Idi na sadržaj

Idi na podizbornik

Idi na kazalo

Jehovini svjedoci

hrvatski

Stražarska kula (izdanje za proučavanje)  |  listopad 2012.

Oni revno propovijedaju – u Brazilu

Oni revno propovijedaju – u Brazilu

PRIJE nekoliko godina Rúbia, koja sada ima 30 godina, posjetila je Sandru, pionirku koja služi u jednoj maloj skupštini na jugu Brazila. Za vrijeme tog posjeta dogodilo se nešto što se toliko dojmilo Rúbije da joj je promijenilo život. O čemu se radi? Neka nam to kaže sama Rúbia.

“NISAM MOGLA VJEROVATI SVOJIM UŠIMA”

“Sandra me povela na biblijski tečaj koji je vodila s jednom ženom. Dok smo proučavale, žena je usput rekla: ‘Sandra, tri djevojke s kojima radim žele proučavati Bibliju, ali rekla sam im da moraju čekati da dođu na red. Znam da su ti ove godine popunjeni svi termini.’ Nisam mogla vjerovati svojim ušima. Ljudi koji su  željeli upoznati Jehovu morali su čekati da dođu na red za proučavanje! U mojoj skupštini morao si se jako potruditi da pronađeš jedan jedini tečaj. U tom trenutku, dok smo sjedile u domu te interesentice, osjetila sam snažnu želju da pomognem ljudima u tom malom mjestu. Ubrzo nakon toga preselila sam se iz velikog grada u kojem sam živjela u mjesto u kojem je Sandra služila kao pionir.”

Je li Rúbia donijela dobru odluku? Ona kaže: “Dva mjeseca nakon što sam se doselila vodila sam 15 biblijskih tečajeva i, vjerovali ili ne, ubrzo sam i ja morala napraviti listu čekanja!”

ODLUČIO JE PREISPITATI SVOJU SLUŽBU

Diego, koji ima nešto više od 20 godina, posjetio je nekoliko pionira u Prudentópolisu, gradiću na jugu Brazila. Taj je posjet ostavio dubok dojam na njega, pa je odlučio preispitati svoju službu. On kaže: “Nisam se baš previše trudio u skupštini. Išao sam u službu samo nekoliko sati mjesečno. No dok sam bio kod tih pionira i slušao njihova iskustva, nisam mogao a da ne usporedim njihov i svoj stav prema službi — oni su svoju službu izvršavali radosno, a ja sam je shvaćao olako. Kad sam vidio koliko su sretni i oduševljeni, poželio sam i ja voditi takav ispunjen život.” Nakon tog posjeta Diego je započeo s pionirskom službom.

Jesi li i ti mladi kršćanin koji ide u službu propovijedanja i na sastanke, ali svoju službu obavlja rutinski i pritom ne osjeća pravu radost? Ako je tako, možeš li učiniti neke promjene u životu kako bi osjetio kolika je radost služiti ondje gdje je potrebno više objavitelja Kraljevstva? Nije ništa neobično ako te plaši pomisao da bi se trebao odreći lagodnog života. Pa ipak, mnogi su mladi upravo to učinili. Odvažili su se promijeniti svoje ciljeve i odreći se nekih želja kako bi u većoj mjeri služili Jehovi. Jedan od njih je i Bruno.

MAESTRO ILI PROPOVJEDNIK?

Prije nekoliko godina Bruno, koji danas ima 28 godina, studirao je na poznatoj glazbenoj akademiji i želio je postati dirigent. Bio je toliko dobar  student da je nekoliko puta dirigirao jednim simfonijskim orkestrom. Pred njim je stajala uspješna karijera. “Usprkos tome”, kaže Bruno, “imao sam osjećaj da mi nešto nedostaje u životu. Iako sam se predao Jehovi, osjećao sam da mu ne dajem ono najbolje, i to me mučilo. U molitvi sam rekao Jehovi kako se osjećam, a razgovarao sam i s iskusnom braćom iz skupštine. Ozbiljno sam o svemu razmislio i odlučio službu Jehovi staviti ispred glazbe. Napustio sam akademiju i prihvatio izazov da služim na području na kojem je veća potreba za objaviteljima.” Je li to bila dobra odluka?

Bruno se preselio u gradić Guapiaru, koji je od São Paula udaljen oko 260 kilometara i ima otprilike 7 000 stanovnika. Bila je to velika promjena. On kaže: “Živio sam u kućici bez hladnjaka, televizora i interneta. No dobio sam nešto što prije nisam imao — vrt i voćnjak!” Dok je služio u maloj skupštini u tom gradiću, jednom tjednom spremio bi hranu, vodu i literaturu i motociklom otišao propovijedati po selima. Mnogi ljudi u tom području nikad prije nisu čuli dobru vijest. “Vodio sam čak 18 tečajeva”, kaže Bruno. “Bio sam jako sretan kad sam vidio kako se ti interesenti mijenjaju.” On dodaje: “Tada sam shvatio da sam pronašao ono što mi je nedostajalo — istinsko zadovoljstvo koje čovjek osjeća kad mu je služba Jehovi na prvom mjestu. Da sam se posvetio stjecanju materijalnih stvari, nikad to ne bih osjetio.” Od čega je Bruno živio u Guapiari? Sa smiješkom na licu kaže: “Davao sam satove gitare.” Na neki način, ipak je postao maestro.

“NAPROSTO SAM MORALA OSTATI”

Mariana, koja ima blizu 30 godina, bila je u sličnoj situaciji kao i Bruno. Radila je kao odvjetnica i dobro zarađivala, ali nije bila istinski zadovoljna. Ona kaže: “Imala sam osjećaj da trčim za vjetrom” (Prop. 1:17). Nekoliko braće i sestara potaknulo ju je da razmisli o pionirskoj službi. Nakon što je promislila o tome, Mariana je, zajedno s prijateljicama Biancom, Carolinom i Julianom, odlučila  pomagati skupštini u Barra do Bugresu, zabačenom gradu u blizini bolivijske granice, koji je tisućama kilometara udaljen od njihovog doma. Što se potom dogodilo?

Mariana kaže: “Namjeravala sam ovdje ostati tri mjeseca. No kad je došlo vrijeme za odlazak, vodila sam 15 biblijskih tečajeva! Naravno, tim je interesentima trebalo još puno pomagati da duhovno napreduju. Zbog toga im nisam imala snage reći da odlazim. Naprosto sam morala ostati.” To su učinile i njene prijateljice. Je li Mariani sada život ispunjeniji? Ona kaže: “Jehova me koristi kako bi pomagao ljudima da promijene svoj život nabolje i zbog toga se dobro osjećam. Za mene je pravi blagoslov znati da svoje vrijeme i snagu koristim za nešto što je stvarno vrijedno.” Caroline je u nekoliko riječi izrazila ono što sve četiri osjećaju: “Kad navečer legnem u krevet, osjećam duboko zadovoljstvo jer trošim svoje vrijeme i snagu u službi Jehovi. Moj se život vrti oko toga kako pomoći osobama s kojima proučavam Bibliju. Divno je vidjeti kako napreduju. Osvjedočila sam se u istinitost riječi: ‘Kušajte i vidite da je dobar Jehova!’” (Psal. 34:8).

Jehova je sigurno jako sretan kad vidi da je sve više mlade braće i sestara diljem svijeta spremno otići u udaljene krajeve kako bi ondje revno propovijedali dobru vijest o njegovom Kraljevstvu (Psal. 110:3; Izr. 27:11). Jehova zauzvrat obilno blagoslivlja sve te vrijedne radnike (Izr. 10:22).