Idi na sadržaj

Idi na podizbornik

Idi na kazalo

Jehovini svjedoci

hrvatski

Stražarska kula (izdanje za proučavanje)  |  listopad 2012.

 Životna priča

“To je tek početak našeg prijateljstva!”

“To je tek početak našeg prijateljstva!”

Jedne ljetne večeri 1951. četiri dvadesetogodišnjaka stajala su u telefonskim govornicama u Ithaci (savezna država New York) i uzbuđeno razgovarala s članovima svoje obitelji u Michiganu, Iowi i Kaliforniji. Željeli su im što prije javiti dobre vijesti.

U VELJAČI te godine 122 pionira stigla su u South Lansing (savezna država New York) kako bi pohađala 17. razred škole Gilead. Među tim budućim misionarima bili su Lowell Turner, William (Bill) Kasten, Richard Kelsey i Ramon Templeton. Lowell i Bill bili su iz Michigana, Richard iz Iowe, a Ramon iz Kalifornije. Oni su ubrzo postali dobri prijatelji.

Slijeva nadesno: Richard, Lowell, Ramon i Bill sprijateljili su se u Gileadu

Otprilike pet mjeseci nakon dolaska u Gilead polaznici su bili jako ushićeni kad su saznali da će im brat Nathan Knorr iz glavnog sjedišta održati govor. Četiri prijatelja rekla su da bi voljela služiti u istoj zemlji, ako je ikako moguće. Hoće li sada saznati gdje će služiti kao misionari? Naravno!

Iščekivanje budućih misionara sve je više raslo dok je brat Knorr najavljivao u kojim će zemljama služiti. Na podij su najprije bila pozvana ta četiri brata. Laknulo im je kad su napokon saznali da će ostati zajedno. No gdje će služiti? Iznenađeni polaznici velikim su pljeskom popratili vijest da oni odlaze u Njemačku.

Jehovini svjedoci diljem svijeta čuli su mnoge izvještaje o tome što su sve braća u Njemačkoj proživjela od 1933, kad je Hitler došao na vlast, i divili su se njihovoj vjeri. Mnogi polaznici pričali su kako su nakon Drugog svjetskog rata slali odjeću i druge potrepštine braći u Europi. Božji sluge u Njemačkoj pokazali su izuzetnu vjeru, odlučnost, hrabrost i pouzdanje u Jehovu, čime su pružili divan primjer. Lowell kaže da su bili jako sretni što im se pružila prilika da osobno upoznaju tu dragu braću i sestre. Stoga ne čudi što su sva četvorica bila toliko oduševljena da su još iste večeri morala svojoj obitelji i prijateljima javiti novosti!

NA PUTU ZA NJEMAČKU

Ramon poučava na Tečaju za imenovanu braću

Četiri prijatelja ukrcala su se na parobrod Homeland, koji je 27. srpnja 1951. isplovio s doka na njujorškom East Riveru. Njihovo putovanje do Njemačke trajalo je 11 dana. Brat Albert Schroeder, jedan od njihovih nastavnika u Gileadu koji je kasnije postao član Vodećeg tijela,  naučio ih je nekoliko rečenica na njemačkom. Budući da je na brodu bilo nekoliko Nijemaca, možda su mogli naučiti još nešto njemačkog. No ti su putnici govorili različitim narječjima, pa se mladim misionarima na kraju sve pomiješalo!

Putovanje je bilo jako naporno i braća su bila potpuno iscrpljena od morske bolesti. Sedmog kolovoza, u utorak ujutro, konačno su stigli u Hamburg. Rastužili su se jer su posvuda vidjeli posljedice rata, koji je završio prije samo šest godina. Ukrcali su se na noćni vlak za Wiesbaden, gdje se u to vrijeme nalazila podružnica.

Richard radi na stroju za tiskanje adresa u Betelu u Wiesbadenu

U srijedu rano ujutro upoznali su prvog Jehovinog svjedoka u Njemačkoj, koji je imao pravo njemačko ime — Hans. On ih je sa željezničke stanice odvezao u Betel i zatim ih ostavio sa strogom, starijom sestrom koja nije znala engleski. Mislila je da će je braća razumjeti ako glasnije govori njemački. No iako je govorila sve glasnije, svi su postajali sve nervozniji. Na kraju je stigao nadglednik podružnice, brat Erich Frost, i srdačno ih pozdravio na engleskom. Stvari su konačno krenule nabolje!

Krajem kolovoza njih četvorica prisustvovala su svom prvom kongresu na njemačkom jeziku. Tema kongresa bila je “Čisto obožavanje”, a kongres je održan u Frankfurtu na Majni. Na kongresu je bilo 47 432 prisutnih, a krstile su se 2 373 osobe. Kad su to vidjeli, mladi misionari ponovno su dobili silnu želju da revno propovijedaju. Međutim, nekoliko dana kasnije brat Knorr obavijestio ih je da ostaju u Betelu.

