Idi na sadržaj

Idi na podizbornik

Idi na kazalo

Jehovini svjedoci

hrvatski

Stražarska kula (izdanje za proučavanje)  |  listopad 2017.

 ŽIVOTNA PRIČA

Jehova nas blagoslivlja kad vršimo njegovu volju

Jehova nas blagoslivlja kad vršimo njegovu volju

“Možete računati na nas!” Tim smo se riječima muž i ja te moj brat i šogorica odazvali na poziv da izvršimo jedan zadatak. Zašto smo ga prihvatili i kako nas je Jehova zbog toga blagoslovio? Prije nego što na to odgovorim, ispričat ću vam nešto o sebi i svojoj obitelji.

RODILA sam se 1923. u gradiću Hemsworthu, u engleskoj grofoviji Yorkshireu. Imala sam starijeg brata, koji se zvao Bob. Kad sam imala oko devet godina, naš je otac dobio neke knjige u kojima je bilo otkriveno pravo lice krive religije. Otac nije podnosio vjersko licemjerje i zato ga se duboko dojmilo ono što je pročitao u tim knjigama. Nekoliko godina kasnije k nama je došao Bob Atkinson i pustio nam gramofonsku ploču na kojoj je bio snimljen jedan govor brata Rutherforda. Shvatili smo da su tu ploču izdali isti ljudi koji su objavili one knjige koje je otac čitao. Moji su roditelji predložili bratu Atkinsonu da svaki dan dolazi k nama na večeru kako bi odgovarao na naša brojna pitanja o Bibliji. On nas je pozvao da prisustvujemo sastancima koji su se održavali u domu jednog brata, nekoliko kilometara od naše kuće. Tako smo počeli dolaziti na sastanke, pa je s vremenom u Hemsworthu bila osnovana mala skupština. Uskoro smo počeli primati na noćenje pokrajinske nadglednike (koje smo u to doba nazivali slugama zone) i pozivati na ručak pionire koji su živjeli nedaleko od nas. Druženje s njima snažno je utjecalo na mene.

U to je vrijeme naša obitelj pokrenula jedan posao. No otac je rekao mom bratu: “Ako želiš biti pionir, nećemo se više baviti tim poslom.” Bob se složio s očevim prijedlogom. Imao je 21 godinu kad je otišao od kuće i započeo s pionirskom službom. Ja sam počela služiti kao pionir dvije godine kasnije, kad sam imala 16 godina. Vikendom sam išla u službu s drugima, no preko tjedna sam najčešće propovijedala sama, koristeći karticu sa svjedočanstvom i gramofon. No Jehova me bogato blagoslovio. Naime, počela sam proučavati Bibliju s jednom ženom koja se na kraju krstila. S vremenom su mnogi članovi njene obitelji prihvatili istinu. Iduće godine bila sam imenovana za specijalnog pionira. Sestra Mary Henshall i ja bile smo poslane na neobrađeno područje u grofoviji Cheshire.

U to je vrijeme Drugi svjetski rat bio u punom jeku i od žena se tražilo da na razne načine podupiru ratne aktivnosti. Budući da smo služile kao specijalni pioniri, očekivale smo da ćemo biti oslobođene te obaveze kao i ostali vjerski službenici. No sudovi su presudili drugačije. Ja sam bila osuđena na 31 dan zatvora. Iduće godine, kad sam navršila  19 godina, rekla sam nadležnima da mi savjest ne dopušta da sudjelujem u aktivnostima koje su povezane s ratom. Dvaput sam bila pozvana na sud, ali optužbe protiv mene bile su odbačene. Dok se sve to odigravalo, znala sam da mi pomaže sveti duh i da me Jehova, takoreći, drži za ruku, pomažući mi da budem hrabra i jaka (Iza. 41:10, 13).

NOVI SURADNIK

Godine 1946. upoznala sam Arthura Matthewsa. On je zbog prigovora savjesti odslužio tromjesečnu zatvorsku kaznu te je došao u Hemsworth kako bi se pridružio svom bratu Dennisu, koji je ondje služio kao specijalni pionir. Njih je otac od malih nogu poučavao o Jehovi i obojica su se krstila u tinejdžerskoj dobi. Dennis je ubrzo bio poslan u Irsku, tako da je Arthur ostao bez suradnika za službu. Mojim roditeljima jako se svidjela revnost i požrtvovnost tog mladog pionira, pa su ga pozvali da dođe živjeti kod njih. Kad bih došla u posjet svojima, Arthur i ja ponudili bismo se da poslije jela zajedno operemo suđe. Nakon nekog vremena počeli smo se dopisivati. Godine 1948. Arthur je opet bio osuđen na tri mjeseca zatvora. Vjenčali smo se u siječnju 1949. Cilj nam je bio ostati u punovremenoj službi dokle god nam okolnosti to budu dozvoljavale. Tijekom godišnjeg odmora išli smo brati voće kako bismo zaradili nešto novca. Zahvaljujući Jehovinom blagoslovu i tome što smo mudro raspolagali novcem, mogli smo nastaviti s pionirskom službom.

