Jednog dana 1947. godine u gradu Santa Ani u Salvadoru katolički svećenici organizirali su napad na misionarski dom Jehovinih svjedoka. Dok su braća i sestre razmatrali Stražarsku kulu, neki dječaci počeli su bacati veliko kamenje kroz otvorena vrata misionarskog doma. Zatim je došla povorka koju su predvodili svećenici. Neki u povorci nosili su baklje, a drugi vjerske kipove. Dva su sata bacali kamenje na misionarski dom i vikali: “Živjela Djevica Marija!” i “Smrt Jehovi!” Time su pokušali zastrašiti misionare i otjerati ih iz grada. Ja sam bila jedan od tih misionara. Taj se incident dogodio prije 67 godina. *

DVIJE godine prije toga moja suradnica u misionarskoj službi, Evelyn Trabert, i ja završile smo četvrti razred misionarske škole Gileada, koja se tada održavala u blizini grada Ithace, u saveznoj državi New Yorku. Bile smo poslane u Salvador da ondje propovijedamo. U misionarskoj službi provela sam gotovo 29 godina. No prije nego što vam ukratko ispričam što sam sve doživjela u toj službi, dopustite mi da objasnim zašto sam odlučila služiti Jehovi na takav način.

KAKO JE MOJA OBITELJ UPOZNALA ISTINU

Rodila sam se 1923. godine u gradu Spokaneu, u američkoj saveznoj državi Washingtonu. Moji roditelji, John i Eva Olson, bili su luterani, ali nisu vjerovali u to da postoji pakao, što je njihova Crkva naučavala. Bilo im je nezamislivo da bi Bog, koji je pun ljubavi, mučio ljude u paklu (1. Ivan. 4:8). Moj je otac radio u pekarnici. Jedne mu je večeri kolega s posla objasnio kako Biblija ne naučava da Bog muči ljude u paklu. Moji su roditelji uskoro počeli proučavati Bibliju s Jehovinim svjedocima te su saznali što Božja Riječ doista uči o tome što se s čovjekom događa nakon smrti.

Tada sam imala samo devet godina, no još se uvijek sjećam kako su moji roditelji oduševljeno pričali o istinama koje su saznali iz Biblije. Još su se više oduševili kad su saznali da se pravi Bog zove Jehova te da nerazumljivi nauk o Trojstvu nema biblijski temelj. Ja sam poput spužve upijala  ta divna biblijska učenja te sam se uvjerila u istinitost Isusovih riječi: “Istina će vas osloboditi” (Ivan 8:32). Stoga mi nikad nije bilo dosadno čitati i proučavati Bibliju, nego sam uvijek uživala u tome. Premda sam bila sramežljiva, išla sam sa svojim roditeljima u službu propovijedanja. Oni su se krstili 1934, a ja sam se krstila 1939, kad sam imala 16 godina.

S mamom i tatom na kongresu koji se 1941. održao u St. Louisu

U ljeto 1940. moji su roditelji prodali našu kuću, pa smo nas troje počeli služiti kao pioniri u gradu Coeur d’Aleneu, u saveznoj državi Idahu. Živjeli smo u unajmljenom stanu koji se nalazio iznad jedne automehaničarske radionice. U tom smo stanu ujedno održavali sastanke. U to je vrijeme vrlo malo skupština imalo svoju dvoranu, pa su se sastanci održavali u domovima braće ili u unajmljenim prostorima.

Godine 1941. s roditeljima sam prisustvovala kongresu koji se održavao u gradu St. Louisu, u saveznoj državi Missouriju. Nedjelja je bila nazvana “Dječji dan”. Tog je dana svoj djeci i mladima u dobi od 5 do 18 godina bilo rečeno neka sjednu ispred pozornice. Potkraj svog govora brat Joseph Rutherford rekao je nama, djeci i mladima: “Molim sve vas koji ste odlučili (...) biti poslušni Bogu i njegovom Kralju da ustanete!” Svi smo ustali. Potom je brat Rutherford uzviknuo: “Pogledajte, više od 15 000 novih svjedoka koji su spremni svjedočiti za Kraljevstvo!” Tog sam trenutka čvrsto odlučila da ću cijeli život služiti kao pionir.

