevod s rukopisa pretipkavali na pisaćem stroju i dorađivali sve dok tekstovi ne bi bili spremni za slanje u tiskaru u Australiji. U podružnici su svojevremeno radile dvije sestre koje bi naš prijevod svaka za sebe pretipkale u računalo, iako nisu znale tuvaluanski. Budući da se isti tekst unosio dvaput i da su se prijepisi potom uspoređivali na računalu, bilo je vrlo malo slovnih grešaka. Prelomljene stranice dobili bismo zračnom poštom kako bismo ih pregledali i zatim bismo ih poslali natrag u podružnicu na tiskanje.

Otad se puno toga promijenilo! Danas prevoditeljski timovi prevode tekstove na računalu. U većini situacija dovršeni prijevod prelama se unutar prevoditeljskog odjela odnosno ureda, nakon čega se datoteke šalju internetom u podružnice koje imaju tiskaru. Više ne treba juriti do pošte kako bi se prevedeni tekstovi poslali podružnici.

DOBIVAMO NOVA ZADUŽENJA

Tijekom godina Jenny i ja služili smo u raznim tihooceanskim zemljama. Godine 1985. iz Tuvalua smo bili poslani u podružnicu na Samoi. Ondje smo nastavili prevoditi na tuvaluanski, ali smo pomagali i u prevođenju naših publikacija na samoanski, tonganski i tokelauanski. * Zatim smo 1996. bili poslani u podružnicu na Fidžiju, u kojoj smo pomagali oko prevođenja naših publikacija na fidžijski, kiribatski, nauruanski, rotumanski i tuvaluanski.

Proučavam sa zainteresiranim čovjekom služeći se publikacijama na tuvaluanskom jeziku

Nikad se neću prestati diviti revnosti braće i sestara koji prevode naše publikacije. Taj posao zna biti vrlo zahtjevan i naporan. No ti se vjerni Božji sluge nastoje ugledati na Jehovu, koji želi da se dobra vijest propovijeda “svakom narodu i plemenu i jeziku i puku” (Otkr. 14:6). Naprimjer, kad je trebalo započeti s prevođenjem Stražarske kule na tonganski, sastao sam se sa svim starješinama na otočju Tongi i upitao ih koga bi se moglo obučiti za prevoditelja. Jedan od tih starješina, koji je radio kao mehaničar i imao dobru plaću, rekao je da sutradan može dati otkaz i početi raditi kao prevoditelj. To je bilo posebno dirljivo  jer je imao obitelj i nije imao pojma kako će zarađivati za život. No Jehova se brinuo za njega i njegovu obitelj te je taj brat puno godina radio kao prevoditelj.

Takvi revni i marljivi prevoditelji odražavaju gledište braće iz Vodećeg tijela, kojoj je jako stalo do toga da duhovna hrana bude dostupna i na jezicima kojima govori malen broj ljudi. Naprimjer, jednom se prilikom pojavilo pitanje isplati li se uopće prevoditi publikacije na tuvaluanski. Odgovor Vodećeg tijela jako me ohrabrio. On je glasio: “Ne vidimo nikakav razlog zbog kojeg biste trebali prestati prevoditi naše publikacije na tuvaluanski. Istina, u odnosu na druge jezike tuvaluanskim govori prilično malo ljudi, no i oni trebaju čuti dobru vijest na svom jeziku.”

Krštenje u laguni

Godine 2003. Jenny i ja dobili smo nov zadatak — otišli smo iz prevoditeljskog odjela u podružnici na Fidžiju te smo otputovali u Patterson, u saveznoj državi New Yorku, kako bismo ondje radili u Službi za suradnju s prevoditeljima. Činilo nam se da sanjamo! Postali smo dio tima koji sudjeluje u organiziranju prevođenja naših publikacija na nove jezike. Otprilike dvije godine putovali smo u razne zemlje kako bismo u tamošnjim podružnicama obučavali prevoditeljske timove.

ODLUKE OD POVIJESNE VAŽNOSTI

Dopustite mi sada da se vratim na prezentaciju koju sam spomenuo na početku. Godine 2000. Vodeće tijelo uvidjelo je da je prevoditeljima diljem svijeta potrebna pomoć kako bi mogli bolje izvršavati svoje zadatke. Dotad većina prevoditelja nije pohađala nikakav tečaj za prevođenje. Nakon što smo Odboru za pisanje iznijeli svoju prezentaciju, Vodeće tijelo odobrilo je da se organiziraju tečajevi koje trebaju pohađati svi prevoditelji u svijetu. Ti su tečajevi pomogli prevoditeljima da bolje razumiju engleski jezik, svladaju različite metode prevođenja i nauče raditi u timovima.

