Idi na sadržaj

Idi na podizbornik

Idi na kazalo

Jehovini svjedoci

hrvatski

Stražarska kula (izdanje za proučavanje)  |  svibanj 2015.

 ŽIVOTNA PRIČA

Razmišljanje o prvoj ljubavi prema Jehovi pomoglo mi je da ustrajem

Razmišljanje o prvoj ljubavi prema Jehovi pomoglo mi je da ustrajem

POČETKOM ljeta 1970. godine, dok sam služio vojsku, ležao sam u bolničkom krevetu u Općoj bolnici Valley Forgeu, koja se nalazila u gradiću Phoenixvilleu (Pennsylvania, SAD). Medicinski tehničar svakih mi je pola sata mjerio krvni tlak. Imao sam 20 godina i bolovao sam od teške zarazne bolesti. Tehničar, koji je bio svega nekoliko godina stariji od mene, djelovao je uznemireno. Krvni tlak sve mi je više padao, pa sam ga upitao: “Još nikad nisi vidio kako netko umire, zar ne?” On je nato problijedio i odvratio: “Nisam.”

U tom trenutku izgledalo je da mi se crno piše. No kako sam uopće završio u bolnici? Dopustite mi da vam ispričam nešto o svom životu.

MOJ PRVI SUSRET S RATOM

Razbolio sam se dok sam tijekom Vijetnamskog rata služio u vojsci kao kirurški tehničar. Volio sam pomagati bolesnima i ranjenima te sam želio postati kirurg. U Vijetnam sam stigao u srpnju 1969. Poput svih novopridošlica, dobio sam tjedan dana da se priviknem na drugu vremensku zonu i na nesnosne vrućine koje su vladale u toj zemlji.

Bio sam dodijeljen vojnoj kirurškoj bolnici koja je djelovala u sklopu vojne baze Dong Tama, smještene u delti rijeke Mekonga. Ubrzo nakon što sam se javio na dužnost stiglo je mnoštvo helikoptera koji su prevozili ranjenike. Bio sam velik domoljub i volio sam raditi, pa sam htio što prije baciti se na posao kako bih im pomogao. Medicinski tehničari pripremali su ranjenike za operaciju te su ih brže-bolje prebacivali u malene klimatizirane metalne kontejnere koji su služili kao operacijske dvorane. U svakom od tih skučenih kontejnera radili su kirurg, anesteziolog, instrumentarac i kirurški tehničar koji su davali sve od sebe kako bi spasili živote ranjenih vojnika. U helikopterima sam primijetio nekakve velike crne vreće koje nitko nije iskrcavao. Rekli su mi da se u njima nalaze dijelovi tijela vojnika koji su bili razneseni u bici. To je bio moj prvi susret s ratnim strahotama.

POČINJEM TRAGATI ZA BOGOM

Još kao mladić došao sam u doticaj s istinom

Još kao mladić došao sam u doticaj s istinom koju naučavaju Jehovini svjedoci. Moja draga majka proučavala je Bibliju s njima, ali nikad se  nije krstila. Ja sam joj se rado pridružio svaki put kad su Jehovini svjedoci s njom vodili tečaj. Jednom sam prilikom sa svojim očuhom prolazio pored dvorane Jehovinih svjedoka. Upitao sam ga: “Kakva je to zgrada?” On mi je odgovorio: “Nemoj nikad ništa imati s tim ljudima!” Budući da sam volio svog očuha i imao povjerenja u njega, poslušao sam ga. Stoga sam prekinuo svaki kontakt s Jehovinim svjedocima.

Kad sam se vratio iz Vijetnama, osjetio sam da mi je u životu potrebno Božje vodstvo. Zbog bolnih uspomena na ratne strahote otupio sam u emocionalnom pogledu. Činilo mi se da nitko zapravo ne shvaća što se zbivalo u Vijetnamu. Sjećam se prosvjeda u kojima su ljudi nazivali američke vojnike ubojicama djece jer su čuli izvještaje o tome kako su tijekom rata vojnici okrutno ubijali malu djecu.

Da bih utažio svoju duhovnu glad, počeo sam odlaziti na bogoslužja raznih crkava. Oduvijek sam volio Boga, ali nije me se previše dojmilo ono što sam vidio u tim crkvama. Na koncu sam otišao u dvoranu Jehovinih svjedoka u gradu Delray Beachu, koji se nalazi u saveznoj državi Floridi. Bilo je to jedne nedjelje u veljači 1971.

