Idi na sadržaj

Idi na podizbornik

Idi na kazalo

Jehovini svjedoci

hrvatski

Stražarska kula (izdanje za proučavanje)  |  veljača 2014.

Udovica iz Sarfate bila je nagrađena zbog svoje vjere

Udovica iz Sarfate bila je nagrađena zbog svoje vjere

SIROMAŠNA udovica grli svog sina jedinca. Ne može vjerovati svojim očima. Kratko prije toga nježno je držala u naručju njegovo beživotno tijelo. No sada ushićeno gleda svog uskrsnulog sina kako joj se smiješi. “Evo, sin je tvoj živ!” kaže joj čovjek koji je gost u njenom domu.

To dojmljivo uskrsnuće odigralo se prije gotovo 3 000 godina. Izvještaj o tome zapisan je u 17. poglavlju 1. Kraljevima. Udovičin gost bio je Božji prorok Ilija. A tko je bila dječakova majka? Bila je to jedna udovica iz grada Sarfate, kojoj se ne spominje ime. Uskrsnuće njenog sina sigurno je bio jedan od najupečatljivijih događaja u njenom životu i ojačao je njenu vjeru u Boga. Iz njenog primjera možemo izvući neke važne pouke.

ILIJA PRONALAZI UDOVICU KOJA POKAZUJE VJERU

Jehova je odlučio prouzročiti dugotrajnu sušu u Izraelu, kojim je vladao zli kralj Ahab. Nakon što je prorok Ilija najavio sušu, Bog ga je sakrio od Ahaba i čudom ga hranio zapovjedivši gavranima da mu donose kruha i mesa. Jehova je potom rekao Iliji: “Ustani i pođi u Sarfatu, koja pripada Sidonu, pa ostani tamo! Evo, zapovjedio sam ondje jednoj ženi, udovici, da te hrani” (1. Kralj. 17:1-9).

Kad je Ilija stigao u Sarfatu, ugledao je jednu siromašnu udovicu kako skuplja drva. Je li to bila žena koja je trebala davati hranu proroku? Kako će ga hraniti kad je jako siromašna? Unatoč sumnjama koje su ga možda mučile, Ilija je počeo razgovarati s tom ženom. “Donesi mi, molim te, malo vode u posudi da pijem!” rekao joj je. Kad je otišla po vodu, doviknuo joj je: “Donesi mi, molim te, i malo kruha!”  (1. Kralj. 17:10, 11). Udovici nije bio problem donijeti vode nepoznatom čovjeku, ali dati mu kruha bilo je nešto sasvim drugačije.

Ona mu je odgovorila: “Tako živ bio Jehova, Bog tvoj, nemam kruha već samo šaku brašna u ćupu i malo ulja u vrču. I evo, skupljam malo drva da idem i pripremim nešto za sebe i za sina svojega da to pojedemo, pa da umremo” (1. Kralj. 17:12). Razmislimo što možemo saznati iz tog kratkog razgovora.

Udovica je shvatila da je Ilija bogobojazan Izraelac. To se vidi iz njenih riječi: “Tako živ bio Jehova, Bog tvoj.” Izgleda da je nešto znala o izraelskom Bogu, ali to nije bilo dovoljno da bi Jehovu nazvala “moj Bog”. Živjela je u Sarfati “koja pripada Sidonu”, odnosno koja je, po svoj prilici, ovisila o tom feničkom gradu. Stanovnici Sarfate vjerojatno su štovali Baala. Unatoč tome, Jehova je zapazio nešto posebno kod te udovice.

Iako je živjela među idolopoklonicima, siromašna udovica iz Sarfate pokazala je vjeru u izraelskog Boga. Jehova je k njoj poslao Iliju iz dva razloga — da Ilija pomogne njoj, ali i da ona pomogne proroku. Iz toga možemo naučiti nešto važno.

Iako su stanovnici Sarfate štovali Baala, nisu svi bili posve iskvareni. Time što je Iliju poslao k udovici u tom gradu, Jehova je pokazao da obraća pažnju na dobronamjerne pojedince koji mu još ne služe. Doista, Bog “u svakom narodu prihvaća onoga tko ga se boji i čini što je pravedno” (Djela 10:35).

Koliko je ljudi na tvom području poput te udovice iz Sarfate? Iako žive među pripadnicima krive religije, možda čeznu za nečim boljim. Možda ne poznaju Jehovu ili znaju vrlo malo o njemu, pa im treba pomoći da prihvate pravu religiju. Tražiš li takve pojedince i pomažeš li im da upoznaju Boga?

“NAJPRIJE OD TOGA NAPRAVI MALENU POGAČU ZA MENE”

Pažljivo razmisli o tome što je Ilija tražio od udovice. Ona mu je upravo bila rekla da ide pripremiti posljednji obrok za sebe i svog sina te da će to pojesti i potom umrijeti. No što joj je Ilija odvratio? “Ne boj se! Uđi i učini kako si rekla! Samo najprije od toga napravi malenu pogaču za mene pa mi je iznesi, a poslije možeš pripremiti nešto za sebe i za sina svojega! Jer ovako kaže Jehova, Bog Izraelov: ‘Brašno u ćupu neće se potrošiti niti će ulja u vrču nestati sve do dana kad Jehova pusti kišu na zemlju’” (1. Kralj. 17:11-14).

Netko bi na udovičinom mjestu možda rekao: “Zar tražiš od mene da se odreknem svog posljednjeg obroka? Sigurno se šališ!” No udovica nije tako reagirala. Iako nije znala mnogo o Jehovi, vjerovala je Iliji i učinila što je tražio od nje. Kakav li je to bio ispit vjere! No ona je donijela mudru odluku.

