Idi na sadržaj

Idi na kazalo

Jehovini svjedoci

Izaberi jezik hrvatski

Odluke koje vode do sreće

Odluke koje vode do sreće

 Odluke koje vode do sreće

“DA SAM barem drugačije postupio!” Koliko si puta to već rekao? Svi bismo voljeli donositi odluke zbog kojih kasnije nećemo požaliti, naročito kad se radi o odlukama koje mogu utjecati na cijeli naš život. No kako možemo donositi odluke koje će doprinijeti našoj sreći?

Kao prvo, potrebna su nam pouzdana mjerila kojima ćemo se voditi. Postoje li takva mjerila? Mnogi ljudi smatraju da ne postoje. Prema anketi provedenoj u Sjedinjenim Državama, 75 posto studenata četvrte godine smatra da se ne može točno odrediti što je ispravno, a što pogrešno te da pojam dobra i zla varira ovisno o “osobnim mjerilima vrijednosti i kulturnoj pripadnosti”.

Je li doista razumno vjerovati da se pri određivanju moralnih mjerila dovoljno voditi osobnim ili općeprihvaćenim mišljenjem? Nije. Kad bi ljudi mogli raditi što god žele, zavladao bi kaos. Tko bi volio živjeti u mjestu u kojem nema zakona, sudova ni policije? Osim toga, osobno mišljenje nije uvijek pouzdan vodič. Svakome se zna desiti da donese odluku za koju misli da je dobra, a potom shvati da je pogriješio. Zapravo, cjelokupna ljudska povijest potvrđuje istinitost sljedeće biblijske tvrdnje: “Čovjek koji hoda ne može upravljati koracima svojim” (Jeremija 10:23). Kome se onda možemo obratiti za vodstvo kad donosimo odluke o važnim životnim pitanjima?

Mladi poglavar spomenut u prethodnom članku mudro je postupio kad se obratio Isusu za savjet. Kao što smo vidjeli, Isus mu je u odgovoru ukazao na Božji Zakon. Isus je  znao da je Jehova Bog najveći izvor znanja i mudrosti i da zna što je najbolje za njegova stvorenja. Stoga je rekao: “Ono što naučavam nije moje, nego dolazi od onoga koji me poslao” (Ivan 7:16). Doista, Božja je Riječ pouzdani vodič koji nam pomaže da donosimo mudre odluke u životu. Osvrnimo se na nekoliko načela iz Božje Riječi koja, ukoliko ih primjenjujemo, mogu doprinijeti našoj sreći.

Isusovo zlatno pravilo

U poznatoj Propovijedi na gori Isus je iznio temeljno načelo koje nam može pomoći da donosimo mudre odluke kad su u pitanju odnosi s drugim ljudima. On je rekao: “Sve, dakle, što želite da ljudi čine vama, činite i vi njima” (Matej 7:12). Takav način postupanja ponekad se naziva zlatno pravilo.

Neki se vode sličnim pravilom, odnosno njegovom pasivnom verzijom: “Što ne želite da drugi čine vama, ne činite ni vi njima.” Da bismo predočili razliku između Isusovog zlatnog pravila i spomenute izreke, osvrnimo se na njegovu usporedbu o milosrdnom Samarićaninu. Nekog Židova pretukli su razbojnici i polumrtvog ga ostavili na cesti. Pored njega su prošli svećenik i levit, ali se nisu zaustavili. Budući da ničime nisu otežali njegovu situaciju, može se reći da su postupili u skladu s pasivnim oblikom zlatnog pravila. Za razliku od njih, Samarićanin koji je onuda prolazio zaustavio se kako bi pomogao tom čovjeku. Povio mu je rane i odveo ga u konačište. Za tog je čovjeka učinio ono što bi i sam volio da netko učini za njega. Na taj je način postupio u skladu sa zlatnim pravilom, i tako donio dobru odluku (Luka 10:30-37).