Kad sam ušao u dvoranu, javno predavanje upravo je bilo pri kraju, pa sam ostao na razmatranju Stražarske kule. Ne sjećam se o kojoj se temi govorilo, ali još se uvijek živo sjećam dječice koja su u svojim Biblijama tražila retke. To me se duboko dojmilo! Šutke sam pratio sastanak i samo slušao. Dok sam izlazio iz dvorane, prišao mi je simpatičan Jehovin svjedok koji je imao oko 80 godina. Zvao se Jim Gardner. Pružio mi je knjigu koja je nosila naslov Istina koja vodi do vječnog života i rekao mi: “Izvoli, ovo je za tebe.” Dogovorili smo se da ćemo se naći u četvrtak ujutro i početi proučavati Bibliju.

Te sam nedjelje trebao raditi u noćnoj smjeni. Radio sam na hitnom prijemu jedne privatne bolnice koja se nalazila u gradu Boca Ratonu, na Floridi. Moja smjena trajala je od 11 sati navečer do 7 sati ujutro. Budući da je noć bila prilično mirna, mogao sam čitati knjigu Istina. U jednom trenutku prišla mi je viša medicinska sestra, istrgnula mi knjigu iz ruku, pogledala korice i viknula: “Nećeš valjda postati jedan od njih?” Zgrabio sam svoju knjigu i odvratio: “Pročitao sam tek pola knjige, ali sve mi se čini da hoću!” Nakon toga pustila me na miru, a ja sam te noći pročitao cijelu knjigu.

Sa mnom je proučavao Jim Gardner, pomazani brat koji je poznavao Charlesa Tazea Russella

Na početku svog prvog biblijskog tečaja upitao sam brata Gardnera: “Što ćemo proučavati?” On mi je odgovorio: “Onu knjigu koju sam ti dao.” Rekao sam mu: “Već sam je pročitao.” Ljubazno mi je odvratio: “Onda ćemo samo razmotriti prvo poglavlje.” Jako sam se iznenadio kad sam vidio koliko mi je toga bilo promaknulo. Brat Gardner zamolio me da u svom prijevodu Biblije King James pročitam mnoge biblijske retke koji su navedeni u knjizi. Konačno sam učio o pravom Bogu,  Jehovi. Brat Gardner, kojeg sam od milja zvao Jim, tog je jutra sa mnom razmotrio tri poglavlja knjige Istina. Otad smo svakog četvrtka ujutro proučili tri poglavlja. Jako sam uživao u proučavanju. Za mene je bila iznimna čast što me poučava taj pomazani brat, koji je poznavao Charlesa Tazea Russella!

Nakon nekoliko tjedana stekao sam preduvjete da postanem objavitelj dobre vijesti o Kraljevstvu. Jim mi je pomogao nadvladati brojne prepreke, između ostalog pomogao mi je da smognem hrabrosti propovijedati od kuće do kuće (Djela 20:20). Surađujući s njim zavolio sam službu propovijedanja. To što mogu propovijedati još uvijek smatram najvećom čašću koja mi je ukazana. Doista je divno biti Božji suradnik! (1. Kor. 3:9).

MOJA PRVA LJUBAV PREMA JEHOVI

Dopustite mi da vam ispričam nešto o onom što je mome srcu veoma blisko, a to je moja prva ljubav prema Jehovi (Otkr. 2:4). Ta mi je ljubav pomogla da izađem na kraj s traumatičnim sjećanjima iz rata i mnogim drugim poteškoćama u životu (Iza. 65:17).

Ljubav prema Jehovi pomogla mi je da izađem na kraj s traumatičnim sjećanjima iz rata i s mnogim drugim poteškoćama u životu

Krstio sam se u srpnju 1971. na oblasnom kongresu “Božje ime” koji se održao na stadionu Yankee

Sjećam se jednog posebnog dana u proljeće 1971. Kratko prije toga očuh me izbacio iz stana koji su mi on i majka ranije dali na korištenje. Nije mogao podnijeti da u njegovom stanu živi neki Jehovin svjedok! U to vrijeme nisam imao puno novca. U bolnici u kojoj sam radio plaću sam dobivao svaka dva tjedna, a većinu plaće upravo sam bio potrošio na odjeću koja je prikladna za službu propovijedanja kako bih mogao dostojanstveno zastupati Jehovu. Imao sam nešto ušteđevine, ali ona se nalazila u jednoj banci u Michiganu, saveznoj državi u kojoj sam odrastao. Stoga sam nekoliko dana spavao u svom  automobilu. Prao sam se i brijao u toaletima na benzinskim postajama.

