Idi na sadržaj

Idi na podizbornik

Idi na kazalo

Jehovini svjedoci

hrvatski

Stražarska kula (izdanje za proučavanje)  |  travanj 2013.

 ŽIVOTNA PRIČA

Pedeset godina punovremene službe u arktičkom području

Pedeset godina punovremene službe u arktičkom području

“Lako je tebi biti pionir! Oba su ti roditelja u istini i financijski te podupiru.” To smo rekle našoj prijateljici koja je služila kao punovremeni propovjednik. No ona nam je nato odgovorila: “Gledajte, svi mi imamo istog Oca.” Time nam je prenijela jednu važnu pouku: Naš nebeski Otac brine se za svoje sluge i daje im snagu. I same smo se uvjerile u istinitost tih riječi.

 RODILE smo se na jednoj farmi u finskoj pokrajini Pohjois-Pohjanmaa. Bilo nas je desetero djece. Drugi svjetski rat obilježio je naše djetinjstvo. Iako su prve linije bojišta bile stotinama kilometara udaljene od nas, ratne strahote duboko su nas potresle. Kad su bili bombardirani obližnji gradovi Oulu i Kalajoki, vidjeli smo crveni odsjaj na noćnom nebu. Roditelji su nam govorili da se sakrijemo čim ugledamo ratne avione. Stoga nas je duboko dirnulo kad nam je naš najstariji brat Tauno govorio o raju na Zemlji u kojem neće biti nepravde.

Tauno je upoznao biblijske istine s 14 godina čitajući publikacije Istraživača Biblije. Kad je izbio Drugi svjetski rat, zbog biblijski oblikovane savjesti odbio je vojnu službu, pa je završio u zatvoru. Ondje su s njim okrutno postupali. No to ga je još više potaknulo da služi Jehovi, a nakon što je izašao iz zatvora još je revnije propovijedao. Dobar primjer našeg brata potaknuo nas je da idemo na sastanke Jehovinih svjedoka, koji su se održavali u obližnjem selu. Osim toga, prisustvovali smo kongresima iako nam nije bilo nimalo lako uštedjeti dovoljno novca za put. Uzgajali smo luk, brali borovnice i brusnice te šivali odjeću susjedima. Budući da je na našoj farmi bilo puno posla, obično nismo zajedno išli na kongrese, nego smo se izmjenjivali.

Slijeva nadesno: Matti (otac), Tauno, Saimi, Maria Emilia (majka), Väinö (beba), Aili i Annikki 1935.

Kako smo upoznavale istinu o Jehovi i njegovim naumima, tako je sve više rasla naša ljubav prema njemu te smo odlučile predati mu se. Godine 1947. obje smo se krstile u znak predanja Jehovi (Anniki s 15, a Aili sa 17 godina). Te se godine krstila i naša sestra Saimi. Proučavale smo Bibliju i s našom sestrom Linneom, koja je već bila udana. I ona i njena obitelj postali su Jehovini svjedoci. Nakon krštenja za cilj smo si postavile pionirsku službu te smo s vremena na vrijeme bile pomoćni pioniri.

ZAPOČINJEMO S PUNOVREMENOM SLUŽBOM

Slijeva nadesno: Eeva Kallio, Saimi Mattila-Syrjälä, Aili, Annikki i Saara Noponen 1949.

Godine 1955. preselile smo se još sjevernije, u grad Kemi. Iako smo radile puno radno vrijeme, i dalje smo željele započeti s pionirskom službom, no bojale smo se da nećemo imati dovoljno novca za život. Mislile smo da prvo trebamo uštedjeti nešto novca. U to vrijeme razgovarale smo s jednom pionirkom, kao što smo spomenule u uvodu. Tada smo shvatile nešto jako važno: hoćemo li služiti Jehovi u punovremenoj službi ne ovisi samo o našoj financijskoj situaciji ili o potpori obitelji. Najvažnije je oslanjati se na našeg nebeskog Oca.

Na putu za kongres u Kuopiu 1952. Slijeva nadesno: Annikki, Aili i Eeva Kallio.