Na mnoge načine možemo primjenjivati to pravilo, što može uroditi pozitivnim rezultatima. Pretpostavimo da se u tvoje susjedstvo doseli nova obitelj. Zašto ne bi preuzeo inicijativu te ih upoznao i izrazio im dobrodošlicu? Mogao bi im pomoći da upoznaju svoju novu četvrt, odgovoriti na njihova pitanja i pružiti im praktičnu pomoć. Preuzimanjem takve inicijative doprinijet ćeš tome da budete u dobrosusjedskim odnosima. Ujedno ćeš biti zadovoljan jer ćeš znati da činiš nešto što je Bogu ugodno. Nije li to mudra odluka?

Odluke utemeljene na ljubavi prema drugima

Osim spomenutog zlatnog pravila Isus je dao i druge savjete koji nam mogu pomoći da donosimo mudre odluke. Kad ga je netko upitao koja je zapovijed iz Mojsijevog zakona najveća, Isus je rekao: “‘Ljubi Jehovu, Boga svojega, svim srcem svojim i svom dušom svojom i svim umom svojim!’ To je najveća i prva zapovijed. Druga, slična toj, jest ova: ‘Ljubi bližnjega svojeg kao samoga sebe!’ Na tim se dvjema zapovijedima temelji sav Zakon i Proroci” (Matej 22:36-40).

Noć prije svoje smrti Isus je svojim učenicima dao “novu zapovijed” — da ljube jedni druge (Ivan 13:34). Zašto je tu zapovijed nazvao novom? Na koncu konca, nije li već rekao da je zapovijed da ljube svoje bližnje jedna od dvije zapovijedi na kojima se temelji sav Zakon? Izraelcima je putem Mojsijevog zakona bila dana sljedeća zapovijed: “Ljubi svoga bližnjeg kao samoga sebe” (3. Mojsijeva 19:18). No Isus je sada svojim učenicima zapovjedio nešto više. Te iste noći rekao im je da će položiti svoj život za njih. Zatim im je rekao: “Ovo je moja zapovijed: ljubite jedan drugoga kao što sam ja ljubio vas! Nitko nema veću ljubav od ove: da tko život svoj položi za prijatelje svoje” (Ivan 15:12, 13). Da, ova je zapovijed bila nova u tom smislu što je od kršćana zahtijevala da im potrebe drugih ljudi budu važnije od vlastitih.

Mnogo je načina na koje možemo pokazati nesebičnu ljubav, a ne samo gledati vlastite interese. Naprimjer, pretpostavimo da  živiš u stanu i da voliš glasno slušati muziku, ali da tvojim susjedima to smeta. Bi li bio spreman odreći se zadovoljstva koje ti pruža glasno slušanje muzike kako bi tvoji susjedi imali mir? Drugim riječima, jesi li spreman staviti njihovu dobrobit ispred vlastite?

Osvrnimo se i na drugi primjer. Jednog hladnog i snježnog zimskog dana u Kanadi dva Jehovina svjedoka posjetila su nekog ostarjelog čovjeka. U toku razgovora on je spomenuo da zbog bolesnog srca ne može očistiti snijeg ispred svoje kuće. Otprilike sat vremena kasnije izvana je začuo struganje lopata. Dva Jehovina svjedoka vratila su se kako bi očistila stazu ispred njegove kuće i stepenice koje su vodile do ulaznih vrata. “Danas sam vidio pravu kršćansku ljubav na djelu”, napisao je u pismu kanadskoj podružnici Jehovinih svjedoka. “To je uvelike popravilo moje inače pesimistično gledište o današnjem svijetu i ojačalo moje veliko cijenjenje prema svemu što činite diljem svijeta.” Da, odlučivši da pomognemo nekome, bez obzira na to koliko se ta pomoć činila beznačajnom, možemo pozitivno utjecati na druge. Čovjek je doista sretan kad donosi takve odluke koje su znak samopožrtvovnosti!

