Idi na sadržaj

Idi na podizbornik

Idi na kazalo

Jehovini svjedoci

hrvatski

Stražarska kula (izdanje za proučavanje)  |  travanj 2016.

 ŽIVOTNA PRIČA

Bivše redovnice postale su prave duhovne sestre

Bivše redovnice postale su prave duhovne sestre

“NEMOJ mi više ništa govoriti!” povikala je moja mlađa sestra Araceli. “Ne želim više ništa čuti o tvojoj religiji. Muka mi je od toga. Mrzim te!” Iako imam 91 godinu, i dan-danas živo se sjećam koliko su me te riječi pogodile. No u Propovjedniku 7:8 piše: “Bolji je kraj stvari nego početak.” Tako je bilo i s nama (Felisa).

Felisa: Rodila sam se u vrlo pobožnoj obitelji. Ustvari, trinaestero naših rođaka bili su svećenici ili su pripadali nekom katoličkom redu. Papa Ivan Pavao II. čak je proglasio blaženim majčinog bratića, koji je kao svećenik poučavao djecu u jednoj katoličkoj školi. Naša je obitelj živjela prilično skromno. Moj je otac bio kovač, a moja majka radila je u polju. Ja sam bila najstarija od osmero djece.

Kad sam imala 12 godina, izbio je Španjolski građanski rat. Nakon rata moj je otac završio u zatvoru. Njegov liberalan svjetonazor nije bio po volji diktatorskoj vlasti. Mojoj je majci bilo teško prehranjivati sve nas, pa joj je prijateljica predložila da moje tri mlađe sestre — Araceli, Lauri i Ramoni — pošalje u samostan u španjolskom gradu Bilbau. Znali smo da ondje barem neće biti gladne kruha.

Araceli: U to sam vrijeme imala 14 godina, Lauri je imala 12, a Ramoni 10. Stoga nam je obitelj jako nedostajala. U Bilbau smo čistile samostan. Nakon dvije godine redovnice su nas premjestile u veliki samostan u Zaragozi, koji je pružao njegu ostarjelima. Naš je zadatak bio čistiti kuhinju, što je za mlade djevojke poput nas bio vrlo naporan posao.

Felisa: Kad su moje sestre otišle u Zaragozu, moja majka i ujak, koji je u našem mjestu služio kao svećenik, odlučili su da i ja odem služiti u taj samostan. To su učinili kako bi me razdvojili od jednog mladića koji je bacio oko na mene. Bila sam vrlo pobožna, pa mi se svidjela pomisao na  to da neko vrijeme provedem u samostanu. Svaki sam dan išla na misu i čak sam razmišljala o tome da postanem misionar poput jednog svog rođaka koji je služio kao redovnik u Africi.

Lijevo: samostan u Zaragozi, Španjolska; desno: prijevod Biblije Nácar-Colunga

Redovnice me ni na koji način nisu poticale na to da služim Bogu u drugim zemljama. U samostanu sam se osjećala kao u zatvoru. Stoga sam se nakon godinu dana odlučila vratiti kući kako bih se brinula o svom ujaku, svećeniku. Ondje sam obavljala kućanske poslove, a svake sam večeri s njim molila krunicu. Voljela sam i aranžirati cvijeće u crkvi i ukrašavati kipove Djevice Marije i “svetaca”.

Araceli: Naš život u samostanu u međuvremenu se promijenio. Nakon što sam položila prve redovničke zavjete, redovnice su nas odlučile razdvojiti. Ramoni je ostala u Zaragozi, Lauri je otišla u Valenciju, a mene su poslale u Madrid, gdje sam položila drugu skupinu zavjeta. Samostan u Madridu pružao je smještaj studentima, ostarjelima i drugim ljudima, pa je ondje bilo jako puno posla. Ja sam radila u samostanskoj bolnici.

Da budem iskrena, očekivala sam da će mi život biti ispunjeniji ako postanem redovnica. Radovala sam se tome što ću čitati Bibliju i razumjeti što u njoj piše. No ondje nitko nije govorio o Bogu i Isusu, a nismo ni čitali Bibliju. Samo sam naučila nešto latinskog, proučavala živote “svetaca” i štovala Mariju. Sve ostalo svodilo se na naporan rad.

