Idi na sadržaj

Idi na podizbornik

Idi na kazalo

Jehovini svjedoci

hrvatski

Stražarska kula (izdanje za proučavanje)  |  srpanj 2014.

 ŽIVOTNA PRIČA

Jednog sam oca izgubio, a drugoga pronašao

Jednog sam oca izgubio, a drugoga pronašao

MOJ se otac rodio 1899. u Grazu, tako da je tijekom Prvog svjetskog rata još bio mladić. Unovačen je u njemačku vojsku ubrzo nakon što je 1939. godine izbio Drugi svjetski rat. Poginuo je 1943. na ruskoj bojišnici, kad sam imao samo dvije godine. Budući da sam tako rano ostao bez oca, nikad nisam imao prilike upoznati ga. Bilo mi je jako teško što nemam oca, posebno kad sam shvatio da ga većina mojih vršnjaka u školi ima. Kasnije, u tinejdžerskim godinama, pronašao sam utjehu u spoznaji da na nebu imam divnog Oca, koji ne može umrijeti (Hab. 1:12).

ŽIVOT S IZVIĐAČIMA

Kad sam bio dječak

Kad sam imao sedam godina, učlanio sam se u izviđače. Izviđači, odnosno skauti, međunarodna su organizacija koju je 1908. u Velikoj Britaniji utemeljio general Robert Stephenson Smyth Baden-Powell. Od 1916. u izviđače su se mogli učlaniti i mlađi dječaci poput mene. General Baden-Powell tu je dobnu skupinu nazvao vučićima (danas ih se naziva poletarcima).

Jako sam volio vikendom ići na logorovanje. Bilo mi je zabavno spavati u šatoru, nositi izviđačku uniformu i marširati uz bubanj. Posebno sam volio provoditi vrijeme s drugim izviđačima, primjerice kad bismo uvečer sjedili oko logorske vatre i pjevali ili kad bismo u šumi igrali razne igre. Na logorovanjima smo ujedno puno učili o prirodi, što je u meni pobudilo divljenje prema onome što je Stvoritelj načinio.

Izviđače se potiče da svaki dan učine neko dobro djelo. To je temeljno načelo kojim se vode u životu. Jedan drugoga pozdravljali smo geslom “Uvijek pripravan!” To mi se jako sviđalo. U našoj je družini bilo više od stotinu izviđača — otprilike pola njih bili su katolici, pola protestanti, a jedan dječak bio je budist.

Od 1920. izviđači svakih nekoliko godina organiziraju međunarodne smotre. Ja sam prisustvovao sedmoj Svjetskoj smotri izviđača, koja se održala u kolovozu 1951. u austrijskom gradiću Bad Ischlu, te devetoj Svjetskoj smotri izviđača, koja se održala u kolovozu 1957. u Sutton Parku, blizu engleskog grada Birminghama. Na ovoj drugoj smotri okupilo se oko 33 000 izviđača iz 85 zemalja. Smotru je posjetilo otprilike 750 000 ljudi, među kojima je bila i engleska kraljica Elizabeta. Osjećao sam se kao da pripadam velikom međunarodnom bratstvu. No nisam ni slutio da ću uskoro doći u doticaj s jednim puno dojmljivijim bratstvom, čije pripadnike povezuje snažna ljubav prema Bogu.

MOJ PRVI KONTAKT S JEHOVINIM SVJEDOCIMA

Rudi Tschiggerl, koji je radio kao slastičar, bio je prvi Jehovin svjedok koji mi je svjedočio

U proljeće 1958. završavao sam obuku za konobara u hotelu Wiesleru u Grazu, mom rodnom gradu. Ondje mi je neformalno svjedočio Rudolf Tschiggerl, kolega s posla koji je u hotelu radio  kao slastičar. Prije toga nikad nisam čuo istinu iz Božje Riječi. On mi je najprije počeo govoriti o Trojstvu te mi je rekao da se taj nauk ne temelji na Bibliji. Ja sam smatrao da je u krivu, pa sam mu to htio i dokazati. Bio mi je drag i htio sam ga potaknuti da se vrati u Katoličku crkvu.

