Idi na sadržaj

Idi na podizbornik

Idi na kazalo

Jehovini svjedoci

hrvatski

Stražarska kula (izdanje za proučavanje)  |  rujan 2016.

Branimo dobru vijest pred vlastima

Branimo dobru vijest pred vlastima

“OVAJ čovjek [mi je] izabrana posuda da nosi ime moje neznabošcima i kraljevima” (Djela 9:15). Tim je riječima Gospodin Isus opisao Savla, Židova koji se upravo bio obratio na kršćanstvo, a kasnije je postao poznat kao apostol Pavao.

Jedan od kraljeva koji je trebao čuti dobru vijest bio je rimski car Neron. Kako bi se ti osjećao da moraš braniti svoju vjeru pred takvim vladarem? Vjerojatno ti ne bi bilo lako. Biblija potiče kršćane da se ugledaju na Pavla (1. Kor. 11:1). Njegova iskustva s pravnim sustavom onog vremena mogu nam biti vrlo poučna.

Mojsijev zakon bio je državni zakon u Izraelu, a služio je i kao moralni kodeks kojeg su se držali pobožni Židovi gdje god da su živjeli. Nakon Pedesetnice 33. godine pravi Božji sluge nisu više bili dužni držati se Mojsijevog zakona (Djela 15:28, 29; Gal. 4:9-11). No Pavao i drugi kršćani i dalje su poštovali taj Zakon i nisu s omalovažavanjem govorili o njemu. Zato su mogli nesmetano svjedočiti u mnogim židovskim zajednicama (1. Kor. 9:20). Ustvari, Pavao je u brojnim prilikama odlazio u sinagoge. Ondje je svjedočio ljudima koji su znali za Abrahamovog Boga i raspravljao s njima na temelju hebrejskih spisa (Djela 9:19, 20; 13:5, 14-16; 14:1; 17:1, 2).

Apostoli su odlučili da Jeruzalem bude središte iz kojeg će organizirati djelo propovijedanja. Oni su redovito poučavali ljude u hramu (Djela 1:4; 2:46; 5:20). Pavao je povremeno odlazio u Jeruzalem, gdje je na koncu bio i uhićen. Tako je započeo pravni postupak koji ga je na kraju doveo u Rim.

PAVAO I RIMSKI ZAKON

Kako su rimske vlasti gledale na učenja o kojima je Pavao propovijedao? Da bismo dobili odgovor na to pitanje, važno je znati kako su Rimljani gledali na religije općenito. Oni nisu prisiljavali pripadnike raznih naroda koji su živjeli u njihovom Carstvu da se odreknu svoje  religije, osim ako bi ona predstavljala prijetnju državnom poretku ili općem moralu.

Rimsko Carstvo Židovima je dalo velika prava. U jednoj knjizi koja govori o počecima kršćanstva navodi se sljedeće: “Judaizam je u Rimskom Carstvu uživao povlašteni položaj. (...) Židovi su mogli slobodno ispovijedati svoju vjeru i nisu morali štovati rimske bogove. Unutar svojih zajednica mogli su živjeti po vlastitom zakonu” (Backgrounds of Early Christianity). Osim toga, nisu bili dužni obavljati vojnu službu. * Kad je Pavao pred rimskim vlastima branio kršćanstvo, pozvao se na rimski zakon koji je štitio židovsku vjeru.

Pavlovi protivnici na razne su načine pokušavali okrenuti protiv njega i narod i vlasti (Djela 13:50; 14:2, 19; 18:12, 13). Razmotrimo jedan takav slučaj. Starješine u jeruzalemskoj skupštini čuli su da se među Židovima priča kako Pavao uči “otpadništvu od Mojsija”. Zbog takvih su glasina neki novoobraćeni židovski kršćani mogli zaključiti da Pavao ne poštuje Božje zakone. Osim toga, Sudbeno vijeće zbog toga je moglo kršćanstvo proglasiti otpadničkom sljedbom koja se odmetnula od judaizma. U tom bi slučaju Židovi koji su na neki način bili povezani s kršćanima mogli biti kažnjeni. Izopćili bi ih iz društva i zabranili im da svjedoče u hramu ili u sinagogama. Zato su starješine savjetovali Pavlu kako da opovrgne te glasine. Trebao je otići u hram i izvršiti obred koji, doduše, Bog nije zahtijevao od njega, ali sam po sebi nije bio neispravan (Djela 21:18-27).

Pavao je poslušao njihov savjet, pa je kasnije imao mnogo prilika da brani i zakonski potvrđuje pravo na propovijedanje dobre vijesti (Filip. 1:7). U hramu su Židovi uzbunili sav narod i htjeli su ubiti Pavla. Tada ga je rimski zapovjednik odveo u pritvor. Kad su vojnici htjeli izbičevati Pavla, on im je otkrio da je rimski građanin. Zbog toga su ga odveli u Cezareju, koja je bila rimsko administrativno središte provincije Judeje. Ondje je više puta odvažno svjedočio predstavnicima vlasti. Na taj su način kršćanstvo mogli bolje upoznati ljudi kojima je ono dotad možda bilo nepoznato.