Postala sam tjeskobna, pa sam razgovarala s nadstojnicom samostana. Rekla sam joj da mi nema smisla naporno raditi kako bi drugi punili džepove dok je mojoj obitelji potrebna moja pomoć. Ona me zaključala u ćeliju, nadajući se da će me to navesti da promijenim mišljenje i odustanem od odlaska iz samostana.

Redovnice su me u tri navrata pustile iz ćelije samo da bi vidjele želim li još uvijek otići. Budući da sam čvrsto odlučila napustiti samostan, rekle su mi da napišem sljedeću izjavu: “Odlazim iz samostana zato što mi je draže služiti Sotoni nego Bogu.” To me zaprepastilo. Iako sam očajnički željela otići iz samostana, naprosto nisam mogla napisati takvo što. Na koncu sam zatražila razgovor s ispovjednikom i ispričala mu što se dogodilo. On se pobrinuo za to da me biskupija prebaci u samostan u Zaragozi, u kojem sam prije bila. Nakon što sam ondje provela nekoliko mjeseci, dopustili su mi da odem. Ubrzo potom Lauri i Ramoni također su napustile samostan.

RAZJEDINILA NAS JE “ZABRANJENA” KNJIGA

Felisa

Felisa: Nakon nekog vremena udala sam se i preselila u pokrajinu Cantabriju. I dalje sam redovito  išla na misu te sam jedne nedjelje s propovjedaonice čula nešto što me zapanjilo. Svećenik je ljutito povikao: “Pogledajte ovu knjigu!” Pokazao nam je knjigu Istina koja vodi do vječnog života. Potom je rekao: “Ako od nekoga dobijete ovu knjigu, dajte je meni ili je bacite!”

Ja nisam imala tu knjigu, ali poželjela sam je nabaviti istog trena. Svega nekoliko dana poslije toga na vrata su mi došle dvije Jehovine svjedokinje i ponudile mi tu “zabranjenu” knjigu. Pročitala sam je iste noći. Kad su one dvije žene ponovno navratile, pristala sam proučavati Bibliju s njima.

“Zabranjena” knjiga

Istina je brzo doprla do mog srca. Uvijek sam željela ugoditi Bogu, a sada sam ga istinski zavoljela. Htjela sam svima govoriti o Jehovi. Krstila sam se 1973. Iako nisam imala puno prilika razgovarati o istini s članovima svoje obitelji, činila sam to koliko sam god mogla. Kao što sam ispričala na početku, oni su se jako protivili mojim vjerovanjima, naročito moja sestra Araceli.

Araceli: Zbog svega lošeg što sam doživjela u samostanu postala sam ogorčena. No i dalje sam nedjeljom išla na misu te sam svaki dan molila krunicu. Još sam uvijek silno željela razumjeti ono što piše u Bibliji i molila sam Boga za pomoć. No kad mi je Felisa govorila o svojoj novoj vjeri, činila je to tako gorljivo da sam pomislila kako je postala vjerski fanatik. Nikako se nisam mogla složiti s onim što mi je govorila.

Araceli

Nakon nekoliko godina ponovno sam otišla u Madrid kako bih ondje radila te sam se udala. S vremenom sam u gotovo sve počela sumnjati. Primijetila sam da ljudi koji redovito idu na misu ne žive u skladu s učenjima iz evanđelja. Stoga sam prestala ići u crkvu. Više nisam vjerovala u “svece”, u pakao ni u to da svećenici mogu ljude odriješiti od grijeha. Čak sam se riješila svih vjerskih slika i kipova. Nisam znala postupam li ispravno. Bila sam razočarana, ali i dalje sam se molila Bogu i govorila mu: “Želim te upoznati. Pomozi mi!” Sjećam se da su mi Jehovini svjedoci više puta dolazili na vrata, ali nikad im nisam otvorila. Nisam imala povjerenja ni u jednu religiju.

 Početkom 1980-ih Lauri je živjela u Francuskoj, a Ramoni u Španjolskoj. Obje su počele proučavati Bibliju s Jehovinim svjedocima. Pomislila sam da su i one zavedene poput Felise. Kasnije sam se sprijateljila s jednom svojom susjedom, koja se zvala Angelines. I ona je bila Jehovin svjedok. Angelines i njen suprug više su me puta pitali želim li proučavati Bibliju. Uvidjeli su da se iza moje sumnjičavosti zapravo krije snažna želja da saznam što Biblija naučava. Nakon nekog vremena rekla sam im: “U redu, proučavat ću s vama, ali samo ako mogu koristiti svoju Bibliju”, misleći na svoj katolički prijevod Biblije na španjolski jezik, Nácar-Colunga.