Rudolf, kojeg smo svi zvali Rudi, htio mi je dati Bibliju. Ja sam mu izričito rekao da želim katoličku Bibliju. On mi ju je donio te sam je počeo čitati. Ubrzo sam u njoj pronašao traktat društva Watchtower koji je Rudi onamo stavio. Rekao sam mu da mi se to ne sviđa jer sam smatrao da takvi tekstovi mogu sadržavati neistine koje su sročene tako da zvuče točno. Međutim, bio sam spreman s njim razgovarati o Bibliji. Rudi je pokazao razumijevanje za moje stavove i više mi nije nudio nikakvu literaturu Jehovinih svjedoka. Tijekom naredna tri mjeseca povremeno smo razgovarali o Bibliji, a naši su razgovori često trajali do kasno u noć.

Nakon što sam završio obuku u hotelu Wiesleru, majka mi je platila daljnje školovanje u jednoj hotelijerskoj školi. Ta se škola nalazila u Bad Hofgasteinu, gradiću smještenom u jednoj alpskoj dolini, pa sam se preselio onamo. Škola je bila povezana s hotelom koji se ondje nalazio, te sam povremeno u njemu radio kako bih stekao dodatno iskustvo.

POSJETILE SU ME DVIJE MISIONARKE

Godine 1958. Ilse Unterdörfer i Elfriede Löhr počele su proučavati Bibliju sa mnom

Rudi je poslao moju novu adresu podružnici u Beču, a podružnica ju je proslijedila Ilse Unterdörfer i Elfriede Löhr, sestrama koje su služile kao misionari. * Jednog me dana nazvao recepcionar hotela i rekao mi da vani u automobilu sjede dvije gospođe koje žele razgovarati sa mnom. To me zbunilo jer ih uopće nisam poznavao. No svejedno sam izašao da vidim o kome je riječ. Kasnije sam saznao da su njih dvije prije Drugog svjetskog rata kao kuriri dostavljale biblijsku literaturu svojim suvjernicima u nacističkoj Njemačkoj dok je djelovanje Jehovinih svjedoka ondje bilo zabranjeno. Prije početka rata uhitio ih je Gestapo te su bile poslane u koncentracijski logor Lichtenburg. Nakon što je rat započeo, bile su prebačene u logor Ravensbrück, koji se nalazio u blizini Berlina.

Te su Jehovine svjedokinje bile otprilike iste dobi kao moja majka, pa sam ih jako poštovao. Zato nisam htio tratiti njihovo vrijeme i raspravljati s njima o Bibliji, pa da im onda nakon nekoliko tjedana ili mjeseci kažem kako više ne želim proučavati. Stoga sam ih samo zamolio da mi daju popis biblijskih redaka koji objašnjavaju katolički nauk o apostolskom nasljedstvu. Rekao sam im da ću odnijeti popis svom svećeniku i porazgovarati s njim o toj temi. Smatrao sam da ću tada utvrditi što je istina.

SAZNAJEM ISTINU O PRAVOM SVETOM OCU

Prema rimokatoličkom nauku o apostolskom nasljedstvu, u crkvenoj povijesti postoji neprekinuti niz papa koji seže sve do apostola Petra. (Taj se nauk temelji na pogrešnom tumačenju Isusovih riječi zapisanih u Mateju 16:18, 19.) Katolička crkva ujedno tvrdi da je papa nepogrešiv, to jest  da ne može donijeti pogrešnu odluku u vjerskim pitanjima kad govori ex cathedra, odnosno kao vrhovni poglavar Crkve. I ja sam u to vjerovao. Zato sam smatrao da nauk o Trojstvu mora biti točan jer ga je takvim proglasio papa, kojeg katolici nazivaju Svetim Ocem i smatraju nepogrešivim kad je riječ o crkvenim učenjima. No ako papa nije nepogrešiv, nauk o Trojstvu mogao bi biti pogrešan. Nije ni čudo što mnogi katolici nauk o apostolskom nasljedstvu smatraju najvažnijim crkvenim naukom. Naime, o njemu zapravo ovise sva druga katolička učenja!

Kad sam otišao svećeniku, on nije znao odgovoriti na moja pitanja. Međutim, posudio mi je jednu knjigu koja govori o apostolskom nasljedstvu i predložio mi da je pročitam. To sam i učinio, no nakon toga vratio sam mu se s još pitanja. Budući da ni na njih nije znao odgovoriti, na koncu mi je rekao: “Ja ne mogu uvjeriti tebe, a ti ne možeš uvjeriti mene. (...) Nek ti je sa srećom!” Nakon toga više nije htio razgovarati sa mnom.

