Idi na sadržaj

Idi na kazalo

Jehovini svjedoci

Izaberi jezik hrvatski

 ŽIVOTNA PRIČA

Jehova me nikad nije iznevjerio!

Jehova me nikad nije iznevjerio!

Nakon što je Adolf Hitler jednom prilikom održao govor, ja sam mu s još tri djevojčice uručila buket cvijeća. Zašto su baš mene odabrali za to? Moj je otac bio vrlo aktivan u nacističkoj stranci i radio je kao vozač predsjednika mjesnog ogranka stranke. Majka je bila revna katolkinja i željela je da postanem redovnica. Iako su moji roditelji imali vrlo snažna uvjerenja, nisam postala ni nacist ni redovnica. Objasnit ću vam i zašto.

ODRASLA sam u austrijskom gradu Grazu. Kad sam imala sedam godina, roditelji su me poslali u jednu vjersku školu. Ondje sam bila svjedok šokantnih prizora nemorala koji su svećenici činili s redovnicama, pa sam uz majčinu dozvolu napustila tu školu za manje od godinu dana.

Moja obitelj s ocem u vojnoj uniformi

Kasnije su me roditelji poslali u internat. Jedne večeri otac je došao da me odvede na neko sigurnije mjesto jer su avioni često bombardirali Graz. Sklonili smo se u gradu Schladmingu. Tek što smo prešli most i ušli u grad, most je bio dignut u zrak. Jednom drugom prilikom avioni su u niskom letu pucali na baku i mene dok smo bile u dvorištu. Do kraja rata bilo je očito da su nas iznevjerile i Crkva i vlasti.

UPOZNAJEM ONOGA KOJI ME NIKAD NEĆE IZNEVJERITI

Godine 1950. jedna Jehovina svjedokinja počela je s mojom majkom razgovarati o Bibliji. Ja sam slušala njihove razgovore i ponekad s majkom išla na skupštinske sastanke. Ona se uvjerila da Jehovini svjedoci naučavaju istinu, pa se 1952. krstila.

U to mi se vrijeme mjesna skupština činila kao okupljalište penzionerki. No kasnije smo posjetili jednu skupštinu koja je bila potpuno drugačija — u njoj je bilo puno mladih. Kad sam se vratila u Graz, počela sam ići na sve sastanke, pa sam se uskoro i ja uvjerila da je ono što učim stvarno istina. Shvatila sam da Jehova Bog nikada neće iznevjeriti svoje sluge. On nas podupire čak i kad nam se čini da sami samcati moramo svladati nepremostive prepreke (Psal. 3:5, 6).

U meni se probudila želja da drugima govorim o istini. Najprije sam svjedočila svom bratu i sestrama. Četiri starije sestre bile su učiteljice i već su otišle od kuće. Posjetila sam ih u selima u kojima su živjele  i potaknula da proučavaju Bibliju. S vremenom su i moj brat i svih pet sestara postali Jehovini svjedoci.

Već drugi tjedan otkako sam krenula u službu od vrata do vrata počela sam proučavati Bibliju s jednom ženom koja je imala tridesetak godina. Ona je napredovala do krštenja, a kasnije su se krstili i njen muž te oba sina. Proučavanje s njom silno mi je ojačalo vjeru. Naime, sa mnom nitko nije vodio biblijski tečaj. Zato sam se svaki put trebala dobro pripremiti. Morala sam, takoreći, najprije poučiti samu sebe da bih mogla poučavati svoju interesenticu. Zahvaljujući tome puno sam bolje upoznala istinu. U travnju 1954. krstila sam se u vodi u znak predanja Jehovi.

“PROGONJENI SMO, ALI NISMO NAPUŠTENI”

Godine 1955. prisustvovala sam međunarodnim kongresima u Njemačkoj, Francuskoj i Engleskoj. Dok sam bila u Londonu, upoznala sam Alberta Schroedera. On je bio nastavnik u misionarskoj školi Gilead, a kasnije je služio kao član Vodećeg tijela. Tijekom obilaska Britanskog muzeja brat Schroeder skrenuo nam je pažnju na neke biblijske rukopise. Istaknuo je da su ti rukopisi jako važni zato što je u njima zapisano Božje ime na hebrejskom jeziku. Zbog toga sam još više zavoljela Jehovu i istinu te sam odlučila da ću još gorljivije objavljivati poruku iz Božje Riječi.

