Idi na sadržaj

Idi na podizbornik

Idi na kazalo

Jehovini svjedoci

hrvatski

Stražarska kula (izdanje za proučavanje)  |  prosinac 2017.

 ŽIVOTNA PRIČA

Ostavio sam mnogo toga da bih slijedio Isusa

Ostavio sam mnogo toga da bih slijedio Isusa

“Ako odeš propovijedati, ne vraćaj se više!” zaprijetio mi je otac. “Ako se vratiš, polomit ću ti noge!” Kad sam čuo očeve prijetnje, odlučio sam otići od kuće. Bio je to prvi put da sam ostavio nešto što mi je puno značilo da bih slijedio svog Gospodara, Isusa. Imao sam samo 16 godina.

KAKO sam se uopće našao u toj situaciji? Dopustite mi da vam ispričam nešto o svom životu. Rodio sam se 29. srpnja 1929. i odrastao sam u jednom selu u filipinskoj provinciji Bulacanu. Ljudi su ondje skromno živjeli jer je u to vrijeme vladala ekonomska kriza. Dok sam bio dječak, japanska je vojska napala Filipine, pa je u zemlji izbio rat. No budući da je naše selo bilo smješteno u relativno zabačenom kraju, nismo bili direktno pogođeni oružanim sukobima. Nismo imali radio, televiziju ni novine, pa su vijesti o ratu stizale do nas samo usmenim putem.

Moji roditelji imali su osmero djece, a ja sam se rodio drugi. Kad sam imao osam godina, otišao sam živjeti kod bake i djeda. Iako smo bili katolici, djed nije imao predrasude prema drugim religijama i skupljao je vjersku literaturu koju bi dobio od prijatelja. Sjećam se da mi je pokazao Bibliju te brošurice Zaštita, Sigurnost i Razotkriveni na tagalogu. * Volio sam čitati Bibliju, naročito četiri evanđelja. To me potaknulo da poželim slijediti Isusa i ugledati se na njega (Ivan 10:27).

POČINJEM SLIJEDITI ISUSA

Japanska okupacija završila je 1945. Otprilike u to vrijeme roditelji su mi rekli da se vratim kući. Djed mi je savjetovao da ih poslušam, pa sam se vratio roditeljima.

Kratko nakon toga, u prosincu 1945, grupa Jehovinih svjedoka iz grada Angata došla je propovijedati u naše selo. Moju je obitelj posjetio jedan stariji Jehovin svjedok i objasnio nam što Biblija kaže o “posljednjim danima” (2. Tim. 3:1-5). Pozvao nas je da dođemo na proučavanje Biblije u obližnje selo. Moji roditelji nisu prihvatili poziv, ali ja jesam. Došlo je dvadesetak ljudi, a neki su postavljali pitanja o Bibliji.

Nisam baš najbolje razumio ono što su objašnjavali, pa sam odlučio otići. No u tom trenutku prisutni su počeli pjevati jednu teokratsku pjesmu.  Ona je na mene ostavila toliko snažan dojam da sam na koncu ipak ostao. Nakon pjesme i molitve svi su bili pozvani da sljedeće nedjelje prisustvuju sastanku u Angatu.

Nekoliko nas pješačilo je oko osam kilometara da bi došlo na taj sastanak, koji se održavao u domu obitelji Cruz. Okupilo se 50 ljudi, a zadivilo me to što su čak i mala djeca komentirala o dubokim biblijskim temama. Nakon što sam došao na još nekoliko sastanaka, brat Damian Santos, ostarjeli pionir koji je nekad bio gradonačelnik, pozvao me da prenoćim kod njega. Skoro cijelu noć razgovarali smo o Bibliji.

U to su vrijeme mnogi od nas brzo prihvatili istinu nakon što su upoznali osnovna biblijska učenja. Nakon samo nekoliko sastanaka braća su mene i druge zainteresirane osobe pitala: “Želite li se krstiti?” Ja sam rekao da želim. Htio sam “robovati” svom Gospodaru, Kristu (Kol. 3:24). Otišli smo do obližnje rijeke te smo se ja i još jedan čovjek krstili. Bilo je to 15. veljače 1946.

Znao sam da kao kršteni Božji sluga trebam redovito propovijedati po uzoru na Isusa. No to se nije svidjelo mom ocu. On mi je rekao: “Premlad si za propovijedanje. Uostalom, to što te netko uronio u rijeku ne znači da si postao propovjednik.” Objasnio sam mu da Bog želi da propovijedamo dobru vijest o Božjem Kraljevstvu (Mat. 24:14). A onda sam dodao: “Moram ispuniti zavjet koji sam dao Bogu.” Tada mi je otac rekao ono što sam naveo u uvodu. Želio me pod svaku cijenu spriječiti da propovijedam. Tada sam prvi put radi duhovnih ciljeva ostavio nešto što mi je puno značilo.