Sad sam bio spreman proučavati Bibliju s Ilse i Elfriede. Od njih sam jako puno naučio o Jehovi Bogu, pravom Svetom Ocu, koji prebiva na nebu (Ivan 17:11). U našem kraju tada još nije bilo nijedne skupštine, pa su te dvije sestre održavale sastanke u domu jedne obitelji koja je pokazivala zanimanje za istinu. Na sastanke je dolazilo vrlo malo ljudi. Sestre su većinu gradiva obrađivale tako da su razgovarale jedna s drugom jer nije bilo nijednog krštenog brata koji bi vodio sastanak. S vremena na vrijeme došao bi neki brat iz nekog drugog mjesta i održao javno predavanje u unajmljenom prostoru.

POČINJEM PROPOVIJEDATI DRUGIMA

Ilse i Elfriede počele su sa mnom proučavati Bibliju u listopadu 1958, a ja sam se krstio tri mjeseca kasnije, u siječnju 1959. Prije nego što sam se krstio, upitao sam ih mogu li ići s njima propovijedati od kuće do kuće da vidim kako se to uopće radi (Djela 20:20). Nakon što sam prvi put bio s njima u službi propovijedanja, upitao sam ih mogu li dobiti svoje područje za propovijedanje. Dale su mi jedno selo, pa sam redovito išao onamo te sam sâm propovijedao od kuće do kuće i ponovno posjećivao ljude koji su pokazali zanimanje za istinu. Prvi brat s kojim sam propovijedao od kuće do kuće bio je pokrajinski nadglednik koji nas je nakon nekog vremena posjetio.

Kad sam 1960. završio školovanje, vratio sam se u svoj rodni grad kako bih članovima svoje obitelji i rođacima pomogao da upoznaju istinu iz Božje Riječi. Do danas nitko od njih nije postao Jehovin svjedok, no neki se u određenoj mjeri zanimaju za istinu.

KAKO SAM ZAPOČEO S PUNOVREMENOM SLUŽBOM

Kad sam imao oko 25 godina

Godine 1961. podružnica je skupštinama poslala pisma u kojima je potaknula objavitelje da postanu pioniri. Budući da sam bio neoženjen i dobra zdravlja, smatrao sam da nemam razloga ne započeti s pionirskom službom. Rekao sam bratu Kurtu Kuhnu, koji je služio kao pokrajinski nadglednik, da planiram raditi još nekoliko mjeseci kako bih mogao kupiti automobil jer sam smatrao da bi mi to olakšalo pionirsku službu. Kad sam ga upitao što misli o tome, on mi je kazao: “Jesu li Isus i apostoli trebali automobil za punovremenu službu?” Upravo mi je to trebalo! Odlučio sam započeti s pionirskom službom čim budem mogao. No kako sam radio 72 sata tjedno u restoranu jednog hotela, najprije sam trebao učiniti neke promjene.

 Zamolio sam šefa da mi smanji satnicu na 60 sati tjedno. On je udovoljio mojoj molbi, no nije mi smanjio plaću. Nakon nekog vremena upitao sam ga mogu li raditi samo 48 sati tjedno. On je opet pristao i još mi uvijek nije smanjio plaću. Na koncu sam ga zamolio da radim svega 36 sati tjedno, odnosno 6 dana u tjednu po 6 sati, na što je on ponovno pristao. Začudo, plaća mi je i dalje bila ista! Stekao sam dojam da moj šef naprosto ne želi da odem. Takvo radno vrijeme omogućilo mi je da započnem sa stalnom pionirskom službom. U to su vrijeme pioniri trebali provesti u službi propovijedanja 100 sati mjesečno.

Nakon četiri mjeseca bio sam imenovan za specijalnog pionira i za slugu skupštine u maloj skupštini u Spittalu na Dravi, gradiću smještenom u austrijskoj pokrajini Koruškoj. U to su vrijeme specijalni pioniri trebali u službi propovijedanja provesti 150 sati mjesečno. Ondje sam bio jedini specijalni pionir, no u službi mi je puno pomogla sestra Gertrude Lobner, koja je bila pomoćnik sluge skupštine. *

RAZNA NOVA ZADUŽENJA

Godine 1963. bio sam imenovan za pokrajinskog nadglednika. Katkad sam vlakom putovao od skupštine do skupštine, noseći u rukama teške kovčege. Većina braće nije imala automobil, pa nitko nije mogao doći po mene kad bi vlak stigao na stanicu. Nisam želio ostaviti dojam da se razmećem, pa nisam uzimao taksi kako bih došao do domova braće kod koje sam bio smješten, nego sam onamo išao pješice.