BIBLIJA NAS JE NA KONCU UJEDINILA

Felisa: Godine 1973, kad sam se krstila, u Santanderu — glavnom gradu pokrajine Cantabrije — bilo je oko 70 Jehovinih svjedoka. Naše područje bilo je ogromno, pa smo autobusom, a kasnije i automobilom, putovali po cijeloj pokrajini i propovijedali dobru vijest. U Cantabriji je bilo nekoliko stotina sela, a mi smo išli od jednog do drugog dok ih nismo sva obišli.

Tijekom godina proučavala sam Bibliju s mnogo ljudi, a jedanaestero njih krstilo se. Većina njih bili su katolici. Budući da sam i sama nekad bila revan katolik, znala sam da moram biti strpljiva i imati puno razumijevanja prema njima. Bila sam svjesna toga da im treba vremena kako bi se oslobodili čvrsto ukorijenjenih vjerovanja te da Biblija i Jehovin duh trebaju utjecati na njihovo srce kako bi shvatili što je istina (Hebr. 4:12). Moj suprug Bienvenido, koji je prije bio policajac, krstio se 1979, a moja majka počela je proučavati Bibliju kratko prije svoje smrti.

Araceli: Kad sam počela proučavati Bibliju s Jehovinim svjedocima, bila sam vrlo sumnjičava. No kako su tjedni prolazili, bila sam sve manje ogorčena na religiju. Kod Jehovinih svjedoka najviše me se dojmilo to što su doista živjeli u skladu s onim što su naučavali. Moja je sumnjičavost iščeznula, a vjera mi je ojačala, pa sam bila puno sretnija. Čak su mi i neke susjede rekle: “Araceli, samo nastavi tim putem!”

Sjećam se da sam u molitvi rekla Jehovi: “Hvala ti što nisi dignuo ruke od mene i što si mi pružio tako puno prilika da pronađem ono za čime sam tragala — pravu istinu iz Biblije.” Zamolila sam Felisu da mi oprosti što sam je bila povrijedila svojim riječima. Više se nismo prepirale, nego smo živo razgovarale o Bibliji. Krstila sam se 1989, kad sam imala 61 godinu.

Felisa: Danas imam 91 godinu, udovica sam i više nisam puna snage kao nekad. No i dalje svaki dan čitam Bibliju, idem na sastanke kad mi zdravlje to dopušta i trudim se ići u službu propovijedanja koliko god mogu.

Araceli: Volim svjedočiti svim svećenicima i redovnicama koje sretnem u službi propovijedanja, vjerojatno zato što sam nekad i sama bila redovnica. Uručila sam im puno publikacija i s nekima od njih vodila sam zanimljive razgovore. Sjećam se da mi je jedan svećenik, nakon što sam ga nekoliko puta posjetila, rekao: “Araceli, potpuno se slažem s vama, ali što mogu u ovoj dobi? Što bi rekli moji župljani i moja obitelj?” Odgovorila sam mu: “A što će reći Bog?” On je nato tužno kimnuo glavom, ali u to vrijeme nije imao hrabrosti nastaviti tragati za istinom.

U posebno lijepom sjećanju ostao mi je trenutak kad mi je suprug rekao da želi sa mnom otići na sastanak. Iako je tada imao više od 80 godina, nakon toga nije propustio nijedan sastanak. Proučavao je Bibliju i postao nekršteni objavitelj. Bilo nam je jako lijepo ići zajedno u službu. Umro je dva mjeseca prije nego što je bio održan sastanak na kojem se trebao krstiti.

Felisa: Presretna sam što su moje tri mlađe sestre, koje su mi se u početku protivile, postale moje duhovne sestre. Jako volimo zajedno provoditi vrijeme i razgovarati o našem dragom Bogu, Jehovi, i njegovoj Riječi! Moje sestre i ja konačno smo ujedinjene u duhovnom pogledu. *

^ odl. 29 Araceli danas ima 87 godina, Felisa 91, a Ramoni 83. Sve tri i dan-danas revno služe Jehovi. Lauri je umrla 1990. i ostala je vjerna Jehovi sve do svoje smrti.