Blagoslovi koje su doživjeli u svojoj službi uvjerili su ih da Jehova uvijek zna što je za nas najbolje

Ramon je jednom ranije bio pozvan da služi u Betelu u Sjedinjenim Državama, no odbio je to jer je silno želio biti misionar. Ni Richard ni Bill nikad nisu priželjkivali služiti u Betelu. Međutim, blagoslovi koje su kasnije doživjeli u svojoj službi uvjerili su ih da Jehova uvijek zna što je za nas najbolje. Doista je mudrije oslanjati se na Jehovino vodstvo nego dopustiti da nas vode  naše želje. Tko to nauči, radosno će služiti Jehovi bilo gdje i spremno će raditi svaki posao koji dobije.

VERBOTEN!

Mnogi članovi betelske obitelji u Njemačkoj bili su sretni što su među njima Amerikanci jer su s njima mogli vježbati engleski. No jednog dana njihovoj je sreći došao kraj. Dok su bili u blagovaonici, brat Frost je na svoj uobičajeno energičan način počeo govoriti na njemačkom o nekom očito ozbiljnom problemu. Svi su bili mirni kao bubice i netremice su gledali u svoj tanjur. Iako novi misionari nisu razumjeli ni riječ, polako su počeli shvaćati da brat Frost govori o njima. Bilo im je jako neugodno kad je zagrmio: “VERBOTEN!” (“Zabranjeno!”), ponavljajući to još glasnije kako bi naglasio koliko je to važno. Čime su izazvali takvu burnu reakciju?

Brat Frost (desno) s bratom Knorrom (lijevo) i druga dva brata

Čim su pojeli, svi su brže-bolje otišli u svoje sobe. Kasnije je jedan brat objasnio misionarima: “Da biste nam mogli pomoći, morate znati njemački. Zato je brat Frost rekao da je VERBOTEN razgovarati s vama na engleskom dok ne naučite njemački.”

Betelska obitelj odmah je poslušala taj savjet. Novim misionarima to je pomoglo ne samo da nauče njemački nego i da izvuku važnu pouku: savjet koji nam da neki dobronamjerni brat za naše je dobro, čak i ako nam je isprva teško primijeniti ono što nam je rekao. Brat Frost dao je savjet betelskoj obitelji zato što je mislio na dobrobit Jehovine organizacije i zato što je volio svoju braću. Stoga ne čudi što su ga mladi misionari s vremenom jako zavoljeli.

UČIMO OD SVOJIH PRIJATELJA!

Na godišnjem odmoru u Švicarskoj 1952.

Od bogobojaznih prijatelja možemo dobiti važne pouke, koje će nam pomoći da budemo još bolji prijatelji s Jehovom. Nemoguće je poimence nabrojati svu vjernu braću i sestre u Njemačkoj od kojih su četiri misionara mnogo toga naučila. No mnogo su naučili i jedan od drugoga. Richard kaže: “Lowell je otprije znao nešto njemačkog i dobro mu je išlo učenje jezika, ali mi ostali dosta smo se mučili. Budući da je on bio najstariji, podrazumijevalo se da preuzme neka zaduženja i da se njemu obratimo za pomoć oko jezika.” Ramon kaže: “Bio sam presretan kad nam je jedan brat iz Švicarske ponudio da provedemo odmor u njegovoj planinskoj  kući. To nam je bio prvi godišnji odmor nakon godinu dana službe u Njemačkoj. Dva tjedna samo za nas, bez mučenja s njemačkim! No nisam znao za Lowellov plan. Uporno je tražio da svako jutro čitamo i komentiramo dnevni citat na njemačkom. Premda sam negodovao zbog toga, on nije popuštao. Iz toga smo izvukli važnu pouku: trebamo slušati one koji nam žele dobro, čak i ako se ponekad ne slažemo s njima. Takav nam je stav jako koristio u životu i pomogao nam je da lakše prihvaćamo teokratske upute.”

Četiri prijatelja također su naučila cijeniti dobre osobine svakoga od njih, na što se i potiče kršćane u Filipljanima 2:3: “U poniznosti smatrajte druge većima od sebe.” Stoga su ostala trojica često povjeravala Billu neki zadatak jer su znala da će ga on obaviti bolje od njih. Lowell kaže: “Kad je trebalo poduzeti neke teške i neugodne korake kako bi se riješio određeni problem, obratili bismo se Billu. On je bio pravi stručnjak za rješavanje neugodnih situacija. Svi smo znali kako bi trebalo riješiti problem, ali nismo imali hrabrosti da nešto poduzmemo ili za to nismo bili sposobni.”

