Idi na sadržaj

Idi na podizbornik

Idi na kazalo

Jehovini svjedoci

hrvatski

Stražarska kula (izdanje za proučavanje)  |  studeni 2016.

 ZANIMLJIVOSTI IZ NAŠEG ARHIVA

“Objavitelji Kraljevstva u Britaniji, probudite se!”

“Objavitelji Kraljevstva u Britaniji, probudite se!”

POZIV je bio jasan i glasan: “Objavitelji Kraljevstva u Britaniji, probudite se!” (Informator, * prosinac 1937, londonsko izdanje). Na ozbiljnost situacije ukazivao je i podnaslov: “Već deset godina nema značajnijeg porasta.” A na prvoj stranici nalazio se izvještaj o službi propovijedanja za prethodno desetljeće, od 1928. do 1937, s podacima koji su potvrđivali tu činjenicu.

PREVIŠE PIONIRA?

Zbog čega je služba propovijedanja u Velikoj Britaniji izgubila zamah? Po svemu sudeći, skupštine su upale u kolotečinu te su godinama propovijedale istim tempom. Osim toga, podružnica je ranije bila zaključila da bi na njihovom području više od 200 pionira bilo previše. Oni nisu surađivali sa skupštinama, nego su svjedočili u zabačenim krajevima. Podružnica je obavijestila potencijalne pionire da u Velikoj Britaniji više nema potrebe za novim pionirima i potaknula ih je da služe u drugim europskim zemljama. Pohvalno je što su mnogi pioniri odlazili u druge zemlje, naprimjer u Francusku, iako su slabo govorili tamošnji jezik ili ga uopće nisu znali.

“POZIV NA AKCIJU”

Spomenuti članak u Informatoru potaknuo je braću i sestre da 1938. ostvare prilično velik cilj: Milijun sati! No bilo je rečeno da se taj cilj može lako postići ako objavitelji svakog mjeseca u propovijedanju provedu 15 sati, a pioniri 110 sati. Jedan od prijedloga bio je da skupštine organiziraju grupe za službu propovijedanja koje bi određenih dana u tjednu propovijedale po pet sati i koncentrirale se na ponovne posjete, naročito radnim danom u večernjim satima.

Revni i radosni pioniri u službi propovijedanja

Mnogi su bili oduševljeni zbog tog novog poticaja na službu. “Bio je to poziv na akciju iz našeg glavnog sjedišta koji je većina nas jedva čekala. Uskoro smo vidjeli odlične rezultate”, rekla je Hilda Padgett. * Sestra E. F. Wallis ispričala je: “Savjet da propovijedamo pet sati u danu doista je odličan! Ima li što ljepše od toga da cijele dane provodimo u Gospodinovoj službi? (...) Kući se, doduše, vraćamo umorni. Ali zato smo presretni!” Mladi Stephen Miller shvatio je da Bogu treba služiti s osjećajem hitnosti, pa je prihvatio poziv da se revnije uključi u službu propovijedanja. Želio je učiniti svoj dio dok mu se za to pružala prilika. Braća i sestre organizirali bi se u grupe te bi biciklima odlazili na područje i propovijedali po cijeli dan, a ljeti bi u večernjim satima puštali snimke biblijskih govora. Osim toga, revno su sudjelovali u informativnim povorkama noseći plakate i u svjedočenju na ulici nudeći časopise.

U Informatoru je bio objavljen još jedan poziv: “Treba nam 1 000 pionira.” Područja su se počela obrađivati na drugačiji način, pa pioniri više nisu propovijedali odvojeno od skupštine, nego zajedno s objaviteljima. Tako su ih mogli podupirati  i duhovno izgrađivati. “Mnoga su braća uvidjela da trebaju postati pioniri”, ispričala je Joyce Ellis (djevojački Barber). “Iako sam tada imala tek 13 godina, upravo sam to željela. Željela sam biti pionir.” Svoj je cilj ostvarila u srpnju 1940, kad je imala 15 godina. Petera, koji se kasnije oženio s Joyce, taj je poziv potaknuo da “počne razmišljati o tome da postane pionir”. U lipnju 1940, kad je imao 17 godina, biciklom je prešao 105 kilometara do Scarborougha kako bi ondje započeo s pionirskom službom.

Cyril i Kitty Johnson bili su tipičan primjer samopožrtvovnih novih pionira. Odlučili su prodati svoju kuću i imovinu kako bi imali od čega živjeti dok su u punovremenoj službi. Cyril je dao otkaz na poslu i za mjesec dana bili su spremni započeti s pionirskom službom. On je rekao: “Bili smo posve sigurni da smo donijeli ispravnu odluku. Na taj smo se korak odlučili spremno i radosno.”

OTVARAJU SE PIONIRSKI DOMOVI

Budući da se broj pionira brzo povećavao, braća koja su organizirala propovijedanje razmišljala su o tome kako na praktičan način pomoći toj vojsci pionira. Jim Carr, koji je 1938. bio sluga zone, kako se u to vrijeme nazivao pokrajinski nadglednik, sproveo je u djelo prijedlog da se u gradovima organiziraju pionirski domovi. Pioniri su dobili savjet da zajedno žive i surađuju kako bi smanjili životne troškove. U Sheffieldu je grupa pionira unajmila veliku kuću, a jedan duhovno zreli brat služio je kao nadglednik. Tamošnja skupština poklonila je novac i namještaj. “Svi su složno surađivali kako bi plan uspio”, rekao je Jim. Ondje je živjelo deset marljivih pionira, koji su bili usredotočeni na duhovne aktivnosti. “Svakog bi jutra razmatrali [dnevni] citat” te bi potom “išli na svoja područja u različitim dijelovima grada”.

Mnogi objavitelji u Velikoj Britaniji započeli su s pionirskom službom

Pozivu da pojačaju službu odazvali su se i objavitelji i pioniri, pa su 1938. ostvarili cilj da u propovijedanju provedu milijun sati. Zapravo, izvještaji pokazuju da je do porasta došlo na svim područjima službe propovijedanja. U razdoblju od pet godina broj objavitelja u Velikoj Britaniji gotovo se utrostručio. Novi žar za službu propovijedanja ojačao je Jehovine sluge i pripremio ih za teške ratne godine koje su bile pred njima.

Kako se Božji rat Harmagedon sve više približava, tako u Velikoj Britaniji broj pionira ponovno raste. U posljednjih deset godina nekoliko je puta bio postignut najveći broj pionira, a u listopadu 2015. bilo ih je čak 13 224. Ti budni i revni pioniri doista mogu potvrditi da je punovremena služba jedan od najboljih načina da provedu svoj život.

^ odl. 3 Informator je kasnije dobio naziv Naša služba za Kraljevstvo.

^ odl. 8 Životna priča sestre Padgett objavljena je u Stražarskoj kuli od 1. listopada 1995, na stranicama 19-24.