Nikad prije nisam sam propovijedao. Bio sam toliko nervozan da su mi se noge tresle svaki put kad bih išao u službu. Da stvar bude još gora, ljudi na području bili su potpuno nezainteresirani. Neki su bili agresivni i prijetili su mi da će me istući. U prvih mjesec dana pionirske službe dao sam samo jednu brošuru! (Markus).

BILO je to 1949, prije više od 60 godina, ali moja priča počinje mnogo godina prije toga. Moj otac Hendrik radio je kao postolar i vrtlar u Donderenu, selu na sjeveru nizozemske pokrajine Drenthe. Ondje sam se rodio 1927. i bio sam četvrto od sedmero djece. Naša kuća nalazila se pored prašnjavog seoskog puta. Većina naših susjeda bavila se poljoprivredom i jako sam volio život na selu. Godine 1947. čuo sam za biblijsku istinu od našeg susjeda Theunisa Beena. Sjećam se da mi se on nije previše sviđao kad sam ga tek upoznao. No ubrzo nakon Drugog svjetskog rata postao je Jehovin svjedok i otada je bio mnogo srdačniji. Zanimalo me zašto se promijenio, pa sam ga slušao dok mi je govorio o Božjem obećanju da će Zemlja postati raj. Brzo sam prihvatio istinu i postali smo prijatelji za cijeli život. *

Počeo sam propovijedati u svibnju 1948, a već sljedećeg mjeseca, točnije 20. lipnja, krstio sam se na kongresu u Utrechtu. Prvog siječnja 1949. započeo sam s pionirskom službom. Trebao sam propovijedati u Borculu, selu na istoku Nizozemske, u kojem je djelovala mala skupština. To je selo bilo udaljeno oko 130 kilometara, pa sam onamo odlučio otići biciklom. Mislio sam da ću stići za otprilike šest sati. No zbog jake kiše i snažnog vjetra koji je puhao u mene putovao sam 12 sati, s tim da sam se posljednjih  90 kilometara vozio vlakom! Kasno navečer napokon sam stigao do obitelji Jehovinih svjedoka kod koje sam stanovao dok sam bio pionir na tom području.

U tim poslijeratnim godinama ljudi su bili jako siromašni. Imao sam samo jedno odijelo i jedne hlače — odijelo mi je bilo preveliko, a hlače prekratke! Kao što sam spomenuo u uvodu, prvi mjesec u Borculu bio je težak, ali Jehova me blagoslovio s nekoliko biblijskih tečajeva. Nakon devet mjeseci dobio sam zadatak da služim u Amsterdamu.

IZ SELA U GRAD

Odrastao sam na selu, pa mi je bila velika promjena kad sam došao u Amsterdam, najveći nizozemski grad. Imao sam puno uspjeha u službi propovijedanja. U prvih mjesec dana dao sam više literature nego u proteklih devet mjeseci. Ubrzo sam vodio čak osam biblijskih tečajeva. Nakon što sam bio imenovan za slugu skupštine (danas je to koordinator starješinstva), dobio sam zadatak da održim svoje prvo javno predavanje. Jako sam se bojao kako će to ispasti, pa sam odahnuo kad sam, neposredno prije nego što sam trebao održati predavanje, bio premješten u drugu skupštinu. Tada nisam ni slutio da ću tijekom godina održati više od 5 000 govora!

Markus (prvi zdesna) svjedoči na ulici u okolici Amsterdama 1950.

U svibnju 1950. počeo sam služiti u gradu Haarlemu. Ondje sam dobio poziv za pokrajinsku službu. Zbog toga tri dana nisam oka sklopio. Povjerio sam se Robertu Winkleru, koji je radio u podružnici. Kad sam mu rekao da se ne osjećam sposobnim za tu službu, kazao mi je: “Samo ispuni obrasce. Sve ćeš naučiti.” Ubrzo nakon toga prošao sam jednomjesečnu obuku i počeo služiti kao sluga pokrajine, odnosno pokrajinski nadglednik. Prilikom posjeta jednoj skupštini upoznao sam Janny Taatgen, veselu mladu pionirku koja je jako voljela Jehovu i požrtvovno mu služila. Vjenčali smo se 1955. Prije nego što nastavim, Janny će vam ispričati kako je postala pionir i kako smo se upoznali.

ZAJEDNIČKA SLUŽBA

Janny: Moja je majka postala Jehovin svjedok 1945, kad sam imala 11 godina. Odmah je shvatila da treba proučavati Bibliju sa svoje troje djece. No otac se protivio istini, pa nas je poučavala kad on nije bio kod kuće.