Jesu li ti tečajevi bili korisni? Itekako! Prije svega, jako se poboljšala kvaliteta prijevoda. Osim toga, znatno je porastao broj jezika na kojima su naše publikacije dostupne. Kad smo 1979. započeli s misionarskom službom, Stražarska kula izlazila je na samo 82 jezika. Na većini jezika izlazila je nekoliko mjeseci nakon engleskog izdanja. No danas Stražarska kula izlazi na preko 240 jezika, a na većini jezika izlazi usporedno s engleskim izdanjem. Ljudima je sada duhovna hrana u nekom obliku dostupna na više od 700 jezika. O tome smo nekad mogli samo sanjati.

Godine 2004. Vodeće tijelo donijelo je još jednu značajnu odluku — ubrzati prevođenje Biblije. Nekoliko mjeseci kasnije učinjene su određene promjene kako bi prevoditeljski timovi mogli što prije započeti s prevođenjem Biblije. Stoga se Biblija Novi svijet mogla prevesti na puno veći broj jezika. Godine 2014. ta je Biblija u cijelosti ili djelomično bila dostupna na 128 jezika, među  kojima su i neki jezici što se govore na otocima u južnom dijelu Tihog oceana.

Prisutnima na kongresu pokazujem prijevod Novi svijet grčkih knjiga Biblije na tuvaluanskom jeziku

Jedan od najljepših događaja u mom životu bio je kongres koji se 2011. održao na Tuvaluu. U cijeloj zemlji mjesecima nije pala ni kap kiše, pa se doimalo da će kongres biti otkazan. No one večeri kad smo stigli na mjesto održavanja kongresa na Tuvalu se sručio tropski pljusak, pa se kongres ipak održao! Bio sam presretan što sam na tom kongresu mogao iznijeti obavijest da je na tuvaluanskom jeziku objavljen prijevod Novi svijet grčkih knjiga Biblije. Bio je to jezik s najmanjim brojem govornika na kojem je taj izvanredni prijevod dotad bio objavljen. Na kraju kongresa ponovno je došlo do proloma oblaka. Stoga su nakon kongresa svi otišli kući obilno napojeni i u duhovnom i u doslovnom pogledu!

Intervjuiram svoje roditelje, Rona i Estelle, na kongresu koji se 2014. održao u Townsvilleu (Australija)

Nažalost, moja draga supruga Jenny, koja me 35 godina u svemu vjerno podupirala, nije doživjela taj značajni kongres. Umrla je 2009, nakon što se deset godina borila s rakom dojke. Kad uskrsne, nesumnjivo će biti presretna kad sazna da je prijevod Novi svijet bio objavljen na tuvaluanskom.

Nakon nekog vremena Jehova me blagoslovio tako što sam ponovno našao divnu životnu suputnicu, Loraini Sikivou. Ona i Jenny radile su zajedno u Betelu na Fidžiju. Loraini je ondje radila kao prevoditeljica na fidžijski jezik. Stoga danas opet imam suprugu koja zajedno sa mnom vjerno služi Jehovi, a usto voli jezike poput mene!

Loraini i ja propovijedamo na Fidžiju

Kad se osvrnem na sve ove godine, jako me hrabri to što vidim da se naš brižni nebeski Otac, Jehova, i dalje brine za ljude koji govore svim jezicima, bez obzira na to koliko su ti jezici mali (Psal. 49:1-3). Vidio sam kako se ljudima lice ozari kad prvi put vide neku publikaciju na svom jeziku ili kad Jehovi zapjevaju pjesme na jeziku koji je blizak njihovom srcu (Djela 2:8, 11). Još se uvijek živo sjećam onog što mi je rekao Saulo Teasi, jedan ostarjeli brat s Tuvalua. Nakon što je prvi put otpjevao jednu teokratsku pjesmu na svom jeziku, kazao mi je: “Mislim da bi trebao reći Vodećem tijelu da ove pjesme ljepše zvuče na tuvaluanskom nego na engleskom.”

U rujnu 2005. bio sam imenovan za člana Vodećeg tijela Jehovinih svjedoka, što me prilično iznenadilo. Iako više ne služim kao prevoditelj, zahvalan sam Jehovi na tome što mi je omogućio da i dalje podupirem prevođenje naših publikacija. Doista je divno znati da se Jehova brine za duhovne potrebe svih svojih slugu — pa čak i onih koji žive na udaljenim tihooceanskim otocima! To je u skladu s riječima psalmista koji je napisao: “Jehova je počeo kraljevati! Neka se zemlja veseli! Neka se otoci mnogi raduju!” (Psal. 97:1).

^ odl. 18 Neka iskustva koja pokazuju kako su ljudi reagirali na naše publikacije objavljena su u Stražarskoj kuli od 15. prosinca 2000, stranica 32, i od 1. siječnja 1989, stranice 18-19, te u izdanju časopisa Probudite se! od 22. prosinca 2000, stranica 9.

^ odl. 22 Nešto više o prevođenju naših publikacija na Samoi možeš pročitati u Godišnjaku za 2009, na stranicama 120-121 i 123-124.