Idi na sadržaj

Idi na podizbornik

Idi na kazalo

Jehovini svjedoci

hrvatski

Stražarska kula (izdanje za proučavanje)  |  travanj 2015.

 ŽIVOTNA PRIČA

Jehova nas je blagoslivljao “u povoljno vrijeme i u teško vrijeme”

Jehova nas je blagoslivljao “u povoljno vrijeme i u teško vrijeme”

RODIO sam se u ožujku 1930. u selu Namkumbi, koje je smješteno nedaleko od grada Lilongwea, u današnjem Malaviju. Moji rođaci i prijatelji vjerno su služili Jehovi, a godine 1942. i ja sam predao svoj život Bogu te se krstio u jednoj od prelijepih rijeka koje teku kroz naš kraj. Tijekom narednih 70 godina davao sam sve od sebe kako bih postupao u skladu s riječima koje je apostol Pavao uputio Timoteju: “Propovijedaj riječ Božju i čini to s osjećajem hitnosti — u povoljno vrijeme i u teško vrijeme” (2. Tim. 4:2).

Godine 1948. braća Nathan Knorr i Milton Henschel prvi su put posjetili Malavi kao predstavnici glavnog sjedišta Jehovinih svjedoka u Brooklynu. Njihov je posjet u meni pobudio želju da se posvetim punovremenoj službi. Ohrabrujuće misli koje su tom prilikom iznijeli ostale su mi u jako lijepom sjećanju. Otprilike 6 000 prisutnih, među kojima sam bio i ja, stajalo je u blatu i s pažnjom slušalo brata Knorra dok je držao ohrabrujući govor s naslovom “Vječni upravitelj svih naroda”.

Nešto kasnije upoznao sam Lidasi, dragu sestru koja je poput mene odrasla u obitelji Jehovinih svjedoka. I ona se željela posvetiti punovremenoj službi. Vjenčali smo se 1950. godine, a 1953. već smo imali dvoje djece. Iako smo se morali brinuti za njih, moja supruga i ja zaključili smo da bih ipak mogao postati stalni pionir. Nakon dvije godine dobio sam poziv da služim kao specijalni pionir.

Ubrzo potom počeo sam služiti kao pokrajinski nadglednik i posjećivati skupštine. Budući da me Lidasi svesrdno podupirala u toj službi, mogao sam se i u materijalnom i duhovnom pogledu brinuti za svoju obitelj. * No oboje smo žarko željeli da zajedno budemo u punovremenoj službi. Zahvaljujući dobrom planiranju i podršci naše djece, kojih je tada bilo već petero, Lidasi je 1960. započela s punovremenom službom.

Kongresi su nas ojačali i pomogli nam da se pripremimo za progonstvo

Tijekom tog povoljnog vremena služili smo braći i sestrama u raznim skupštinama. Proputovali smo Malavi uzduž i poprijeko, od predivnih padina gorja Mulanjea na jugu pa sve do mirne obale jezera Malawija, koje se proteže gotovo cijelom istočnom stranom zemlje. Imali smo priliku promatrati kako raste broj objavitelja i skupština u pokrajinama u kojima smo služili.

Godine 1962. bili smo na oblasnom kongresu “Hrabri propovjednici”. Kad se osvrnem na to  razdoblje, takvi skupovi svima su nama u Malaviju uvelike pomogli da se pripremimo za “teško vrijeme” koje nam je predstojalo. Nagodinu je brat Henschel ponovno došao u Malavi. Tom je prilikom u blizini grada Blantyrea bio održan poseban kongres kojem je prisustvovalo oko 10 000 ljudi. Taj nas je kongres ohrabrio i dao nam snage da se nosimo s nevoljama koje su nas ubrzo snašle.

