Što znače Jeremijine riječi: “Rahela plače za sinovima svojim”?

U Jeremiji 31:15 piše: “Ovako kaže Jehova: ‘U Rami se glas čuje, naricanje i plač gorak. Rahela plače za sinovima svojim. Ne da se utješiti za sinovima svojim, jer ih više nema.’”

Rahelina dva sina nisu umrla prije nje. Zbog toga bi netko mogao zaključiti da spomenute riječi, koje je Jeremija napisao 1 000 godina nakon Raheline smrti, nisu točne.

Rahelin prvi sin bio je Josip (1. Mojs. 30:22-24). Ona je kasnije rodila i drugog sina, koji je dobio ime Benjamin. No Rahela je umrla dok je rađala Benjamina. Stoga se nameće pitanje: Zašto u Jeremiji 31:15 piše da Rahela plače jer njenih sinova “više nema”?

Vrijedi zapaziti da je Rahelin prvi sin, Josip, s vremenom postao otac dvojice sinova, Manašea i Efrajima (1. Mojs. 41:50-52; 48:13-20). Efrajimovo pleme s vremenom je postalo najistaknutije i najutjecajnije u cijelom sjevernom izraelskom kraljevstvu, pa je počelo biti sinonim za svih deset plemena tog kraljevstva. S druge strane, pleme koje je poteklo od Rahelinog drugog sina, Benjamina, zajedno je s Judom sačinjavalo južno kraljevstvo. Dakle, moglo bi se reći da Rahela simbolizira sve izraelske majke, i one u sjevernom i one u južnom kraljevstvu.

U vrijeme kad je Jeremija pisao svoju knjigu Asirci su već bili osvojili sjeverno, desetplemensko kraljevstvo te su mnoge njegove stanovnike odveli u zarobljeništvo. Međutim, neki Efrajimovi potomci možda su pobjegli na područje Jude. Godine 607. pr. n. e. Babilonci su osvojili južno, dvoplemensko kraljevstvo Judu. Izgleda da su tom prilikom mnoge zarobljenike odveli u Ramu, koja se nalazila oko 8 kilometara sjeverno od Jeruzalema, na području Benjaminovog plemena (Jer. 40:1). Možda su neki od njih ondje bili pogubljeni, u blizini mjesta na kojem je bila sahranjena Rahela (1. Sam. 10:2). Dakle, izraz “Rahela plače za sinovima svojim” mogao bi se odnositi na tugovanje za svim pripadnicima Benjaminovog plemena koje su pobili Babilonci ili za zarobljenicima što su bili pogubljeni u Rami. Druga je mogućnost da se taj izraz odnosi na to što su sve majke u Judi i Izraelu plakale zbog pogibije i izgnanstva pripadnika Božjeg naroda.

Bilo kako bilo, riječi “Rahela plače za sinovima svojim” zapravo su proročanstvo koje se odnosi na ono što se zbilo nekoliko stoljeća kasnije, kad se Isus kao dijete našao u životnoj opasnosti. Kralj Herod naredio je da se u Betlehemu, koji se nalazio južno od Jeruzalema, pogube svi dječaci od dvije godine naniže. Kad su ti dječaci bili ubijeni, moglo se reći da “Rahelinih” sinova “više nema”. Možemo samo zamisliti koliko su majke ubijenih dječaka gorko plakale za svojom djecom! Njihov plač i naricanje mogli su se, slikovito govoreći, čuti sve do Rame, koja se nalazila sjeverno od Jeruzalema (Mat. 2:16-18).

Dakle, izraz “Rahela plače za sinovima svojim” doista na prikladan način opisuje silnu tugu koju su židovske majke u Jeremijino i u Isusovo vrijeme osjećale zbog smrti svoje djece. Naravno, oni koji su izgubili život i tako u simboličnom smislu otišli u “zemlju neprijateljsku” možda će biti izbavljeni iz zatočeništva ljudskog “neprijatelja”, smrti, kad Jehova bude uskrsavao mrtve (Jer. 31:16; 1. Kor. 15:26).