Sa svojom suradnicom (desno) dok smo služile kao specijalne pionirke u Mistelbachu (Austrija)

Prvog siječnja 1956. započela sam sa stalnom pionirskom službom. Četiri mjeseca kasnije dobila sam poziv da služim kao specijalni pionir. U to vrijeme u Mistelbachu, u gradu u kojem sam trebala služiti, nije bilo Jehovinih svjedoka. No to mi nije bio najveći problem. Naime, moja suradnica i ja bile smo dosta različite. Ja sam imala nepunih 19 godina i odrasla sam u gradu, a ona je imala 25 godina i bila je sa sela. Ja sam ujutro voljela dugo spavati, a ona je voljela rano ustati. Ja sam navečer dugo bila budna, a ona je rano išla u krevet. Ipak, uz pomoć biblijskih savjeta uspjele smo pomiriti razlike te smo dobro surađivale u službi propovijedanja.

Međutim, imale smo i druge kušnje. Čak smo doživjele progonstvo, ali Jehova nas nije napustio (2. Kor. 4:7-9). Dok smo jednom propovijedale u nekom selu, ljudi su na nas pustili pse. U tren oka našle smo se okružene ogromnim psima koji su lajali i režali na nas. Primile smo se za ruke, a ja sam se čak naglas pomolila: “Jehova, kad nas zgrabe, molimo te da brzo umremo!” Kad su psi došli na pola metra od nas, odjednom su stali, počeli mahati repom i otišli. Bile smo uvjerene da nas je Jehova zaštitio. Nakon toga propovijedale smo po cijelom selu i bile smo presretne što su nas ljudi vrlo rado slušali. Možda ih je iznenadilo to što nam psi nisu naudili ili što smo nastavile propovijedati nakon tako zastrašujućeg iskustva. Neki od njih s vremenom su postali Jehovini svjedoci.

No to nije bila jedina situacija koja nam je utjerala strah u kosti. Jednog dana naš je stanodavac došao kući pijan i počeo vikati da će nas ubiti zato što uznemiravamo susjede. Žena ga je bezuspješno pokušavala smiriti.  Mi smo sve to čule iz svoje sobe na katu. Brzo smo stolicama zabarikadirale vrata da ne može ući i počele se pakirati. Kad smo otvorile vrata, stanodavac se već popeo stepenicama na kat, a u ruci je držao ogroman nož. Zato smo pokupile sve svoje stvari, izašle na stražnja vrata te pobjegle dugačkom stazom koja je vodila kroz vrt. Nikad se više nismo vratile.

Otišle smo u hotel i ondje unajmile sobu. Na koncu smo ondje ostale gotovo godinu dana, a to se pozitivno odrazilo na našu službu. U kom smislu? Hotel se nalazio u centru grada i neki naši interesenti željeli su proučavati ondje. Uskoro se u našoj sobi počelo održavati Skupštinsko razmatranje knjige i tjedno razmatranje Stražarske kule, a znalo nas je biti petnaestak.

U Mistelbachu smo ostale više od godinu dana. Potom sam ja bila poslana u Feldbach, jugoistočno od Graza, u gradić u kojem također nije bilo skupštine. Moja nova suradnica i ja živjele smo u sobici na katu jedne drvene kolibe. Vjetar je fijukao kroz rupe među gredama, pa smo ih pokušavale zatvoriti novinama. Usto smo morale vaditi vodu iz bunara. No naša se požrtvovnost isplatila. Za nekoliko mjeseci ondje je osnovana grupa. S vremenom je čak tridesetak članova jedne obitelji s kojom smo proučavale Bibliju prihvatilo istinu.

Takva iskustva produbila su moju zahvalnost prema Jehovi, koji uvijek podupire one kojima je Kraljevstvo na prvom mjestu u životu. Čak i kad nam ljudi ne mogu pomoći, Jehova je uvijek uz nas (Psal. 121:1-3).

PODUPIRALA NAS JE BOŽJA PRAVEDNA DESNICA

Godine 1958. u New Yorku se održavao međunarodni kongres, i to na stadionima Yankee i Polo Grounds. Kad sam se prijavila da prisustvujem kongresu, braća iz austrijske podružnice pitala su me da li bih željela pohađati 32. razred Gileada. Kako bih mogla propustiti takvu divnu priliku? Naravno da sam odmah pristala.

U Gileadu sam u učionici sjedila kraj Martina Pötzingera, koji je doživio strahote u nacističkim koncentracijskim logorima. Kasnije je služio kao član Vodećeg tijela. Za vrijeme nastave znao bi mi šapnuti:  “Erika, možeš mi to objasniti na njemačkom?”