U to smo vrijeme uštedjele dovoljno novca za dva mjeseca. Tako smo se u svibnju 1957. bojažljivo prijavile da dva mjeseca služimo kao pioniri u Pellu, u pokrajini Laponiji, iznad sjeverne  polarnice. Nakon dva mjeseca ostala nam je sva ušteđevina, pa smo nastavile sa službom još dva mjeseca. Nakon toga i dalje smo imale sav novac. Tada smo se uvjerile da će se Jehova brinuti za nas. Ni nakon 50 godina pionirske službe nismo potrošile svoju ušteđevinu! Kad se osvrnemo na svoj život, imamo osjećaj da nas je Jehova držao za ruku i govorio nam: “Ne boj se! Ja ću ti pomoći” (Iza. 41:13).

Ni nakon 50 godina pionirske službe nismo potrošile svoju ušteđevinu!

Kaisu Reikko i Aili u službi propovijedanja

Godine 1958. naš nam je pokrajinski nadglednik predložio da se preselimo u laponski grad Sodankylä i ondje služimo kao specijalni pioniri. Tada je na tom području živjela samo jedna sestra. Ona je na zanimljiv način upoznala istinu. Njen je sin sa svojim razredom otišao na izlet u glavni grad Helsinki. Dok su šetali gradom, on je hodao zadnji u koloni. Prišla mu je jedna starija sestra, uručila Stražarsku kulu i rekla neka je da svojoj majci. Dječak je to i učinio, a njegova je majka odmah shvatila da je pronašla istinu.

Unajmile smo jednu sobu iznad pilane. Ondje smo održavale sastanke. U početku su osim nas bile prisutne samo sestra iz tog grada i njena kći. Zajedno smo čitale gradivo koje se taj tjedan trebalo razmatrati na sastancima. Kasnije se u pilani zaposlio čovjek koji je već proučavao Bibliju s Jehovinim svjedocima. On je s obitelji počeo dolaziti na naše sastanke. S vremenom su se krstili i on i njegova supruga. Taj je brat počeo voditi naše sastanke. Još je nekoliko radnika iz pilane počelo posjećivati sastanke te su prihvatili biblijsku istinu. Nekoliko godina kasnije naša je grupa toliko narasla da je osnovana skupština.

TEŠKI ŽIVOTNI UVJETI

Morale smo prelaziti velike udaljenosti, pa nam je to otežavalo službu. Ljeti smo do svog područja išle pješice, biciklom ili čamcem. Bicikli su nam bili posebno korisni. Njima smo išle na kongrese i u posjet roditeljima, koji su živjeli stotinama kilometara daleko. Zimi bismo rano ujutro došle autobusom u neko selo i onda pješačile od kuće do kuće. Kad bismo obradile čitavo selo, pješice bismo otišle do sljedećeg. Snijeg je bio dubok, a ceste nisu uvijek bile očišćene. Često smo hodale po tragovima saonica koje su vukli konji. No ponekad je snijeg prekrio sve tragove, a početkom proljeća bio  je mekan i mokar pa smo teškom mukom hodale po njemu.

U službi propovijedanja jednog hladnog zimskog dana

Zbog veoma niskih temperatura i visokog snijega morale smo se toplo odijevati. Nosile smo vunene hulahopke, dva ili tri para čarapa i visoke čizme. No čizme su nam često bile pune snijega. Kada bismo došle na stepenice neke kuće, skinule bismo čizme i istresle snijeg. Dok smo se probijale kroz snijeg, smočili bi se rubovi naših dugih zimskih kaputa. A kad bi još više zahladnjelo, rubovi bi se smrznuli i postali kruti kao komadi lima. Jedna nam je žena rekla: “Vi sigurno imate veliku vjeru kad ste se odvažile izaći po ovakvom vremenu.” Do njene smo kuće pješačile preko 10 kilometara.

Budući da smo propovijedale na ogromnom području, znale smo prespavati kod ljudi kojima smo svjedočile. Predvečer bismo se počele raspitivati gdje možemo prenoćiti. Kuće su bile skromne, ali ljudi su bili susretljivi i gostoljubivi te su nam osim smještaja davali i hranu. Često smo spavale na krznu soba, losa, a nekad čak i medvjeda. Ponekad smo osjetile i dašak luksuza. Naprimjer, jedna nas je gospođa odvela na gornji kat svoje velike kuće i uvela u gostinjsku sobu s prelijepim krevetom i čistim bijelim plahtama ukrašenima čipkom. Mnogo smo puta s ukućanima do dugo u noć razgovarale o Bibliji. U jednoj su kući muž i žena spavali u jednom dijelu sobe, a mi u drugom. Postavljali su nam pitanje za pitanjem, pa smo razgovarale s njima cijelu noć, sve do zore.