KAKO SMO KAO OBITELJ SLUŽILI JEHOVI

Nekoliko mjeseci nakon kongresa u St. Louisu preselili smo se u grad Oxnard, koji se nalazi na jugu Kalifornije. Dobili smo zadatak da ondje osnujemo skupštinu. Živjeli smo u malenoj kamp-kućici koja je imala samo jedan krevet. Ja bih svake večeri rasprostrla posteljinu preko našeg jedaćeg stola i spavala na tom “krevetu”. Budući da sam prije imala svoju sobu, to je za mene bila velika promjena!

Sedmog prosinca 1941, kratko prije nego što smo došli u Kaliforniju, Japan je napao Pearl Harbor, američku vojnu luku koja se nalazi na Havajima. Sljedećeg dana Sjedinjene Američke Države ušle su u Drugi svjetski rat. Vlasti su donijele odluku o zamračenju grada, pa smo navečer morali gasiti sva svjetla. Japanske podmornice krstarile su uz kalifornijsku obalu, a potpuna tama onemogućavala im je da napadnu ciljeve na kopnu.

Nekoliko mjeseci kasnije, u rujnu 1942, prisustvovali smo teokratskom kongresu “Novi svijet” koji se održavao u Clevelandu, u saveznoj državi Ohiu. Ondje smo slušali govor brata Nathana Knorra koji je nosio naslov “Mir — može li potrajati?” U tom je govoru brat Knorr analizirao proročanstvo o “zvijeri” iz 17. poglavlja Otkrivenja, za koju Biblija kaže: “Bila je, ali više nije, no uskoro će izaći iz bezdana” (Otkr. 17:8, 11). Brat Knorr objasnio je da je ta “zvijer” predstavljala Ligu naroda, koja je prestala djelovati 1939. Biblija je prorekla da će umjesto Lige naroda biti osnovana nova zajednica naroda te da će potom uslijediti razdoblje relativnog mira. Godine 1945. Drugi svjetski rat došao je svom kraju. Nakon toga “zvijer” se ponovno pojavila, ovaj put u obliku Ujedinjenih naroda. Jehovini svjedoci počeli su propovijedati dobru vijest u još većoj mjeri te su otad mnogi ljudi diljem svijeta prihvatili istinu.

Diploma koju sam dobila kad sam završila školu Gilead

To mi je proročanstvo pomoglo uvidjeti da postoji velika potreba za propovjednicima dobre vijesti. Kad je na kongresu bilo objavljeno da iduće godine počinje djelovati škola Gilead, u meni se probudila  želja za misionarskom službom. Godine 1943. bila sam poslana da služim kao pionir u Portlandu, u saveznoj državi Oregonu. U to smo vrijeme ljudima na vratima puštali s gramofona snimke biblijskih govora, a zatim smo im nudili publikacije koje govore o Božjem Kraljevstvu. Cijele te godine neprestano sam razmišljala o misionarskoj službi.

Godine 1944. oduševila sam se kad sam dobila poziv da pohađam školu Gilead zajedno sa svojom dragom prijateljicom Evelyn Trabert. Pet mjeseci nastavnici u školi učili su nas kako možemo još više uživati u proučavanju Biblije. Jako nas se dojmila njihova poniznost. Ponekad bi nas ta braća za vrijeme objeda posluživala kao konobari. Misionarsku školu završile smo 22. siječnja 1945.

ZAPOČINJEM S MISIONARSKOM SLUŽBOM

Evelyn i ja stigle smo u Salvador u lipnju 1946, a s nama su bili i Leo i Esther Mahan. Brzo smo uvidjeli da su polja “zrela za žetvu” (Ivan 4:35). Incident koji sam opisala na početku pokazuje koliko su svećenici bili bijesni što smo došli. Samo tjedan dana prije tog nemilog događaja održali smo prvi pokrajinski sastanak u Santa Ani. Svim ljudima u okolici govorili smo da će se održati javno predavanje i bili smo presretni kad smo vidjeli da je na sastanak došlo gotovo 500 ljudi. Napad protivnika nije nas zastrašio niti nas je naveo da odemo iz grada. Umjesto toga bili smo još odlučniji ostati ondje i pomagati osobama iskrena srca da upoznaju istinu. Premda su svećenici govorili ljudima da nije dobro čitati Bibliju, a zbog siromaštva ju je malo tko uopće imao, mnogo je ljudi žeđalo za istinom. Bilo im je drago što učimo španjolski kako bismo im mogli govoriti o pravom Bogu, Jehovi, i o njegovom divnom obećanju da će Zemlja jednog dana ponovno postati raj.