Na polovici školovanja Nathan Knorr obavijestio nas je gdje ćemo služiti nakon Gileada. Ja sam dobila zadatak da propovijedam u Paragvaju. Budući da sam bila vrlo mlada, trebala sam očevu dozvolu da bih mogla ući u tu zemlju. U Paragvaj sam stigla u ožujku 1959. Moja nova suradnica i ja bile smo poslane u misionarski dom u Asunciónu.

Kratko nakon dolaska upoznala sam Waltera Brighta, misionara koji je završio 30. razred Gileada. S vremenom smo se vjenčali, pa smo se zajedno suočavali sa životnim izazovima. Kad god smo se našli pred nekim teškim problemom, čitali bismo Jehovino obećanje zapisano u Izaiji 41:10: “Ne boj se, jer ja sam s tobom! Ne osvrći se plašljivo, jer ja sam Bog tvoj! Ja ću te ojačati.” Te bi nas riječi uvijek iznova umirile i uvjerile da nas Bog neće iznevjeriti ako se budemo trudili ostati mu vjerni i ako nam njegovo Kraljevstvo bude najvažnije u životu.

Nakon nekog vremena bili smo poslani na jedno područje blizu brazilske granice. Ondje su svećenici nagovorili grupu mladih da bacaju kamenje na misionarski dom, koji ionako nije bio u najboljem stanju. A onda je Walter počeo proučavati Bibliju s načelnikom policije. Načelnik se pobrinuo da sljedećih tjedan dana pored našeg misionarskog doma stoje policajci, pa nam protivnici više nisu pravili probleme. Ubrzo nakon toga dobili smo prikladniji smještaj s druge strane brazilske granice. To se pokazalo korisnim jer smo mogli održavati sastanke i u Paragvaju i u Brazilu. Kad smo odlazili odande, ondje su već djelovale dvije male skupštine.

S Walterom dok smo služili kao misionari u Asunciónu (Paragvaj)

JEHOVA ME I DALJE PODUPIRE

Liječnici su mi rekli da neću moći imati djece, pa smo se jako iznenadili kad smo 1962. saznali da sam trudna. Nakon nekog vremena skrasili smo se u gradu Hollywoodu, na Floridi, blizu Walterove obitelji. Walter i ja godinama nismo mogli biti pioniri jer smo se morali brinuti za članove moje obitelji. No Kraljevstvo nam je uvijek bilo na prvom mjestu (Mat. 6:33).

Kad smo u studenome 1962. stigli na Floridu, iznenadilo nas je što braća crnci i bijelci održavaju sastanke odvojeno i što propovijedaju na različitim mjestima. Na njih su utjecali uvriježeni stavovi domaćih ljudi, koji nisu odobravali da se bijelci i crnci sastaju na istom mjestu. No Jehova ne pravi razlike među rasama. Zato su nakon kratkog vremena braća i sestre bijele i crne rase počeli zajedno održavati sastanke i ići u službu propovijedanja. Bilo je očito da Jehova stoji iza te promjene jer danas u tom kraju postoje deseci skupština.

Walter je 2015. umro od tumora na mozgu. To me silno ražalostilo. On mi je 55 godina bio divan muž. Volio je Jehovu i puno je pomagao braći. Radujem se uskrsnuću jer ću ga tada ponovno vidjeti i on će opet biti zdrav (Djela 24:15).

Sretna sam što sam već više od 40 godina u punovremenoj službi. U njoj sam doživjela mnoge radosne trenutke i blagoslove. Walter i ja prisustvovali smo krštenju 136 osoba s kojima smo proučavali Bibliju. Naravno, nisu nam uvijek cvjetale ruže. No nikad nismo pomišljali na to da zbog kušnji prestanemo služiti svom vjernom Bogu. Zapravo, u teškim smo se situacijama još više zbližili s njim jer smo bili uvjereni u to da će on sve riješiti u svoje vrijeme i na svoj način. A on je to uvijek i činio! (2. Tim. 4:16, 17).

Walter mi jako nedostaje, ali pionirska služba pomaže mi da se nosim s time. Posebno me tješi kad mogu poučavati druge, naročito kad im mogu prenijeti nadu u uskrsnuće. Jehova mi je uvijek pružao podršku, i to na razne načine. Doista me nikad nije iznevjerio. Održao je svoje obećanje — pomagao mi je, jačao me i podupirao me “desnicom svojom pravednom” (Iza. 41:10).