DOLAZI TEŠKO VRIJEME

Naše djelovanje bilo je zabranjeno, a vlasti su zaplijenile zgradu u kojoj se nalazila podružnica

Godine 1964. Jehovini svjedoci suočili su se sa žestokim progonstvom jer se nisu htjeli miješati u politiku. Ljudi koji su nam se protivili uništili su preko 100 dvorana i više od 1 000 domova naše braće. Ipak, Lidasi i ja mogli smo nastaviti s putujućom službom sve dok 1967. malavijske vlasti nisu zabranile djelovanje Jehovinih svjedoka. Zgrada u vlasništvu podružnice u Blantyreu bila je zaplijenjena, misionari su bili deportirani, a mnogi Jehovini svjedoci iz Malavija, pa tako i Lidasi i ja, završili su u zatvoru. Nakon što smo bili pušteni na slobodu, potajno smo nastavili s putujućom službom.

Jednog dana u listopadu 1972. stotinjak pripadnika militantnog političkog pokreta koji se zvao Malavijska liga mladih krenulo je prema našoj kući. Međutim, jedan od njih otrčao je ispred ostalih i rekao mi neka se sakrijem jer me namjeravaju ubiti. Rekao sam ženi i djeci neka se sakriju među obližnja stabla banane. Ja sam potrčao za njima i popeo se na velik mangovac. Odande sam promatrao kako nam razularena svjetina uništava kuću i sve drugo što smo imali.

Naša se braća nisu htjela miješati u politiku, pa su im protivnici spaljivali kuće

Progonstvo u Malaviju bivalo je sve žešće, pa je na tisuće Jehovinih svjedoka pobjeglo iz zemlje. Ja sam sa svojom obitelji pobjegao u jedan izbjeglički logor na zapadu Mozambika te smo ondje ostali do lipnja 1974. Zatim smo Lidasi i ja počeli služiti kao specijalni pioniri u mjestancu Dómueu, u blizini granice s Malavijem. U toj smo službi bili do 1975, kad se Mozambik oslobodio portugalske vlasti i stekao neovisnost. Zatim smo s ostalim Jehovinim svjedocima bili primorani vratiti se u Malavi, ravno u ruke progoniteljima od kojih smo bili pobjegli.

Kad smo se vratili u Malavi, dobio sam zadatak da posjećujem skupštine u glavnom gradu Lilongweu. Unatoč progonstvu i drugim poteškoćama broj skupština u pokrajinama u kojima smo služili neprestano je rastao.

JEHOVA NAM JE POMAGAO

Jednog dana došli smo u selo u kojem se održavao neki politički skup. Neki pristalice vladajuće stranke saznali su da smo Jehovini svjedoci, pa su nas natjerali da sjednemo među pripadnike političke skupine koja se zvala Malavijski mladi pioniri. Gorljivo smo se molili Jehovi za pomoć i vodstvo u toj iznimno napetoj situaciji.  Kad je skup završio, mladi pioniri počeli su nas tući. Najednom je dotrčala neka starija žena i počela vikati: “Molim vas, ostavite ih na miru! Taj je čovjek moj nećak. Pustite ga da ide svojim putem!” Čovjek koji je predsjedao skupom rekao je: “Pustite ih!” Nismo sigurni zašto je ta žena to rekla jer nam nije bila nikakav rod. Uvjereni smo da nam je Jehova uslišio molitve.

Stranačka iskaznica

Godine 1981. ponovno smo naletjeli na pripadnike Malavijskih mladih pionira. Oteli su nam bicikle, prtljagu, kutije s knjigama i fascikle s važnim podacima o braći u pokrajini. Mi smo pobjegli u kuću jednog starješine. I u toj prilici molili smo se Jehovi u vezi s nevoljom koja nas je snašla. Brinuli smo se što će se dogoditi kad mladi pioniri vide što se nalazi u fasciklima koje su nam uzeli. No kad su otvorili fascikle i vidjeli pisma iz čitavog Malavija koja su bila naslovljena na mene, prepali su se jer su pomislili da sam nekakav državni službenik. Stoga su tamošnjim starješinama brže-bolje vratili sve fascikle.

Jednom drugom prilikom vozili smo se brodom preko rijeke. Vlasnik broda bio je nekakav politički moćnik u tom kraju, pa je odlučio provjeriti imaju li svi putnici stranačke iskaznice. Dok je išao prema nama, spazio je nekog kradljivca kojeg je tražila policija. Zbog toga je na brodu nastala poprilična strka, pa je vlasnik prestao tražiti da mu putnici pokažu iskaznice. I u toj smo situaciji osjetili kako nam Jehova s ljubavlju pomaže.