Izvještaj iz 24. poglavlja Djela apostolskih opisuje kako se Pavao našao na sudu pred Feliksom, rimskim upraviteljem Judeje, koji je već bio donekle upoznat s kršćanskim vjerovanjima. Židovi su optužili Pavla da je prekršio rimski zakon na barem tri načina. Tvrdili su da je među Židovima širom Carstva dizao bunu protiv vlasti, da je kolovođa opasne sljedbe i da je pokušao oskvrnuti hram, koji je u to vrijeme bio pod rimskom zaštitom (Djela 24:5, 6). Zbog tih je optužbi Pavao lako mogao biti osuđen na smrt.

Kako je Pavao reagirao u toj situaciji? Njegov stav služi kao izvrstan primjer današnjim kršćanima. On je ostao smiren i uljudan. Rekao je da poštuje Zakon i Proroke te se pozvao na svoje pravo da služi “Bogu praotaca svojih”. Rimski zakon davao je to pravo i drugim Židovima (Djela 24:14). Kasnije je Pavao bio u prilici braniti svoju vjeru pred Porcijem Festom, upraviteljem koji je naslijedio Feliksa, te pred kraljem Herodom Agripom.

Kad je na koncu vidio da ne postoji drugi način da dobije pravedno saslušanje, odlučio je obratiti se najmoćnijem vladaru tog doba. Rekao je: “Prizivam se na cara!” (Djela 25:11).

PAVLOVO SUĐENJE NA CARSKOM SUDU

Pavlu je kasnije jedan anđeo rekao: “Ti trebaš stati pred cara” (Djela 27:24). Na početku svoje vladavine car Neron rekao je da neće osobno suditi u svim sporovima. U prvih osam godina svog vladanja taj zadatak obično je prepuštao drugima. Prema knjizi The Life and Epistles of Saint Paul, Neron je sporove u kojima je odlučio sam  suditi saslušavao u svojoj palači, a pomagala mu je skupina iskusnih i utjecajnih savjetnika.

Biblija ne navodi je li Neron osobno saslušao Pavlovu žalbu i donio konačnu odluku ili je taj zadatak prepustio nekome drugome tko ga je kasnije izvijestio o presudi. U svakom slučaju, Pavao je vjerojatno objasnio sudu da štuje židovskog Boga i da potiče sve ljude da vlastima iskazuju dužnu čast (Rim. 13:1-7; Titu 3:1, 2). Pavlova obrana dobre vijesti, po svemu sudeći, bila je uspješna jer ga je carski sud oslobodio (Filip. 2:24; Filem. 22).

I MI IMAMO ZADATAK BRANITI DOBRU VIJEST

Isus je svojim učenicima rekao: “Zbog mene će vas voditi pred upravitelje i kraljeve, za svjedočanstvo njima i neznabošcima” (Mat. 10:18). Velika je čast na taj način zastupati Isusa. Naša nastojanja da obranimo dobru vijest mogu dovesti do pravnih pobjeda. Naravno, odluke nesavršenih ljudi ne mogu donijeti pravdu na Zemlju niti nam u potpunosti zajamčiti pravo da propovijedamo dobru vijest. Jedino Božje Kraljevstvo može zauvijek ukloniti nepravdu i tlačenje (Prop. 8:9; Jer. 10:23).

Ipak, kad kršćani brane svoju vjeru, mogu proslaviti Jehovino ime. Po uzoru na Pavla, i mi trebamo u takvim situacijama nastojati biti smireni, iskreni i koristiti uvjerljive argumente. Isus je svojim sljedbenicima rekao: “Nemojte unaprijed smišljati što ćete reći u svoju obranu, jer ja ću vam dati riječi i mudrost kojima se svi vaši protivnici zajedno neće moći suprotstaviti niti će ih moći osporiti” (Luka 21:14, 15; 2. Tim. 3:12; 1. Petr. 3:15).

Kad kršćani brane svoju vjeru pred kraljevima, upraviteljima i drugim visokim dužnosnicima, imaju priliku svjedočiti osobama do kojih bi biblijska poruka inače teško mogla doći. Neke presude donesene u našu korist ponukale su vlasti da promijene zakon kako bi se zaštitilo pravo građana na slobodu govora i vjeroispovijedi. No bez obzira na ishod takvih slučajeva, Bog se raduje kad vidi da njegovi sluge hrabro brane svoju vjeru.

Kad branimo svoju vjeru, veličamo Jehovino ime

^ odl. 8 Povjesničar James Parkes objasnio je: “Židovi su (...) imali pravo zadržati vlastite običaje. To nije bilo ništa neobično, jer su Rimljani i inače imali običaj različitim pokrajinama svog Carstva davati što veću lokalnu autonomiju.”