Godine 1965, dok sam još bio samac, dobio sam poziv da pohađam 41. razred škole Gileada. Mnoga braća i sestre koji su sa mnom pohađali tu školu također su bili samci. Jako sam se iznenadio kad sam na promociji saznao da se vraćam u Austriju kako bih ondje nastavio služiti kao pokrajinski nadglednik. No prije nego što sam otišao iz Sjedinjenih Američkih Država, četiri sam tjedna pratio brata Anthonya Contea u pokrajinskoj službi. Bio mi je pravi užitak surađivati s njim. On je jako volio ljude, a volio je i službu propovijedanja te je bio vrlo djelotvoran propovjednik. Služili smo u saveznoj državi New Yorku, u okolici gradića Cornwalla.

Na dan našeg vjenčanja

Kad sam se vratio u Austriju, podružnica me poslala u novu pokrajinu. Ondje sam upoznao Tove Merete, lijepu neudanu sestru. Njeni su roditelji postali Jehovini svjedoci kad je imala pet godina, pa je odmalena bila odgajana u istini. Kad nas braća upitaju kako smo se upoznali, u šali im kažemo: “Podružnica je za to kriva.” Vjenčali smo se nakon godinu dana, u travnju 1967, te smo zajedno nastavili s putujućom službom.

Sljedeće godine shvatio sam da me Jehova u svojoj nezasluženoj dobroti usvojio kao duhovnog sina. To je bio početak posebnog odnosa s mojim nebeskim Ocem, ali i sa svima onima koji, prema Rimljanima 8:15, uzvikuju: “Abba, Oče!”

Merete i ja bili smo u pokrajinskoj i oblasnoj službi sve do 1976. Zimi smo katkad spavali u sobama u kojima nije bilo grijanja, a temperatura je bila ispod ništice. Jednom smo se prilikom probudili  i vidjeli da je gornji dio pokrivača krut jer se na njemu uhvatio led koji je nastao od našeg daha! Na koncu smo odlučili nositi sa sobom malenu električnu grijalicu kako nam noću ne bi bilo prehladno. Neki domovi nisu imali toalet u sklopu kuće, pa smo noću trebali hodati po snijegu do poljskog zahoda, kroz koji je često puhao hladan vjetar. Osim toga, nismo imali svoj stan, pa bismo ponedjeljkom uglavnom ostali ondje gdje smo boravili tijekom proteklog tjedna. Potom bismo u utorak ujutro krenuli u posjet sljedećoj skupštini.

Jako sam sretan što mi moja draga supruga sve ove godine pruža veliku podršku. Ona jako voli službu propovijedanja, pa je nikad nisam morao poticati da ide u službu. Osim toga, jako voli braću i sestre te joj je iskreno stalo do drugih. Njena mi pomoć jako puno znači.

Godine 1976. dobili smo poziv da služimo u austrijskoj podružnici u Beču, a ja sam bio imenovan za člana Odbora podružnice. U to je vrijeme podružnica u Austriji nadgledala djelo propovijedanja u nekoliko istočnoeuropskih zemalja te se brinula da braća koja ondje žive potajno dobivaju literaturu. Brat Jürgen Rundel organizirao je poslove povezane s time. On je uvijek bio spreman preuzeti inicijativu kad je trebalo pomoći braći, pa mi je bilo jako lijepo surađivati s njim. Kasnije sam dobio zadatak da nadgledam prevođenje literature na deset istočnoeuropskih jezika. Jürgen i njegova žena Gertrude danas vjerno služe Bogu kao specijalni pioniri u Njemačkoj. Godine 1978. austrijska podružnica počela je tiskati časopise na šest jezika. Časopisi su se pripremali pomoću fotosloga te su se tiskali na malenom ofsetnom stroju. Osim toga, u razne smo zemlje poštom slali časopise ljudima koji su se pretplatili na njih. Brat Otto Kuglitsch, koji danas sa svojom ženom Ingrid služi u podružnici u Njemačkoj, nadgledao je poslove povezane s tiskanjem i otpremom literature.