NA POLICIJI, A POTOM U ZATVORU

U veljači 1984. krenuo sam u Lilongwe kako bih podružnici u Zambiji poslao izvještaje. Na putu me zaustavio policajac kako bi pregledao što imam u torbi. Pronašao je neke biblijske publikacije, pa me odveo u policijsku postaju i počeo me tući. Zatim me vezao užetom i strpao u neku prostoriju u kojoj su se nalazili zatvorenici što su bili uhićeni zbog krađe.

Sutradan me policijski načelnik odveo u drugu prostoriju. Ondje je napisao izjavu koja je glasila: “Ja, Trophim Nsomba, odlučio sam da više neću biti Jehovin svjedok kako bih mogao biti pušten na slobodu.” No ja nisam htio potpisati tu izjavu, nego sam mu rekao: “Spreman sam ne samo biti zatvoren nego i umrijeti. Ja sam još uvijek Jehovin svjedok.” Načelnik se razbjesnio te je udario šakom o stol tako snažno da je policajac iz susjedne prostorije dotrčao vidjeti što se zbiva. Načelnik mu je rekao: “Ovaj čovjek ne želi potpisati izjavu da više nije Jehovin svjedok. Daj mu da potpiše izjavu kojom potvrđuje da je Jehovin svjedok, pa ćemo ga poslati u Lilongwe i ondje zatvoriti.” Sve to vrijeme moja se draga žena pitala gdje sam i što se događa sa mnom. Nakon četiri dana neka braća uspjela su joj javiti gdje se nalazim.

Policajci u postaji u Lilongweu ljubazno su se ophodili sa mnom. Policijski načelnik dao mi je tanjur riže, rekavši: “Ovo je za tebe. Ti si završio  ovdje jer si propovijedao Božju Riječ. Drugi se nalaze ovdje jer su kradljivci.” Zatim me poslao u zatvor Kachere, u kojem sam proveo pet mjeseci.

Upravitelju tog zatvora bilo je drago što sam došao. Želio je da budem “pastor” zatvorenicima. Dotadašnjeg je pastora otjerao s dužnosti, rekavši mu: “Ne želim da ovdje ikad više poučavaš druge o Božjoj Riječi. Ti si završio u zatvoru jer si krao od svoje crkve!” Tako sam dobio zadatak da svaki tjedan na sastancima koje je organizirala uprava zatvora poučavam zatvorenike o Bibliji.

Situacija se kasnije promijenila nagore. Zatvorski službenici ispitivali su me kako bi saznali koliko u Malaviju ima Jehovinih svjedoka. Nisam im rekao što ih je zanimalo, pa su me tukli dok se nisam onesvijestio. Jednom drugom prilikom htjeli su saznati gdje se nalazi naše glavno sjedište. Rekao sam im: “Vaše je pitanje jednostavno, pa ću vam odgovoriti na njega.” Policajci su se obradovali kad su to čuli, pa su upalili diktafon. Rekao sam im da se glavno sjedište Jehovinih svjedoka spominje u Bibliji. Začuđeno su me upitali: “Gdje u Bibliji?”

“U Izaiji 43:12”, odvratio sam. Potražili su taj redak i pažljivo ga pročitali: “‘Stoga ste vi moji svjedoci’, kaže Jehova, ‘a ja sam Bog.’” Pročitali su ga tri puta, a zatim su me upitali: “Kako glavno sjedište Jehovinih svjedoka može biti u Bibliji, a ne u Americi?” Rekao sam im: “I Jehovini svjedoci u Americi smatraju da taj redak pokazuje gdje se nalazi naše glavno sjedište.” Budući da im nisam rekao ono što su željeli čuti, prebacili su me u zatvor Dzaleku, koji se nalazio sjeverno od Lilongwea.

JEHOVA ME BLAGOSLIVLJAO I U TEŠKO VRIJEME

U srpnju 1984. stigao sam u zatvor Dzaleku, u kojem se nalazio još 81 Jehovin svjedok. Ondje je bilo ukupno 300 zatvorenika, ali zatvor je bio premalen za toliki broj ljudi, pa smo morali spavati na podu zbijeni jedan do drugoga. S vremenom su se braća podijelila na manje skupine te smo svakodnevno razmatrali neki biblijski redak koji bi netko od nas predložio. To nas je jako hrabrilo.

