Idi na sadržaj

Idi na podizbornik

Idi na kazalo

Jehovini svjedoci

hrvatski

Stražarska kula (izdanje za proučavanje)  |  prosinac 2016.

 ŽIVOTNA PRIČA

Uvijek sam se trudio svima biti sve

Uvijek sam se trudio svima biti sve

“Ako se krstiš, ostavit ću te!” Tim je riječima moj otac zaprijetio majci. Usprkos njegovim prijetnjama ona je čvrsto odlučila krstiti se u znak predanja Jehovi Bogu. Zato je otac učinio ono što je rekao — napustio nas je. Bilo je to 1941, kad sam imao samo osam godina.

ZA BIBLIJSKU istinu zainteresirao sam se već prije toga, kad je majka nabavila biblijske publikacije koje su mi bile jako zanimljive. Posebno sam volio gledati ilustracije. Otac nije želio da mi majka govori o onome što je učila. No ja sam bio znatiželjan i postavljao sam joj puno pitanja, pa je sa mnom proučavala Bibliju kad oca nije bilo kod kuće. S vremenom sam i ja odlučio predati svoj život Jehovi. Krstio sam se 1943. u engleskom gradu Blackpoolu, kad sam imao deset godina.

POČINJEM SLUŽITI JEHOVI

Otada smo majka i ja redovito zajedno išli u službu propovijedanja. Biblijsku poruku propovijedali smo uz pomoć gramofona, koji su bili prilično glomazni i težili su skoro pet kilograma. Budući da sam još bio dječak, s mukom sam teglio svoj gramofon.

Sa 14 godina poželio sam postati pionir. Majka je rekla da trebam najprije razgovarati sa slugom braće, kako se u to vrijeme nazivalo pokrajinskog nadglednika. On mi je savjetovao da naučim raditi neki posao  kako bih se mogao uzdržavati u pionirskoj službi. Poslušao sam ga. Nakon što sam dvije godine radio, razgovarao sam o pionirskoj službi s još jednim pokrajinskim nadglednikom. On mi je rekao: “Samo naprijed!”

Zato smo se majka i ja u travnju 1949. riješili namještaja iz kuće u kojoj smo živjeli kao podstanari i preselili se u Middleton, blizu Manchestera, gdje smo započeli s pionirskom službom. Nakon četiri mjeseca dogovorio sam se s jednim bratom da mi bude suradnik u pionirskoj službi. Podružnica nam je predložila da se preselimo u novoosnovanu skupštinu u Irlamu. Majka je sa svojom suradnicom služila kao pionir u jednoj drugoj skupštini.

Iako sam u to vrijeme imao samo 17 godina, moj suradnik i ja bili smo zaduženi da vodimo sastanke jer u toj novoj skupštini nije bilo dovoljno osposobljene braće. Kasnije sam bio poslan u skupštinu Buxton. Ondje je bilo jako malo objavitelja, pa im je trebala pomoć. Na ta sam iskustva uvijek gledao kao na pripremu za buduće zadatke.

Najavljujemo javno predavanje u Rochesteru (SAD), 1953.

Godine 1951. predao sam molbu za Gilead, misionarsku školu Jehovinih svjedoka. No u prosincu 1952. dobio sam poziv za vojsku. Tražio sam da me kao punovremenog propovjednika oslobode vojne službe, ali sud mi nije priznao status vjerskog službenika, pa sam bio osuđen na šest mjeseci zatvora. Dok sam služio zatvorsku kaznu,  dobio sam poziv da pohađam 22. razred Gileada. Tako sam se u srpnju 1953, nakon izlaska iz zatvora, ukrcao na brod Georgic, koji je plovio za New York.

Kad sam stigao, prisustvovao sam kongresu “Društvo novog svijeta”, a zatim sam vlakom krenuo prema South Lansingu, gdje se nalazila škola Gilead. Budući da sam tek izašao iz zatvora, bio sam praktički bez novca. Kad sam sišao s vlaka, ušao sam u autobus za South Lansing, ali sam morao od jednog putnika posuditi 25 centi kako bih platio kartu.