U Hemsworthu ubrzo nakon našeg vjenčanja, 1949.

Nešto više od godinu dana kasnije dobili smo poziv da se preselimo u Sjevernu Irsku, najprije u Armagh, a potom u Newry. U oba grada većinom su živjeli katolici. U tom je području vladala vjerska netrpeljivost, pa smo morali biti vrlo oprezni i razboriti kad bismo razgovarali s ljudima. Sastanke smo održavali u domu jednog bračnog para koji je od nas bio udaljen 16 kilometara. Na sastanke bi obično došlo osam osoba. Kad bi nas domaćini pozvali da kod njih prenoćimo, spavali bismo na podu, a sutradan ujutro dočekao bi nas obilan doručak. Jako mi je drago što danas na tom području ima mnogo Jehovinih svjedoka.

“MOŽETE RAČUNATI NA NAS!”

Moj brat i njegova žena Lottie već su služili u Sjevernoj Irskoj kao specijalni pioniri. Godine 1952. nas četvero prisustvovalo je oblasnom kongresu koji je održan u Belfastu. Jedan je brat gostoljubivo primio pod svoj krov sve nas i Prycea Hughesa, koji je u to vrijeme bio sluga podružnice u Velikoj Britaniji. Jedne večeri razgovarali smo o brošurici Božji put je ljubav, koju smo dobili na tom kongresu. Ona je bila prvenstveno namijenjena ljudima u Irskoj. Brat Hughes govorio nam je o tome koliko je teško propovijedati katolicima u Irskoj. Braća su puno puta završila na cesti jer su se morala iseliti iz kuća u kojima su stanovala. Osim toga, suočavala su se s napadima svjetine iza kojih je stajalo svećenstvo. “Trebaju nam parovi koji imaju automobile”, rekao nam je Pryce. “Organizirat ćemo posebnu akciju tijekom koje će se ta brošurica dijeliti ljudima diljem zemlje.” * Mi smo istog časa rekli: “Možete  računati na nas!” To je bila ona situacija koju sam opisala u uvodu.

S drugim pionirima na motociklu s prikolicom

U Dublinu je živjela sestra koja je već godinama vjerno služila Jehovi. Od milja su je zvali Mama Rutland. Ona je uvijek rado primala pionire u svoj dom, pa je tako ugostila i nas četvero. Kratko smo ostali kod nje i prodali neke svoje stvari, a potom smo na Bobovom motociklu s prikolicom krenuli u potragu za automobilom. Pronašli smo jedan rabljeni automobil te smo zamolili čovjeka koji nam ga je prodao da nam ga dopremi jer nitko od nas nije znao voziti. Te je večeri Arthur sjedio na krevetu i vježbao mijenjanje brzina na zamišljenom mjenjaču. Kad je idućeg jutra pokušavao izvesti auto iz garaže, k nama je svratila misionarka Mildred Willett, koja se kasnije udala za Johna Barra. Ona je znala voziti, pa nam je pokazala ono najosnovnije. Uz malo vježbe bili smo spremni za polazak!

Naš automobil i prikolica

Nakon toga trebali smo pronaći smještaj. Braća su nas upozorila da ne bi bilo pametno živjeti u prikolici jer bi je protivnici mogli zapaliti. Tako smo se dali u potragu za kućom koju bismo mogli unajmiti, ali nismo ništa pronašli. Te je noći nas četvero spavalo u autu. Sutradan smo uspjeli naći samo jednu malu prikolicu kućne izrade koja je imala mali krevet na kat. Ta je prikolica postala naš dom. Za divno čudo, seljani su bili susretljivi prema nama te su nam dopuštali da parkiramo prikolicu na njihovoj zemlji. Imali smo običaj obraditi područje koje je bilo udaljeno otprilike 15 do 25 kilometara. Kad bismo se preselili na novo područje, vratili bismo se na mjesto gdje smo prethodno bili parkirani te bismo i ondje propovijedali dobru vijest.

Došli smo na vrata svim ljudima na jugoistoku Irske i gotovo nam nitko nije pravio probleme, pa smo uspjeli podijeliti preko 20 000 brošurica. Britanskoj smo podružnici poslali imena zainteresiranih osoba. Divno je znati da danas na tom području služe stotine Jehovinih svjedoka!

POVRATAK U ENGLESKU I ODLAZAK U ŠKOTSKU

Nakon nekog vremena bili smo poslani u južni London. Nije prošlo ni par tjedana kad su Arthura nazvala braća iz britanske podružnice i zamolila ga da već sutradan započne s pokrajinskom službom. Nakon tjedan dana školovanja za novi zadatak otputovali smo u našu pokrajinu u Škotskoj. Arthur nije imao dovoljno vremena da pripremi govore koje je trebao održati. No on je kao revan Jehovin sluga uvijek spremno prihvaćao sve zadatke koji su mu bili povjereni. Svojim me stavom jako hrabrio. Nas dvoje doista smo uživali u pokrajinskoj službi. Prije toga više smo godina služili na području na kojem nije bilo drugih propovjednika, pa smo sada bili presretni što možemo surađivati s mnogo braće i sestara.