Udovica je pokazala vjeru u Ilijinog Boga Jehovu i zato su ona i njen sin ostali na životu

Bog nije ostavio tu siromašnu udovicu. Kao što je Ilija i obećao, Jehova je umnožio njene skromne zalihe brašna i ulja, pa su Ilija, udovica i njen sin imali što jesti sve dok je trajala suša. “Brašno u ćupu nije se potrošilo niti je ulja u vrču nestalo,  prema riječi Jehovinoj koju je rekao preko Ilije” (1. Kralj. 17:16; 18:1). Da je udovica postupila drugačije, pogača koju je napravila od skromnih zaliha brašna i ulja uistinu joj je mogla biti posljednji obrok. No ona je pokazala vjeru, pouzdala se u Jehovu i najprije nahranila Iliju.

Iz toga učimo da Bog blagoslivlja one koji pokazuju vjeru. Kad se tvoja odanost Jehovi nađe na ispitu, pokaži vjeru i on će ti sigurno pomoći. On će se brinuti za tebe, štitit će te i bit će ti prijatelj. Tako će ti pomoći da izađeš na kraj sa svojom kušnjom (2. Mojs. 3:13-15).

U jednom broju Sionske stražarske kule iz 1898. bila je istaknuta sljedeća pouka iz izvještaja o udovici: “Budući da je ta žena imala dovoljno vjere da posluša proroka, zaslužila je da joj Gospodin pomogne preko njega. Da nije imala vjere, možda bi Bog pronašao neku drugu udovicu koja bi imala vjere. Isto je i s nama: u raznim životnim situacijama Gospodin iskušava našu vjeru. Ako pokazujemo vjeru, dobit ćemo blagoslov; ako je ne pokazujemo, izgubit ćemo ga.”

Kad se suočavamo s kušnjama, trebamo tražiti Božje vodstvo u njegovoj Riječi i u našim publikacijama koje se temelje na Bibliji. Potom trebamo postupati u skladu s Jehovinim vodstvom, bez obzira na to koliko nam je teško to učiniti. Jehova će nas sigurno blagosloviti ako poslušamo mudru izreku: “Uzdaj se u Jehovu svim srcem svojim i ne oslanjaj se na vlastiti razum. Na svim putevima svojim imaj ga na umu i on će ispraviti staze tvoje” (Izr. 3:5, 6).

JESI LI DOŠAO “DA MI USMRTIŠ SINA”?

Udovičina vjera uskoro se našla na još jednom ispitu. U biblijskom izvještaju stoji: “Poslije toga razbolio se sin te žene, kod koje je boravio, i bolest je njegova bivala sve teža te je na koncu izdahnuo.” Pokušavajući shvatiti zašto ju je snašla ta tragedija, ožalošćena majka rekla je Iliji: “Zašto si mi to učinio, Božji čovječe? Došao si k meni da me podsjetiš na grijeh moj i da mi usmrtiš sina” (1. Kralj. 17:17, 18). Što otkrivaju te riječi pune gorčine?

Je li se udovica sjetila nekog grijeha koji joj je opterećivao savjest? Je li mislila da je smrt njenog sina Božja kazna i da je Ilija Božji glasnik smrti? Biblija o tome ne govori, ali jedno je sigurno: udovica nije optužila Boga da je učinio išta nepravedno.

Iliju je sigurno zaprepastila smrt njenog sina i njene riječi kojima je dala naslutiti da njega smatra odgovornim za svoj strašni gubitak. Kad je odnio dječakovo beživotno tijelo u gornju sobu, Ilija je zavapio: “Jehova, Bože moj, zar ćeš doista i ovoj udovici kod koje boravim nanijeti zlo i usmrtiti joj sina?” Prorok nije mogao podnijeti pomisao da bi se Božjem imenu mogla nanijeti sramota ako bi Jehova dopustio da ta dobra i gostoljubiva žena još više pati. Stoga je preklinjao: “Jehova, Bože moj, molim te neka se vrati život u dijete ovo!” (1. Kralj. 17:20, 21).

“EVO, SIN JE TVOJ ŽIV!”

Jehova ga je uslišio. Uostalom, udovica se brinula za Božjeg proroka i pokazala je vjeru. Izgleda da je Bog dopustio da bolesni dječak umre jer je znao da će ga uskrsnuti i da će to uskrsnuće, prvo koje je zapisano u Bibliji, pružiti nadu budućim naraštajima. Ilija je preklinjao Jehovu za pomoć i Jehova je vratio dječaka u život. Zamisli samo koliko je udovica bila sretna kad joj je Ilija rekao: “Evo, sin je tvoj živ!” Ona je nato odvratila: “Sada zaista znam da si ti čovjek Božji i da je riječ Jehovina u ustima tvojim istinita” (1. Kralj. 17:22-24).

Tim riječima završava izvještaj o udovici. No sudeći po tome što se Isus pozitivno izrazio o njoj, možemo zaključiti da je do kraja života vjerno služila Jehovi (Luka 4:25, 26). Iz njene životne priče učimo da Bog blagoslivlja one koji čine dobro njegovim slugama (Mat. 25:34-40). Njen primjer pokazuje da se Bog brine za svoje vjerne sluge čak i u najtežim okolnostima (Mat. 6:25-34). Ovaj izvještaj pokazuje i da Jehova želi uskrsnuti umrle te da to može učiniti (Djela 24:15). Sve su to dobri razlozi da razmišljamo o udovici iz Sarfate.