Petero misionara iz našeg razreda koji su bili poslani u Salvador. Slijeva nadesno: Evelyn Trabert, Millie Brashier, Esther Mahan, ja i Leo Mahan

Rosa Ascencio bila je jedna od prvih osoba s kojima sam proučavala Bibliju. Kad je počela proučavati, odselila se od čovjeka s kojim je dotad živjela. Zatim je i on počeo proučavati Bibliju. Njih su se dvoje s vremenom vjenčali i krstili te su postali revni Jehovini sluge. Rosa je bila prvi Jehovin svjedok iz Santa Ane koji je postao pionir. *

Rosa je imala malenu trgovinu mješovitom robom. Kad bi išla u službu propovijedanja, zatvorila bi trgovinu i uzdala se u to da će Jehova zbrinuti njene osnovne životne potrebe. Kad bi nakon nekoliko sati ponovno otvorila trgovinu, u nju bi navrli kupci. Ona se iz prve ruke uvjerila u istinitost riječi iz Mateja 6:33. Ostala je vjerna Jehovi sve do svoje smrti.

Jednom je prilikom tamošnji svećenik posjetio čovjeka od kojeg smo ja i petero drugih misionara unajmili kuću. Zaprijetio mu je da će on i njegova supruga biti izopćeni iz Crkve ako nam ne otkaže ugovor o najmu. Vlasniku kuće, koji je bio ugledan poslovni čovjek, ponašanje svećenstva već se bilo popelo navrh glave, pa se nije dao zastrašiti. Čak je rekao svećeniku da neće imati ništa protiv ako bude izopćen. Nama je kazao da možemo ostati u kući koliko god želimo.

 UGLEDAN GRAĐANIN POSTAJE JEHOVIN SVJEDOK

Podružnica koja je bila sagrađena 1955.

U glavnom gradu, San Salvadoru, jedna misionarka proučavala je Bibliju sa suprugom Baltasara Perle, koji je bio inženjer. Taj dobri čovjek izgubio je vjeru u Boga kad je vidio koliko su vjerski vođe licemjerni. Kad se trebala početi graditi podružnica, Baltasar, koji u to vrijeme još nije bio naš brat, ponudio se da izradi nacrte i pomogne u izgradnji, i to potpuno besplatno.

Surađujući s Jehovinim svjedocima u izgradnji podružnice, Baltasar se uvjerio u to da je pronašao pravu religiju. Krstio se 22. srpnja 1955, a njegova žena, Paulina, krstila se ubrzo nakon njega. Oboje njihove djece danas vjerno služi Jehovi. Njihov sin, Baltasar mlađi, služi u bruklinskom Betelu već 49 godina. Ondje pomaže u širenju dobre vijesti o Božjem Kraljevstvu te služi kao član Odbora podružnice. *

Kad smo u San Salvadoru počeli održavati kongrese, brat Perla pobrinuo se za to da dobijemo na korištenje jednu veliku sportsku dvoranu. U početku smo koristili svega nekoliko sektora za sjedenje, no uz Jehovin blagoslov svake nas je godine bilo sve više, tako da nam je na kraju ta dvorana čak postala premala! Na tim divnim skupovima imala sam prilike sresti braću i sestre s kojima sam nekad proučavala Bibliju. Bila sam presretna kad su me upoznali s mojom “unučadi” — novokrštenim objaviteljima s kojima su oni proučavali!