Prvi sastanak kojem sam prisustvovala bio je kongres koji se 1950. održao u Hagu. Tjedan dana kasnije bila sam na svom prvom skupštinskom sastanku u dvorani u Assenu (Drenthe). Otac se zbog toga razbjesnio i izbacio me iz kuće. Majka mi je rekla: “Znaš kod koga možeš živjeti.” Znala sam da misli na moju duhovnu  braću i sestre. Najprije sam živjela kod jedne obitelji Jehovinih svjedoka nedaleko od svog doma. No otac mi je i dalje pravio probleme, pa sam se preselila u skupštinu u Deventeru, gradu u pokrajini Overijsselu, udaljenom preko 90 kilometara. Međutim, otac je imao problema sa socijalnom službom zato što sam bila maloljetna kad me istjerao iz kuće. Zbog toga mi je rekao da se mogu vratiti. Iako nikad nije prihvatio istinu, na koncu mi je dopustio da idem na sve sastanke i u službu propovijedanja.

Janny (prva zdesna) u pomoćnoj pionirskoj službi 1952.

Nedugo nakon što sam se vratila kući, majka se teško razboljela, pa sam morala obavljati sve kućanske poslove. Usprkos tome, duhovno sam napredovala i krstila se 1951, kad sam imala 17 godina. Godine 1952. majka se oporavila, pa sam s još tri pionirke dva mjeseca služila kao ferijalni, odnosno pomoćni, pionir. Živjele smo na brodu i propovijedale u dva grada u pokrajini Drentheu. Godine 1953. postala sam stalni pionir. Godinu dana kasnije našu je skupštinu posjetio jedan mladi pokrajinski nadglednik. Bio je to Markus. Vjenčali smo se u svibnju 1955. jer smo smatrali da ćemo kao bračni par bolje služiti Jehovi (Prop. 4:9-12).

Na dan vjenčanja 1955.

Markus: Nakon vjenčanja služili smo kao pioniri u Veendamu, u pokrajini Groningenu. Živjeli smo u maloj sobici, koja je bila dva metra duga i tri široka. Usprkos tome, Janny se pobrinula da soba bude lijepa i udobna. Svaku večer morali smo micati stol i dvije male stolice kako bismo spustili zidni krevet.

Nakon šest mjeseci bili smo pozvani u putujuću službu u Belgiju. Ondje je 1955. bilo samo oko 4 000 objavitelja. Sada ih je šest puta više! U pokrajini Flandriji na sjeveru Belgije govori se isti jezik kao i u Nizozemskoj. No belgijski je naglasak dosta drugačiji, pa smo u početku imali problema s jezikom.

Janny: Putujuća služba zahtijevala je dosta odricanja. Do skupština smo putovali biciklima, a stanovali smo kod braće i sestara. Budući da nismo imali svoj stan u kojem bismo boravili između dva posjeta skupštinama, ostajali smo kod braće sve do utorka ujutro, kad smo odlazili do sljedeće skupštine. Unatoč tome, svoju smo službu uvijek smatrali blagoslovom od Jehove.

Markus: U početku nismo poznavali braću i sestre u skupštinama koje smo posjećivali, no oni su unatoč tome bili jako susretljivi i gostoljubivi (Hebr. 13:2). Tijekom godina nekoliko smo puta posjetili sve nizozemske skupštine u Belgiji. To nam je donijelo mnogo blagoslova. Naprimjer, upoznali smo gotovo svu braću i sestre u nizozemskoj oblasti i jako smo ih zavoljeli.  Imali smo prilike vidjeti kako stotine mladih rastu, postaju duhovno zrele osobe, predaju se Jehovi i svoj život posvećuju službi Bogu. Jako smo sretni što mnogi od njih revno služe Jehovi u punovremenoj službi (3. Ivan. 4). Takvo uzajamno ohrabrenje pomoglo nam je da i dalje svim srcem služimo Jehovi (Rim. 1:12).

VELIKI IZAZOV I PRAVI BLAGOSLOV

Markus: Otkad smo se vjenčali željeli smo pohađati školu Gilead. Svakog smo dana barem sat vremena učili engleski. No engleski nije bilo lako naučiti iz knjiga, pa smo odlučili provesti godišnji odmor u Engleskoj kako bismo u službi propovijedanja vježbali jezik. A onda je 1963. napokon stigla kuverta iz našeg glavnog sjedišta u Brooklynu. U njoj su bila dva pisma, jedno za mene, a drugo za Janny. Ja sam bio pozvan u Gilead na posebno desetomjesečno školovanje. Glavna svrha tog školovanja bila je osposobiti braću za obavljanje organizacijskih poslova. Stoga su od 100 polaznika 82 bili muškarci.