Obitelj Cruz pozvala me da živim kod njih u Angatu. Poticali su mene i svoju najmlađu kćer, Noru, da postanemo pioniri. Oboje smo započeli s pionirskom službom 1. studenoga 1947. Nora je služila u drugom gradu, a ja sam nastavio propovijedati u Angatu.

NOVI ZADATAK

Tri godine kasnije Earl Stewart, brat koji je služio u podružnici, iznio je govor na gradskom trgu u Angatu. Slušalo ga je više od 500 ljudi. Govor je održao na engleskom jeziku, a ja sam iznio sažetak govora na tagalogu. Iako sam završio samo sedam razreda škole, dobro sam se služio engleskim jer su učitelji često koristili taj jezik. Osim toga, budući da smo imali vrlo malo biblijskih publikacija na tagalogu, mnoge sam proučavao na engleskom, što mi je pomoglo da ga bolje naučim. Zahvaljujući tome mogao sam poslužiti kao prevoditelj u toj prilici, a i kasnije.

Brat Stewart spomenuo je tada članovima tamošnje skupštine da podružnica želi jednog ili dva pionira pozvati u Betel. Trebala im je pomoć jer su misionari planirali otići na kongres “Rast teokracije”, koji se 1950. održavao u New Yorku. Ja sam bio jedan od pionira koje su pozvali. Ponovno sam napustio poznato okruženje, ovaj put kako bih pomagao u Betelu.

Stigao sam onamo 19. lipnja 1950. i započeo obavljati svoj novi zadatak. Betel se nalazio na zemljištu površine jednog hektara i bio je smješten u jednoj velikoj staroj kući koja je bila okružena visokim stablima. Ondje je služilo desetak neoženjene braće. Rano ujutro pomagao sam u kuhinji, a od otprilike 9 sati u praonici sam glačao odjeću. Sličan raspored imao sam i poslijepodne. Nastavio sam raditi u Betelu i nakon što su se misionari vratili s međunarodnog kongresa. Pakirao sam časopise koje je trebalo slati poštom, vodio brigu o pretplatama i radio na recepciji — zapravo, radio sam što god mi je bilo rečeno.

ODLAZIM U GILEAD

Godine 1952. ja i još šestorica braće s Filipina dobili smo poziv da pohađamo 20. razred škole Gilead. Bili smo presretni! Tijekom boravka u Sjedinjenim Državama vidjeli smo i doživjeli mnogo toga što nam je dotad bilo posve nepoznato. Bio je to sasvim drugi svijet u usporedbi sa životom u mom malom selu.

S drugim polaznicima Gileada

Naprimjer, morali smo naučiti koristiti kućanske aparate i pribor koji nikad prije nismo vidjeli. A i klima je bila potpuno drugačija! Jednog jutra vani nas je dočekao prekrasan bijeli pokrivač.  Tada sam prvi put vidio snijeg. Brzo sam ustanovio da je jako, jako hladan.

No nije mi bilo preteško prilagoditi se novim okolnostima jer sam uživao u školovanju. Metode poučavanja koje su nastavnici koristili bile su vrlo djelotvorne. Naučili smo kako na kvalitetan način proučavati i istraživati. Školovanje u Gileadu puno je doprinijelo mom duhovnom napretku.

Nakon Gileada dobio sam zadatak da privremeno služim kao specijalni pionir u njujorškoj četvrti Bronxu. Zahvaljujući tome u srpnju 1953. mogao sam prisustvovati kongresu “Društvo novog svijeta”, koji se upravo ondje održao. Nakon kongresa vratio sam se natrag na Filipine.

OSTAVLJAM UDOBNOST GRADA

Braća u podružnici rekla su mi: “Odsada ćeš služiti kao pokrajinski nadglednik.” Tako sam opet dobio priliku ići Kristovim stopama. I on je putovao u udaljena mjesta i gradove kako bi pomagao Jehovinim ovcama (1. Petr. 2:21). Bio sam dodijeljen u pokrajinu koja je pokrivala ogroman središnji dio Luzona, najvećeg filipinskog otoka. Pokrajina je uključivala provincije Bulacan, Nueva Ecija, Tarlac i Zambales. Da bih došao do nekih mjesta, morao sam prijeći teško prohodan planinski lanac Sierra Madre. Dotamo nije bilo javnog prijevoza, pa sam morao pitati vozače kamiona mogu li sjesti na trupce koje su prevozili i povesti se s njima. Često bi pristali, ali to nije bio baš najudobniji način putovanja.