Upravitelj zatvora potom nas je odvojio od drugih zatvorenika. Jedan nam je čuvar u povjerenju rekao: “Vlasti vas ne mrze. U zatvoru vas drže iz dva razloga: Kao prvo, boje se da će vas Mladi pioniri pobiti ako izađete. Kao drugo, vi govorite da će uskoro izbiti nekakav rat, pa se boje da će se njihovi vojnici preplašiti i pobjeći kad taj rat započne.”

Policajac odvodi braću nakon suđenja

U listopadu 1984. svi smo bili izvedeni pred sud. Svatko od nas bio je osuđen na dvije godine zatvora. Kao i dotad, bili smo zatvoreni zajedno s kažnjenicima koji nisu bili Jehovini svjedoci. No upravitelj zatvora svima je rekao: “Jehovini svjedoci ne puše. Zato, čuvari, nemojte im dodijavati tražeći od njih da vam daju cigaretu ili da  vam donesu komad žeravice kako biste mogli pripaliti cigaretu. Oni su Božji ljudi! Svim Jehovinim svjedocima treba davati hranu dvaput dnevno jer oni nisu ovdje zato što su počinili neki zločin, nego zato što vjeruju u Bibliju.”

To što smo bili na dobrom glasu koristilo nam je i na druge načine. Kad bi pao mrak ili kad bi kišilo, zatvorenici nisu smjeli izlaziti iz zatvorske zgrade. No mi smo smjeli napustiti zgradu kad smo god to htjeli. Čuvari su znali da nećemo pokušati pobjeći. Ustvari, kad je jednom čuvaru pozlilo dok je stražario nad nama u polju, odnijeli smo ga u zatvorsku zgradu kako bi dobio liječničku pomoć. Zatvorski službenici znali su da mogu imati povjerenja u nas. Budući da smo se uzorno vladali, Jehova nas je blagoslovio time što smo vidjeli kako oni koji su nas zatvorili slave njegovo ime (1. Petr. 2:12). *

PONOVNO NASTUPA POVOLJNO VRIJEME

Dana 11. svibnja 1985. bio sam pušten iz zatvora Dzaleke. Bio sam presretan što opet mogu biti sa svojom obitelji! Zahvalni smo Jehovi na tome što nam je pomogao da mu ostanemo vjerni tijekom progonstva. Na to iznimno teško razdoblje gledamo poput apostola Pavla, koji je napisao: “Ne želimo, braćo, da ne znate za nevolju koja nas je zadesila (...), tako da smo već mislili da nećemo preživjeti. Zapravo, mislili smo da nas čeka smrtna presuda. To se zbilo zato da se ne bismo uzdali u sebe, nego u Boga koji uskrsava mrtve. On nas je iz smrtne opasnosti izbavio” (2. Kor. 1:8-10).

Brat Nsomba i njegova supruga Lidasi ispred dvorane, 2004.

Ponekad nam se doista činilo da nećemo preživjeti. No uvijek smo molili Jehovu da nam podari hrabrosti i mudrosti kako bismo ostali ponizni i nepokolebljivo slavili njegovo veliko ime.

Jehova nas je blagoslivljao dok smo mu služili i u povoljno vrijeme i u teško vrijeme. Presretni smo što danas imamo novu podružnicu u Lilongweu, koja je sagrađena 2000. godine, i više od 1 000 novih dvorana diljem Malavija! Ti nas blagoslovi toliko jačaju u duhovnom pogledu da se Lidasi i meni ponekad čini da sanjamo! *

^ odl. 7 Braća koja imaju maloljetnu djecu danas više ne mogu služiti kao pokrajinski nadglednici.

^ odl. 30 Nešto više o progonstvu u Malaviju možeš pročitati u Godišnjaku Jehovinih svjedoka za 1999, stranice 171-223.

^ odl. 34 Brat Nsomba umro je u dobi od 83 godine, dok je ovaj članak bio u pripremi.