Jednog od tih dana stigao sam do dvorane dva sata prije sastanka za službu propovijedanja. Upravo mi je bila završila smjena u bolnici. Dok sam sjedio u automobilu iza dvorane gdje me nitko nije vidio, navrla su mi sjećanja na Vijetnamski rat — miris spaljenog ljudskog mesa i prizori teško ranjenih vojnika oblivenih krvlju. U mislima sam jasno vidio i čuo mlade vojnike kako me prestravljeno pitaju: “Hoću li preživjeti? Hoću li preživjeti?” Znao sam da će umrijeti, ali pokušavao sam ih utješiti najbolje što sam mogao, dajući sve od sebe da na mom licu ne vide kako za njih više nema nade. Dok sam tako sjedio, preplavili su me snažni osjećaji.

Dajem sve od sebe kako u mom srcu nikad ne bi ohladnjela prva ljubav prema Jehovi, posebno kad se suočim s nevoljama i poteškoćama

Molio sam se Jehovi dok su mi se suze slijevale niz lice (Psal. 56:8). Počeo sam intenzivno razmišljati o nadi u uskrsnuće. Tada mi je sinulo: Jehova će putem uskrsnuća nadoknaditi svu štetu koju je rat nanio ljudima i odstraniti sva mučna sjećanja na strahote koje smo ja i drugi vojnici doživjeli u ratu. Bog će te mladiće koji su poginuli vratiti u život i omogućiti im da saznaju istinu o njemu (Djela 24:15). U tom trenutku srce mi se ispunilo silnom ljubavlju prema Jehovi koja je prožela cijelu moju nutrinu. Taj će mi dan uvijek biti poseban. Otada dajem sve od sebe kako u mom srcu nikad ne bi ohladnjela ta prva ljubav prema Jehovi, posebno kad se suočim s nevoljama i poteškoćama.

JEHOVA JE BIO DOBAR PREMA MENI

U ratu ljudi čine razne strahote, a ni ja nisam bio izuzetak. No puno mi je pomoglo razmišljanje o mojim najdražim biblijskim recima, Otkrivenju 12:10, 11 i Galaćanima 2:20. U Otkrivenju piše da Đavla možemo pobijediti ne samo svjedočenjem nego i Janjetovom krvlju. A na temelju onog što piše u poslanici Galaćanima znam da je Isus Krist umro “za mene”. Jehova me, slikovito govoreći, gleda kroz Isusovu krv i oprostio mi je ono što sam učinio. Ta spoznaja omogućava mi da imam čistu savjest i potiče me da dajem sve od sebe kako bih pomogao drugima saznati istinu o našem milosrdnom Bogu, Jehovi! (Hebr. 9:14).

Kad se osvrnem na sve što sam prošao u životu, neizmjerno sam zahvalan Jehovi na tome što se uvijek brinuo za mene. Naprimjer, kad je Jim saznao da spavam u svom automobilu, istog me dana povezao sa sestrom koja je iznajmljivala sobe. Uvjeren sam u to da se Jehova putem Jima i te drage sestre pobrinuo da dobijem pristojan smještaj. On je tako dobar! Uvijek se brine za svoje vjerne sluge.

BIO SAM REVAN, ALI TREBAO SAM NAUČITI BITI TAKTIČAN

U svibnju 1971. morao sam otići u Michigan kako bih obavio neke poslove. Prije nego što sam otišao iz Delray Beacha, napunio sam prtljažnik našim publikacijama i zaputio se na sjever međudržavnom cestom broj 75. Već na pola puta prtljažnik mi je bio prazan. Revno sam propovijedao dobru vijest o Kraljevstvu gdje god sam mogao. Propovijedao sam u zatvorima, a čak sam i u toaletima na odmorištima dijelio traktate muškarcima koje bih ondje zatekao. I dan-danas pitam se je li itko od tih ljudi kojima sam svjedočio prihvatio istinu (1. Kor. 3:6, 7).