SRETNI BRAKOVI

Njihovo se prijateljstvo temeljilo na ljubavi prema Jehovi i punovremenoj službi, pa su željeli pronaći žene kojima će Jehova također biti na prvom mjestu u životu. U punovremenoj službi naučili su da davanje usrećuje više nego primanje te da im njihove želje ne smiju biti važnije od služenja Jehovi. Zbog toga su se svi oženili sestrama koje su već bile u punovremenoj službi. To im je pomoglo da imaju stabilan i sretan brak.

Da bi prijateljstvo ili brak bili uistinu trajni, u njih mora biti uključen i Jehova (Prop. 4:12). Billu i Ramonu kasnije su umrle supruge, no obojica su iskusila što znači imati vjernu ženu koja podupire svog muža. Lowell i Richard još uvijek služe sa svojim suprugama, koje su im prava podrška. Bill se odlučio ponovno oženiti i mudro je izabrao ženu s kojom je nastavio punovremenu službu.

S vremenom su se četiri prijatelja morala rastati jer su dobila teokratska zaduženja u različitim zemljama. Služili su u Njemačkoj, Austriji, Luksemburgu, Kanadi i Sjedinjenim Državama. Zbog toga se nisu mogli družiti koliko su htjeli. No iako ih je daljina razdvajala, ostali su u kontaktu te su se zajedno radovali blagoslovima koje su doživljavali, ali i plakali zajedno u teškim trenucima (Rim. 12:15). Takve prijatelje treba cijeniti i ne smije ih se uzimati kao nešto samo po sebi razumljivo. Oni su dragocjeni dar od Jehove (Izr. 17:17). Prava prijateljstva doista su rijetkost u današnjem svijetu. No svaki pravi kršćanin može imati mnogo istinskih prijatelja.  Mi Jehovini svjedoci imamo prijatelje među svojom braćom širom svijeta i, što je još važnije, prijatelji smo s Jehovom Bogom i Isusom Kristom.

Kao ni svima nama, ni njima četvorici život nije uvijek bio lak. Morali su se nositi s bolnim gubitkom bračnog partnera, teškom bolesti, brigom za ostarjele roditelje, odgojem djeteta u punovremenoj službi i strahom od novih teokratskih zaduženja. Danas se moraju nositi s problemima koje sa sobom donosi starost. No iz vlastitog iskustva znaju da prijatelji, i oni koji su nam blizu i oni koji su daleko, pomažu onima koji ljube Jehovu da podnesu svaku poteškoću.

PRIJATELJSTVO KOJE ĆE TRAJATI ZAUVIJEK

Lowell, Ramon, Bill i Richard predali su se Jehovi s 18, 12, 11 odnosno 10 godina, a u punovremenu službu stupili su kad su imali između 17 i 21 godinu. Doista je lijepo što su poslušali savjet zapisan u Propovjedniku 12:1: “Sjećaj se Velikog Stvoritelja svojega u danima mladosti svoje.”

Ako si mladi kršćanin i ako ti to okolnosti dopuštaju, prihvati Jehovin poziv i započni s punovremenom službom. Možda ćeš i ti, zahvaljujući Jehovinoj nezasluženoj dobroti, doživjeti slične blagoslove kao i ova četiri prijatelja. Možda ćeš služiti kao pokrajinski, oblasni ili zonski nadglednik; raditi u Betelu, a možda i služiti u Odboru podružnice; poučavati druge na Tečaju za imenovanu braću ili na Tečaju za pionire ili možda držati govore na kongresima i pokrajinskim sastancima. Koliku su samo radost doživjela njih četvorica jer su deseci tisuća osoba imali koristi od njihove službe. Sve je to bilo moguće samo zato što su se već u mladosti odazvali na Jehovin poziv da mu služe cijelom dušom (Kol. 3:23).

Slijeva nadesno: Richard, Bill, Lowell i Ramon na otvorenju novih objekata podružnice u Seltersu 1984.

Lowell, Richard i Ramon danas ponovno služe u njemačkoj podružnici, koja se sada nalazi u Seltersu. Nažalost, Bill je umro 2010. Služio je kao specijalni pionir u Sjedinjenim Državama. Njegova smrt prekinula je posebno prijateljstvo koje je trajalo gotovo 60 godina. No naš Bog Jehova nikad ne zaboravlja svoje prijatelje. Možemo biti uvjereni da će se u Božjem Kraljevstvu nastaviti sva kršćanska prijateljstva koja je smrt privremeno prekinula.

“Ne pamtim nijedan ružan trenutak u ovih 60 godina našeg prijateljstva”

Kratko prije svoje smrti Bill je napisao: “Ne pamtim nijedan ružan trenutak u ovih 60 godina našeg prijateljstva. Naš odnos oduvijek mi je bio jako dragocjen.” Budući da su njegova tri prijatelja uvjerena da će se njihovo prijateljstvo nastaviti i u novom svijetu, brzo su dodala: “A to je tek početak našeg prijateljstva!”