Janny: U pismu koje sam dobila braća su me potaknula da u molitvi razmislim o tome jesam li spremna ostati u Belgiji dok Markus bude u Gileadu. Moram priznati da sam u početku bila razočarana. Činilo mi se da Jehova nije blagoslovio moja nastojanja da proširim svoju službu. No onda sam se podsjetila da je svrha Gileada osposobiti polaznike da propovijedaju dobru vijest po cijelom svijetu. Stoga sam pristala na to da ostanem u Belgiji i služim kao specijalni pionir u Gentu s još dvije dugogodišnje specijalne pionirke, Annom i Marijom Colpaert.

Markus: Budući da sam morao bolje naučiti engleski, bio sam pozvan u Brooklyn pet mjeseci prije početka škole. Radio sam u Odjelu za otpremu literature i u Službenom odjelu. Dok sam radio u našem glavnom sjedištu i pripremao pošiljke literature za Aziju, Europu i Južnu Ameriku postao sam još svjesniji međunarodnog karaktera naše organizacije. Posebno mi je ostao u sjećanju brat Alexander Macmillan, koji je bio u putujućoj službi još u vrijeme brata Russella. Dok sam bio u Brooklynu, on je već bio star i sluh mu je jako oslabio, no još je uvijek redovito dolazio na sve sastanke. To me se jako dojmilo. Naučio sam da ne smijemo olako shvaćati naše sastanke (Hebr. 10:24, 25).

Janny: Dopisivali smo se nekoliko puta tjedno. Markus mi je jako nedostajao, a i ja njemu! Pa ipak, on je uživao u Gileadu, a mene je jako radovala pionirska služba. Kad se vratio, vodila sam 17 biblijskih tečajeva. Bilo nam je jako teško što smo 15 mjeseci bili razdvojeni, no Jehova nas je blagoslovio zbog naše požrtvovnosti. Avion kojim se Markus vraćao iz Sjedinjenih Država kasnio je nekoliko sati. Kad je napokon stigao, bacili smo se jedno drugome u zagrljaj i plakali. Otada se više nismo razdvajali.

ZAHVALNI ZA SVAKU PRILIKU DA SLUŽIMO JEHOVI

Markus: Kad sam se u prosincu 1964. vratio iz Gileada, bili smo pozvani u Betel. Nismo znali da ondje nećemo dugo ostati. Samo tri mjeseca kasnije dobili smo zadatak da služimo u oblasnoj  službi u Flandriji. Kad su misionari Aalzen i Els Wiegersma došli u Belgiju, oni su započeli s oblasnom službom, a mi smo se vratili u Betel. Radio sam u Službenom odjelu. Od 1968. do 1980. nekoliko smo puta odlazili iz Betela u putujuću službu, a onda se opet vraćali u Betel. Na koncu sam od 1980. do 2005. ponovno služio kao oblasni nadglednik.

Iako smo često mijenjali zaduženja, nikad nismo zaboravili da smo prilikom predanja obećali Jehovi da ćemo mu služiti cijelom dušom. Doista smo uživali u svakom vidu službe jer smo bili uvjereni da su te promjene doprinijele napretku propovjedničkog djela.

Janny: Bila sam jako sretna što sam imala prilike ići s Markusom u Brooklyn 1977. i u Patterson 1997. kako bi ondje pohađao tečaj za članove odbora podružnice.

JEHOVA ZNA ŠTO NAM JE POTREBNO

Markus: Janny je 1982. morala ići na operaciju, ali dobro se oporavila. Tri godine nakon toga skupština u Leuvenu ljubazno nam je ustupila stan iznad svoje dvorane. Prvi put nakon 30 godina imali smo mali stan samo za nas dvoje. No svakog utorka kad smo kretali u posjet novoj skupštini morao sam nekoliko puta silaziti niz 54 stepenice i penjati se natrag u stan kako bih odnio svu našu prtljagu! Zahvalni smo što smo se 2002. preselili u stan u prizemlju. Kad sam napunio 78 godina, počeli smo služiti kao specijalni pioniri u gradu Lokerenu. Jako smo sretni što možemo na taj način služiti Jehovi i što još uvijek možemo svaki dan ići u službu propovijedanja.

“Čvrsto vjerujemo da nije važno gdje služimo, nego kome služimo”

Janny: Zajedno smo proveli više od 120 godina u punovremenoj službi! Osobno smo se uvjerili u istinitost Jehovinog obećanja da nas nikada neće ostaviti i da nam ništa neće nedostajati ako mu vjerno služimo (Hebr. 13:5; 5. Mojs. 2:7).

Markus: U mladosti smo se predali Jehovi. Nikad nismo tražili velike stvari za sebe. Spremno smo prihvaćali svako zaduženje koje smo dobili jer čvrsto vjerujemo da nije važno gdje služimo, nego kome služimo.

^ odl. 5 S vremenom su i moj otac, majka, starija sestra i dva brata postali Jehovini svjedoci.