Ipak, moram priznati da u početku nisam bio previše taktičan, posebno kad sam o istini razgovarao s članovima svoje obitelji. Budući da je moja prva ljubav prema Jehovi bila iznimno snažna, svjedočio sam im odvažno, ali previše izravno. Jako volim svoju braću, Johna i Rona, pa sam žarko želio da upoznaju istinu, ali svjedočio sam im previše nametljivo. Kasnije sam im se morao ispričati zbog svoje netaktičnosti. Međutim, neprestano se molim za to da i oni prihvate istinu. S vremenom  me Jehova naučio da budem taktičniji dok propovijedam i poučavam druge (Kol. 4:6).

DRUGE VAŽNE OSOBE U MOM ŽIVOTU

Premda uvijek imam na umu svoju ljubav prema Jehovi, postoje i druge osobe u mom životu koje jako volim. Prva od njih moja je divna supruga, Susan. Dok još nisam bio u braku, želio sam pronaći životnu suputnicu koja će mi pomoći da što bolje služim Jehovi. Susan je emocionalno i duhovno jaka žena. Još se uvijek živo sjećam kad sam jednog dana navratio do nje dok smo hodali. Susan je sjedila na trijemu kuće svojih roditelja u gradu Cranstonu, u saveznoj državi Rhode Islandu. Čitala je Stražarsku kulu, a pored nje bila je otvorena Biblija. Jako me se dojmilo to što je čitala jedan od popratnih članaka i pritom u Bibliji tražila retke koji se u njemu spominju. Rekao sam sebi: “Ova je djevojka doista duhovna!” Vjenčali smo se u prosincu 1971. Jako sam joj zahvalan na tome što mi sve ove godine svesrdno pruža podršku. Posebno je cijenim zbog toga što Jehovu voli više od mene.

Sa svojom suprugom Susan i našim sinovima Paulom i Jessejem

Susan i ja imamo dva sina, Jesseja i Paula, koji su nam pravi blagoslov. Kako su rasli, Jehova je bio s njima (1. Sam. 3:19). Budući da su svim srcem prigrlili istinu, Susan i ja vrlo smo ponosni na njih. Oni ustrajno služe Jehovi jer neprestano imaju na umu svoju prvu ljubav prema njemu.  Obojica su u punovremenoj službi više od 20 godina. Ponosan sam i na svoje divne snahe, Stephanie i Racquel, te ih smatram svojim kćerima. Oba moja sina stupila su u brak s duhovno jakim ženama koje svim srcem i dušom ljube Jehovu Boga (Efež. 6:6).

Naša je obitelj voljela propovijedati na rijetko obrađivanom području

Nakon što sam se krstio, 16 godina služio sam u Rhode Islandu te sam među tamošnjom braćom stekao drage prijatelje. Divni starješine s kojima sam surađivao ostali su mi u jako lijepom sjećanju. Zahvalan sam i mnogim putujućim nadglednicima koji su pozitivno utjecali na mene. Bila je zaista velika čast surađivati s braćom koja neprestano imaju na umu svoju prvu ljubav prema Jehovi! Godine 1987. preselili smo se u Sjevernu Karolinu jer je ondje postojala veća potreba za propovjednicima dobre vijesti. I ondje smo se sprijateljili s mnogom braćom i sestrama. *

Vodim sastanak za službu propovijedanja kao putujući nadglednik

U kolovozu 2002. Susan i ja prihvatili smo poziv da dođemo služiti u Betel u Pattersonu (SAD). Ja sam radio u Službenom odjelu, a Susan u praonici rublja. Jako je voljela raditi ondje! U kolovozu 2005. bio sam imenovan za člana Vodećeg tijela. Osjećao sam se doista počašćenim zbog toga, ali bio sam i svjestan da je to velika odgovornost. Moja draga supruga bila je izvan sebe jer je znala da ću zbog toga morati puno raditi i putovati. Njoj je uvijek bilo nelagodno letjeti avionom, a mi zaista puno putujemo na taj način! Susan kaže da joj savjeti koje joj s ljubavlju daju supruge drugih članova Vodećeg tijela pomažu da čini sve što može kako bi mi pružala podršku. Ona mi zaista svesrdno pomaže i jako je volim zbog toga.

U svom uredu držim mnoštvo fotografija osoba koje su mi važne u životu. One me podsjećaju na mnoge lijepe trenutke koje sam doživio. Jehova me zaista bogato blagoslovio zbog toga što dajem sve od sebe kako bih neprestano imao na umu svoju prvu ljubav prema njemu!

Jako volim provoditi vrijeme sa svojom obitelji

^ odl. 31 Nešto više o punovremenoj službi brata Morrisa možeš pročitati na 26. stranici Stražarske kule od 15. ožujka 2006.