Brat Frederick Franz obraća se misionarima na kongresu

Jednom prilikom na kongresu mi je prišao jedan brat i rekao da mi mora nešto priznati. Nisam znala tko je on, a i zanimalo me što mi ima reći. Kazao je: “Ja sam jedan od dječaka koji su vas gađali kamenjem u Santa Ani.” Kad sam vidjela da on sad zajedno sa mnom služi Jehovi, bila sam presretna! Zahvaljujući tom razgovoru još sam se više uvjerila u to da je punovremena služba najbolji životni put.

Prvi pokrajinski sastanak kojem smo prisustvovali u Salvadoru

DONIJELA SAM MUDRE ŽIVOTNE ODLUKE

Gotovo 29 godina služila sam kao misionar u Salvadoru. Najprije sam propovijedala u Santa Ani, zatim u Sonsonateu i Santa Tecli te na kraju u San Salvadoru. Godine 1975, nakon puno  promišljanja i mnogih usrdnih molitvi, odlučila sam prekinuti s misionarskom službom i vratiti se u Spokane. Moji su dragi roditelji već bili u poznim godinama i trebala im je moja pomoć.

Nakon što mi je 1979. umro otac, nastavila sam brinuti se za majku, koja je bivala sve slabija i nemoćnija. Ona je umrla osam godina nakon mog oca, u dobi od 94 godine. To me teško razdoblje potpuno iscrpilo u fizičkom i emocionalnom pogledu. Od silnog stresa dobila sam zoster, koji se očituje bolnim osipom na koži. No zahvaljujući molitvi i podršci koju mi je Jehova s ljubavlju pružio uspjela sam sve to prebroditi. Osvjedočila sam se u istinitost riječi koje je Jehova uputio svojim slugama: “I kad vam kosa posijedi (...) ja ću vas nositi, ja ću vas podupirati i izbavljati” (Iza. 46:4).

Godine 1990. preselila sam se u gradić Omak, u saveznoj državi Washingtonu. Ondje sam ponovno imala priliku propovijedati ljudima koji govore španjolski, pa sam se opet osjećala korisnom. Nekoliko osoba s kojima sam proučavala Bibliju krstilo se. U studenome 2007. zaključila sam da više ne mogu voditi brigu o svom domu u Omaku, pa sam se preselila u jedan stan u obližnjem gradiću Chelanu. Članovi tamošnje skupštine koja djeluje na španjolskom jeziku jako se lijepo brinu za mene, na čemu sam im od srca zahvalna. Budući da sam jedini stariji Jehovin svjedok u toj skupštini, braća i sestre jako me vole i ponašaju se prema meni kao da sam im baka.

Iako sam odlučila da se neću udavati i imati djecu kako me ništa ne bi ometalo u tome da se posvetim propovijedanju, imam puno duhovne djece (1. Kor. 7:34, 35). Zaključila sam da u ovom svijetu ne mogu imati sve što želim. Zato sam odlučila potpuno se usredotočiti na ono što je najvažnije, a to je služiti Jehovi svim srcem. U novom svijetu imat ću vremena napretek za sve drugo čime bih se voljela baviti. Moj je najdraži redak Psalam 145:16, koji nam jamči da će Jehova nasititi “sve živo po želji njihovoj”.

Pionirska služba pomaže mi da ostanem mlada duhom

Premda imam 91 godinu, prilično sam dobrog zdravlja, pa još uvijek služim kao pionir. Pionirska služba pomaže mi da ostanem mlada duhom i pruža mi osjećaj da radim nešto korisno za druge. Kad sam došla u Salvador, djelo propovijedanja u toj zemlji još je bilo u povojima. Unatoč Sotoninom snažnom protivljenju danas ondje ima više od 39 000 Jehovinih svjedoka. To mi uistinu jača vjeru. Sasvim je očito da Jehova svojim svetim duhom podupire svoje sluge!

^ odl. 4 Vidi Godišnjak Jehovinih svjedoka za 1981, stranice 45-46. To izdanje Godišnjaka nije objavljeno na hrvatskom.

^ odl. 19 Godišnjak Jehovinih svjedoka za 1981, stranice 41-42.

^ odl. 24 Godišnjak Jehovinih svjedoka za 1981, stranice 66-67, 74-75.