U Austriji sam imao priliku propovijedati na razne načine, pa tako i na ulici

Braća u istočnoj Europi ujedno su sama umnažala literaturu pomoću šapirografa i fotografskog filma. Ipak, trebala im je pomoć suvjernika iz drugih zemalja. Jehova je blagoslivljao njihov trud. Mi koji smo služili u podružnici zavoljeli smo tu braću koja su godinama vjerno služila Jehovi unatoč teškim okolnostima i zakonskoj zabrani.

 POSEBNO PUTOVANJE U RUMUNJSKU

Godine 1989. imao sam čast otputovati u Rumunjsku s bratom Theodoreom Jaraczom, članom Vodećeg tijela. Cilj nam je bio pomoći jednoj velikoj skupini braće da se ponovno poveže s Jehovinom organizacijom. Godine 1949. oni su se iz raznih razloga počeli odvajati od organizacije i osnivati vlastite skupštine. No i dalje su propovijedali te krštavali nove članove. Čak su odlazili u zatvor zbog toga što nisu htjeli ići u vojsku, isto kao i oni koji su prihvaćali vodstvo braće koju je imenovalo Vodeće tijelo. U to je vrijeme djelovanje Jehovinih svjedoka u Rumunjskoj još uvijek bilo zabranjeno, pa smo se u tajnosti sastali u domu brata Pamfila Albua, zajedno s četvoricom starješina koja su predvodila tu skupinu braće te s predstavnicima rumunjskog Odbora zemlje koji je imenovalo Vodeće tijelo. Sa sobom smo poveli i prevoditelja iz Austrije, Rolfa Kellnera.

Druge večeri našeg razgovora brat Albu uvjerio je ostalu četvoricu starješina da se ujedine s nama, rekavši im: “Ako to ne učinimo sada, možda nikad nećemo dobiti novu priliku.” Nakon toga se otprilike 5 000 braće ponovno povezalo s organizacijom. Jehova je tako izvojevao veliku pobjedu, a Sotona je pretrpio težak poraz!

Krajem 1989, prije pada komunizma u istočnoj Europi, Vodeće tijelo zamolilo je mene i moju suprugu da se preselimo u glavno sjedište Jehovinih svjedoka u New Yorku, što nas je jako iznenadilo. U bruklinskom Betelu počeli smo služiti u srpnju 1990. Godine 1992. bio sam imenovan za pomoćnika Službenog odbora Vodećeg tijela, a od srpnja 1994. služim kao član Vodećeg tijela.

RAZMIŠLJAM O PROŠLOSTI I RADUJEM SE BUDUĆNOSTI

Sa svojom suprugom u Brooklynu

U mladosti sam posluživao hranu gostima hotela, a danas imam priliku sudjelovati u pripremanju duhovne hrane i njenom “posluživanju” braći i sestrama u cijelom svijetu (Mat. 24:45-47). Dok razmišljam o tome što sam sve doživio tijekom više od 50 godina posebne punovremene službe, neizmjerno sam sretan i zahvalan Jehovi na tome što blagoslivlja naše međunarodno bratstvo. Jako volim ići na međunarodne kongrese jer se na njima posebno ističe koliko je važno učiti o našem nebeskom Ocu Jehovi i istinama iz njegove Riječi.

Molim se Jehovi za to da još milijuni ljudi počnu proučavati Bibliju, prihvate istinu i pridruže se našem međunarodnom bratstvu, čiji članovi složno služe Jehovi (1. Petr. 2:17). Radujem se tome što ću s neba promatrati uskrsnuće mrtvih jer ću tada konačno vidjeti svog oca. Nadam se da će on, moja majka i drugi članovi moje obitelji htjeti služiti Jehovi u raju na Zemlji.

Radujem se što ću s neba promatrati uskrsnuće mrtvih jer ću tada konačno vidjeti svog oca

^ odl. 15 Njihova životna priča objavljena je u engleskom izdanju Stražarske kule od 1. studenoga 1979.

^ odl. 27 Danas u skupštinama više ne postoje zaduženja “sluga skupštine” i “pomoćnik sluge skupštine”, nego se unutar svakog starješinstva imenuju koordinator starješinstva i tajnik.