PROPOVIJEDANJE U STRANOJ ZEMLJI

U Gileadu smo dobili prekrasnu pouku, koja nam je pomogla da kao misionari živimo u skladu s Pavlovim riječima: “Svima sam bio sve” (1. Kor. 9:22). Ja i još dva misionara, Paul Bruun i Raymond Leach, bili smo poslani na Filipine. Nakon što smo nekoliko mjeseci čekali vize, krenuli smo na put. Najprije smo otplovili do Rotterdama, zatim smo Sredozemnim morem i Sueskim kanalom nastavili prema Indijskom oceanu te njime doplovili do Malezije. Odande smo produžili do Hong Konga i na koncu 19. studenoga 1954. stigli u Manilu. Na moru smo proveli ukupno 47 dana!

Raymond Leach, moj suradnik u misionarskoj službi, i ja putovali smo brodom do Filipina 47 dana

Zatim je počelo razdoblje prilagodbe — na nove ljude, novu zemlju i, naravno, novi jezik. Međutim, prva skupština u koju smo sva trojica bili dodijeljeni bila je u Quezon Cityju, gdje su mnogi ljudi govorili engleski. Zato smo nakon šest mjeseci znali tek nekoliko riječi na tagalogu. No to se promijenilo nakon što smo dobili sljedeći zadatak.

Kad smo se jednog dana u svibnju 1955. brat Leach i ja vratili kući iz službe propovijedanja, u svojoj sobi našli smo hrpu pisama. Iz njih smo saznali da smo imenovani za pokrajinske nadglednike. Imao sam samo 22 godine, pa mi je taj zadatak pružio nove prilike da naučim kako se prilagoditi svim vrstama ljudi.

Iznosim javno predavanje na pokrajinskom sastanku koji se održao na jeziku bikol

Naprimjer, prvo javno predavanje kao pokrajinski nadglednik održao sam na otvorenom ispred jedne seoske trgovine. Ubrzo sam shvatio da su na Filipinima javna predavanja stvarno bila javna — održavala su se isključivo na javnim mjestima. Dok sam posjećivao skupštine u svojoj pokrajini, držao sam govore na raznim lokacijama — u paviljonima, na tržnicama, ispred gradskih vijećnica, na košarkaškim igralištima, u parkovima, a često i na uglovima gradskih ulica. Kad sam jednom bio u gradu San Pablu, zbog pljuska nisam mogao održati govor na tržnici, pa sam predložio odgovornoj braći da ga održim u našoj dvorani. Kasnije su me pitali može li se u izvještaj napisati da je to bilo javno predavanje budući da nije bilo održano na javnom mjestu!

Kad bih došao u neku skupštinu, uvijek bih spavao kod braće. Živjela su skromno, no domovi su im uvijek bili čisti. Često sam spavao na pletenim prostirkama na drvenom podu. Prati sam se mogao samo na otvorenom, gdje su me svi mogli vidjeti, pa sam naučio kako to činiti na pristojan način. Putovao sam autobusom i jeepneyjem, tipičnim filipinskim vozilom, a ponekad i brodom, kad sam išao na druge otoke. Sve te godine nikad nisam imao automobil.

Služba propovijedanja i posjećivanje skupština pomoglo mi je da naučim tagalog. Nikad nisam išao na tečaj tog jezika, nego sam učio slušajući braću u službi i na sastancima. Braća su mi spremno pomagala da svladam jezik, a ja sam im bio zahvalan na strpljivosti i iskrenim savjetima.