Odluke utemeljene na ljubavi prema Bogu

Kad donosimo odluke, trebamo uzeti u obzir još jedan činilac. Njega je Isus nazvao najvećom zapovijedi, a riječ je o zapovijedi da ljubimo Boga. Isus je te riječi uputio Židovima, koji su kao narod već bili predani Jehovi. Pa ipak, svatko je od njih osobno trebao odlučiti hoće li služiti svom Bogu cijelom dušom i svim srcem (5. Mojsijeva 30:15, 16).

Jednako tako, odluke koje ti donosiš pokazuju što osjećaš prema Bogu. Naprimjer, kako raste tvoje cijenjenje prema praktičnoj vrijednosti Biblije, i sam ćeš se naći pred odlukom da li da započneš sistematski proučavati Bibliju s ciljem da postaneš Isusov sljedbenik? Ta će ti odluka sigurno donijeti sreću jer Isus je rekao: “Sretni su oni koji nastoje zadovoljiti svoje duhovne potrebe” (Matej 5:3).

Mi ne znamo je li mladi poglavar požalio zbog odluke koju je donio. No znamo kako se apostol Petar osjećao nakon što je mnogo godina proveo kao sljedbenik Isusa Krista. Otprilike 64. n. e., dok se približavao kraj njegovog života, Petar je svoje suvjernike poticao: “Dajte sve od sebe da vas [Bog] nađe neuprljane i neokaljane i u miru” (2. Petrova 1:14; 3:14). Petar očito nije požalio zbog odluke koju je donio više od 30 godina prije toga te je poticao druge da se drže svoje odluke da vjerno služe Bogu.

Njegov savjet možemo primijeniti tako da budemo odlučni prihvatiti odgovornosti koje imaju Isusovi učenici i postupati u skladu s Božjim zapovijedima (Luka 9:23; 1. Ivanova 5:3). To možda ne izgleda jednostavno, no Isus nas tješi sljedećim obećanjem:  “Dođite k meni svi koji ste izmoreni i opterećeni i ja ću vas okrijepiti! Uzmite jaram moj na sebe i učite od mene, jer ja sam blag i ponizna srca, i naći ćete okrepu za duše svoje! Jer jaram je moj ugodan i teret je moj lak” (Matej 11:28-30).

Osvrnimo se na Arthurov primjer. Kad je imao deset godina, Arthur je počeo svirati violinu i pred njim je bila profesionalna karijera. S 14 godina već je bio koncertni violinist. No nije bio sretan. Njegov je otac stalno postavljao pitanja o smislu života i pozivao vjerske učitelje u njihov dom, no nikada nije dobio odgovore koji bi ga zadovoljili. Njihova je obitelj često razgovarala o tome da li Bog zaista postoji i zašto dopušta zlo. A onda je Arthurov otac razgovarao s Jehovinim svjedocima. Taj je razgovor pozitivno utjecao na njega, te je s čitavom obitelji započet biblijski tečaj.

S vremenom je Arthur iz Biblije saznao zašto Bog dopušta patnje i shvatio je što je smisao života. Zajedno s tri člana svoje obitelji donio je odluku zbog koje nije požalio — predao je svoj život Jehovi. “Jako sam sretan što me Jehova blagoslovio omogućivši mi da upoznam istinu i što me spasio od rivalstva koje vlada među profesionalnim muzičarima. Ljudi su za uspjeh doista spremni svašta učiniti!”

Arthur i dalje rado svira violinu svojim prijateljima, ali mu ona više nije u središtu života. Umjesto toga, svoj je život posvetio službi Bogu te sada služi u jednoj od podružnica Jehovinih svjedoka. Poput Arthura i milijuna drugih osoba, a za razliku od bogatog mladog poglavara, i ti možeš donijeti odluku zbog koje ćeš biti još sretniji — odluku da prihvatiš Isusov poziv i postaneš njegov sljedbenik.

[Slika na stranici 6]

Svojim odlukama drugima možeš uljepšati život

[Slika na stranici 7]

Hoćeš li proučavati Bibliju i postati Isusov sljedbenik?