Skupštine koje sam posjećivao većinom su bile tek osnovane i relativno male. Zato je braći puno značilo što sam im pomagao kvalitetnije organizirati sastanke i službu propovijedanja.

Kasnije sam bio premješten u pokrajinu koja je obuhvaćala cijelu regiju Bicol. Ta se pokrajina sastojala većinom od izoliranih grupa u kojima su služili specijalni pioniri, koji su propovijedali na neobrađenim područjima. Jedna obitelj kod koje sam odsjeo nije imala pravi zahod. Umjesto toga u zemlji su iskopali rupu i posred rupe stavili dvije cjepanice. Kad sam stao na cjepanice, one su pale u rupu, a i ja skupa s njima! Trebalo mi je dosta vremena da se operem i spremim za doručak.

U to sam vrijeme počeo razmišljati o Nori, sestri koja je započela s pionirskom službom u Bulacanu u isto vrijeme kad i ja. Otišao sam je posjetiti u grad Dumaguete, gdje je služila kao specijalni pionir. Nakon toga neko smo se vrijeme dopisivali, a 1956. smo se vjenčali. Već prvi tjedan svog braka proveli smo u posjetu jednoj skupštini na otoku Rapu Rapu. Ondje smo se morali penjati preko planina i puno pješačiti, ali bili smo sretni što kao bračni par možemo služiti braći u udaljenim mjestima.

 OPET U BETELU

Nakon što smo Nora i ja gotovo četiri godine zajedno bili u putujućoj službi, dobili smo poziv da služimo u podružnici. U siječnju 1960. započela je naša dugogodišnja betelska služba. Otada sam imao prilike puno naučiti surađujući s braćom koja su izvršavala važna zaduženja. A Nora se okušala u raznim poslovima.

Na kongresu iznosim govor, koji se prevodi na cebuano

U Betelu sam imao jedinstvenu priliku iz prve ruke promatrati ogroman duhovni napredak do kojeg je došlo na Filipinima. Kad sam prvi put došao u Betel, još kao mlad neoženjen brat, u cijeloj je zemlji bilo oko 10 000 objavitelja. Sada ih ima preko 200 000, a u podružnici služe stotine betelskih radnika koji svojim radom podupiru životno važno djelo propovijedanja.

Budući da je broj objavitelja rastao, objekti podružnice s vremenom su postali premali. Zato nas je Vodeće tijelo zamolilo da potražimo zemljište na kojem bi se mogli sagraditi novi, veći objekti. Nadglednik tiskare i ja obišli smo susjedstvo idući od kuće do kuće i pitali ljude žele li prodati svoje zemljište, ali nitko nije bio zainteresiran za prodaju. Jedan nam je čovjek čak rekao: “Mi Kinezi ne prodajemo. Mi kupujemo.”

Prevodim govor brata Alberta Schroedera

No, na naše iznenađenje, jednog dana obratio nam se jedan susjed i pitao nas želimo li kupiti njegovo zemljište jer se on planira preseliti u Sjedinjene Države. To je bio prvi u nizu doista nevjerojatnih događaja. Naime, još jedan susjed odlučio se za prodaju te je rekao i drugima iz susjedstva da to učine. Čak smo uspjeli kupiti zemljište od onog čovjeka koji nam je rekao da Kinezi ne prodaju. U kratkom roku zemljište podružnice povećalo se za više od tri puta. Uvjeren sam da je Jehova stajao iza toga.

Davne 1950. bio sam najmlađi član betelske obitelji. Sada smo moja žena i ja najstariji članovi. Slijedio sam Krista kamo god me vodio i nimalo ne žalim zbog toga. Istina, roditelji su me istjerali iz vlastitog doma, ali Jehova mi je podario veliku obitelj, moje suvjernike. Posve sam siguran da će nam Jehova uvijek dati sve što nam treba, bez obzira na to koji zadatak dobijemo. Nora i ja jako smo zahvalni Jehovi za sve što nam s ljubavlju daje te hrabrimo i druge da ga iskušaju i sami se uvjere koliko je on velikodušan (Mal. 3:10).

Isus je porezniku Mateju Leviju rekao: “Pođi za mnom!” Kako je Matej reagirao? “On je ostavio sve, ustao i pošao za [Isusom]” (Luka 5:27, 28). Nešto slično učinio sam i ja. Od srca potičem sve da prihvate Kristov poziv jer će tada iskusiti mnoge blagoslove.

Sretan sam što još uvijek dajem svoj doprinos djelu na Filipinima

^ odl. 6 Brošurice su objavili Jehovini svjedoci. Više se ne tiskaju.