S vremenom sam dobio nova zaduženja, što mi je omogućilo da još mnogo toga naučim. Kad je 1956. brat Nathan Knorr bio u posjetu Filipinima, ja sam na oblasnom  kongresu bio zadužen za službu za odnose s javnošću. Nisam imao nikakvog iskustva u tome, pa su mi drugi spremno pomagali da naučim izvršavati tu službu. Nešto manje od godinu dana kasnije bio je održan još jedan kongres. Tom prilikom posjetio nas je brat Frederick Franz, koji je služio u glavnom sjedištu. Budući da sam bio nadglednik kongresa, imao sam prilike surađivati s njim. Od njega sam naučio koliko je važno prilagoditi se drugima. Domaćoj braći bilo je jako drago kad su vidjeli kako brat Franz drži javno predavanje u tradicionalnoj filipinskoj košulji koja se naziva barong Tagalog.

Kad sam postao oblasni nadglednik, opet sam se morao privikavati na nove okolnosti. U to smo vrijeme prikazivali film Sreća društva novog svijeta, i to gotovo uvijek negdje na otvorenom. Ponekad su nam probleme stvarali insekti koje bi privuklo svjetlo projektora. Ušli bi u projektor, pa smo ga nakon prikazivanja filma morali čistiti. Bila je to prava muka! Projekcije nije bilo lako organizirati, no bili smo sretni kad smo vidjeli pozitivne reakcije ljudi. Zahvaljujući tom filmu shvatili su da Jehovina organizacija djeluje u cijelom svijetu.

Katolički svećenici vršili su pritisak na neke predstavnike lokalne vlasti da nam odbiju dati dozvolu za održavanje većih skupova. A kad smo skupove održavali u blizini crkava, stvarali su zaglušujuću buku zvoneći  crkvenim zvonima kako bi nas omeli u praćenju programa. Usprkos tome sve je više ljudi upoznavalo istinu, pa danas mnogi na tom području služe Jehovi.

NOVI ZADACI, NOVE PRILAGODBE

Godine 1959. dobio sam pismo iz kojeg sam saznao da mi je dodijeljen novi zadatak — betelska služba. U Betelu sam također puno toga naučio. Nakon nekog vremena braća su me zamolila da kao zonski nadglednik posjećujem druge zemlje. Na jednom od tih putovanja upoznao sam Janet Dumond, misionarku koja je služila u Tajlandu. Neko smo se vrijeme dopisivali, a onda smo se vjenčali. Zajedno služimo Jehovi već 51 godinu i jako smo sretni zbog toga.

S Janet na jednom od mnogih filipinskih otoka

Drago mi je što sam imao prilike posjetiti Jehovine sluge u 33 zemlje. Sretan sam što su me zadaci koje sam ranije obavljao pripremili za jedinstvene izazove s kojima sam se suočio surađujući s toliko različitih ljudi. Ti su mi posjeti još više proširili vidike i pomogli mi da uvidim kako Jehova s ljubavlju prihvaća sve vrste ljudi (Djela 10:34, 35).

Redovito sudjelujemo u službi propovijedanja

I DALJE SMO SPREMNI NA PROMJENE

Doista je prekrasno služiti s braćom na Filipinima! Broj objavitelja sada je otprilike deset puta veći nego kad sam tek došao ovamo. Janet i ja i dalje služimo u filipinskoj podružnici u Quezon Cityju. Čak i nakon više od 60 godina službe u stranoj zemlji još uvijek trebam biti spreman na promjene koje Jehova traži od mene. Nedavne organizacijske promjene zahtijevaju da budemo prilagodljivi dok služimo Bogu i svojoj braći.

Sretni smo što se broj Jehovinih svjedoka povećava

Janet i ja dajemo sve od sebe kako bismo prihvatili Jehovino vodstvo i uvjerili smo se da takav način života donosi istinsku sreću. Osim toga, uvijek smo se trudili poduzeti potrebne promjene kako bismo još bolje pomagali svojoj braći. Da, sve dok to bude Jehovina volja, mi ćemo se svim srcem truditi svima biti sve.

Još uvijek služimo u podružnici u Quezon Cityju