BLAGOSLOVI KOJE SMO DOŽIVJELE

Laponija je pusto, ali prelijepo područje u kojem svako godišnje doba ima svoje čari. No nama je bila posebno draga zbog ljudi koji su cijenili Jehovu. Među iskrenim ljudima kojima smo svjedočile bili su i drvosječe koji su živjeli u šumarskim naseljima. Ponekad smo nas dvije sitne sestre propovijedale u kolibama u kojima su se nalazili deseci muškaraca. No ti su kršni momci voljeli slušati biblijsku poruku te su rado uzimali našu literaturu.

Doživjele smo mnoga zanimljiva iskustva. Jednog nam je dana pobjegao autobus jer je sat na autobusnoj stanici išao pet minuta naprijed. Odlučile smo sjesti na drugi autobus koji je vozio u neko drugo mjesto. Na tom području do tada nismo svjedočile. Već u prvoj kući dočekala nas je mlada žena koja nam je rekla: “Stigle ste, baš kao što sam i očekivala.” Ta je žena bila zamolila svoju sestru, s kojom smo proučavale, da nas zamoli da je toga dana posjetimo. No mi tu poruku nismo dobile. Pa ipak, započele smo biblijski tečaj s njom i njenim rođacima koji su živjeli u susjednoj kući. Nedugo nakon toga spojile smo te tečajeve u jedan, kojem je  prisustvovalo dvanaest ljudi. Mnogi iz te obitelji postali su Jehovini svjedoci.

Godine 1965. poslane smo u grad Kuusamo, koji se nalazi odmah ispod sjeverne polarnice. U toj skupštini služimo i danas. Kad smo došle, u skupštini je bilo samo nekoliko objavitelja. U početku je bilo teško propovijedati na našem novom području. Ljudi su bili vrlo religiozni i puni predrasuda prema nama. Pa ipak, mnogi su poštovali Bibliju, što je bio dobar temelj za razgovor. Trudile smo se da malo-pomalo upoznamo ljude i nakon otprilike dvije godine lakše smo započinjale biblijske tečajeve.

JOŠ UVIJEK REVNO PROPOVIJEDAMO

Neka braća i sestre s kojima smo proučavale

Više nemamo snage da po cijele dane propovijedamo, ali ipak idemo u službu skoro svaki dan. Aili je 1987, kad je imala 56 godina, na nagovor našeg nećaka položila vozački ispit. Otada nam je lakše propovijedati na našem velikom području. Osim toga, kad je izgrađena nova dvorana, preselile smo se u stan koji se nalazi u sklopu nje. I to nam je olakšalo život.

Jako smo sretne što smo vidjele porast Božjeg naroda. Kad smo započele s punovremenom službom u sjevernoj Finskoj, na tom je ogromnom području bilo jako malo objavitelja, koji su bili posvuda raštrkani. Sada ondje djeluje nekoliko skupština koje čine jednu pokrajinu. Često nam se na pokrajinskim sastancima ili kongresima netko predstavi i upita nas da li ga se sjećamo. Neke od tih osoba bile su djeca dok smo vodile biblijski tečaj s njihovom obitelji. Tako je sjeme koje je bilo posijano prije dosta godina ili čak desetljeća naposljetku donijelo plod! (1. Kor. 3:6).

Volimo ići u službu propovijedanja čak i po kiši

Godine 2008. navršilo se 50 godina otkako smo započele sa specijalnom pionirskom službom. Zahvalne smo Jehovi što smo mogle hrabriti jedna drugu da ustrajno vršimo ovu dragocjenu službu. Vodile smo jednostavan život, no ništa nam nije nedostajalo (Psal. 23:1). Zaista nismo trebale oklijevati započeti s pionirskom službom! Jehova nam je sve ove godine davao snage, kao što je i obećao u Izaiji 41:10: “Ja ću te ojačati i pomoći ću ti. Poduprijet ću te desnicom svojom pravednom.”