Kad je 1962. Arthur dobio poziv da pohađa školu Gilead, našli smo se pred važnom odlukom. Zaključili smo da Arthur treba otići na to desetomjesečno školovanje, iako ja nisam mogla ići s njim. Budući da sam ostala bez suradnika za službu, podružnica me poslala natrag u Hemsworth da ondje služim kao specijalni pionir. Kad se nakon godinu dana  Arthur vratio sa školovanja, započeli smo s oblasnom službom. Oblast u kojoj smo služili obuhvaćala je Škotsku, sjevernu Englesku i Sjevernu Irsku.

NOVI ZADATAK U IRSKOJ

Godine 1964. Arthur je dobio novo zaduženje — bio je imenovan za slugu podružnice u Irskoj. Budući da nam je u putujućoj službi bilo jako lijepo, isprva sam se bojala te promjene. Kad danas razmišljam o tome, jako mi je drago što sam dobila priliku služiti u Betelu. Ako spremno prihvatiš neki zadatak, čak i ako je riječ o nečemu što ti se baš i ne sviđa, Jehova će te sigurno blagosloviti. Ja sam se u to uvjerila! U Betelu sam obavljala razne poslove — radila sam u uredu, pakirala literaturu, kuhala i čistila. Neko vrijeme bili smo i u oblasnoj službi, pa smo tako imali priliku upoznati braću diljem zemlje. Jako smo zavoljeli svoje nove prijatelje i interesente koji su dobro duhovno napredovali. Naša duhovna obitelj u Irskoj stvarno nam je prirasla srcu. Divan je blagoslov imati takve suvjernike!

PREKRETNICA U TEOKRATSKOJ POVIJESTI IRSKE

Godine 1965. u Irskoj je održan prvi međunarodni kongres. * Unatoč žestokom protivljenju sa svih strana kongres je prošao u najboljem redu. Na tom velikom skupu koji je održan u Dublinu bilo je 3 948 prisutnih, a krstilo se 65 osoba. Došlo je i 3 500 delegata iz drugih zemalja, koji su odsjeli u domovima ljudi u Dublinu. Podružnica je svim domaćinima poslala pismo zahvale. Ti su ljudi pohvalili lijepo ponašanje delegata. Taj je kongres doista bio prekretnica u teokratskoj povijesti Irske.

Arthur pozdravlja Nathana Knorra, koji je došao na kongres, 1965.

Arthur na kongresu predstavlja publikaciju Moja knjiga biblijskih priča na gaelskom jeziku, 1983.

Godine 1966. podružnica u Dublinu počela je nadgledati djelo na cijelom otoku — ne samo u Republici Irskoj nego i u Sjevernoj Irskoj. Iako su na otoku vladale političke i vjerske podjele, naša su braća bila ujedinjena. Jako smo se radovali kad smo vidjeli da mnogi katolici upoznaju istinu i počinju služiti Jehovi zajedno s braćom koja su prije bila protestanti.

POTPUNO NOVI ZADATAK

Život nam se potpuno promijenio kad je 2011. došlo do spajanja irske i britanske podružnice, pa smo mi bili poslani u londonski Betel. Za preseljenje smo saznali baš u vrijeme kad sam se počela brinuti zbog Arthurovih zdravstvenih problema. Bila mu je dijagnosticirana Parkinsonova bolest. Moj voljeni muž, s kojim sam provela 66 godina, preminuo je 20. svibnja 2015.

Posljednjih se godina suočavam s boli, tugom i depresijom. Arthur je prije uvijek bio uz mene. Jako mi nedostaje! No kad se nađeš u takvim teškim situacijama, još se više zbližiš s Jehovom. Jako me dirnulo kad sam vidjela koliko su drugi voljeli Arthura. Dobila sam mnogo pisama od braće i sestara iz Irske, Velike Britanije, pa čak i iz Sjedinjenih Država. Ne mogu riječima opisati koliko mi znače ta pisma i podrška koju mi pružaju Arthurov brat Dennis, njegova žena Mavis i moje nećakinje Ruth i Judy.

Jako me hrabre i riječi iz Izaije 30:18. Ondje piše: “Zato će Jehova čekati da vam se smiluje i zato će ustati da vam milost iskaže. Jer Jehova je Bog koji pravdu daje. Sretni su svi koji ga čekaju.” Uistinu je utješno znati da Jehova strpljivo čeka dok ne dođe vrijeme da ukloni sve nevolje i da nam u novom svijetu povjeri razne zanimljive zadatke.

Kad se osvrnem na sve što smo prošli, vidim da je Jehova vodio i blagoslovio djelo propovijedanja u Irskoj. Drago mi je što sam mogla dati mali doprinos napretku djela na tom području. Nema nikakve sumnje, kad činimo ono što Jehova traži od nas, uvijek dobivamo bogate blagoslove.

^ odl. 12 Vidi englesko izdanje Godišnjaka Jehovinih svjedoka za 1988, stranice 101-102.

^ odl. 22 Vidi englesko izdanje Godišnjaka za 1988, stranice 109-112.