Idi na sadržaj

Idi na kazalo

Jehovini svjedoci

Izaberi jezik hrvatski

Znate li?

Znate li?

 Da li se u drevno doba ikada događalo da netko na tuđem polju posije kukolj među žito?

Ovaj prijepis Justinijanovih Digesti iz 1468. jedan je od mnogih zapisa koji pružaju uvid u pravna pitanja aktualna u drevno doba

U MATEJU 13:24-26 zapisane su sljedeće Isusove riječi: “S kraljevstvom je nebeskim kao s čovjekom koji je posijao dobro sjeme na polju svojemu. Dok su ljudi spavali, došao je njegov neprijatelj, posijao kukolj među pšenicu i otišao. A kad je usjev izniknuo i donio plod, tada se pokazao i kukolj.” Neki bibličari smatraju da ta usporedba nema temelja u stvarnom životu, no rimski pravni zapisi iz starog doba pokazuju da se takvo što doista događalo.

“Prema rimskom zakonu, posijati kukolj na tuđe polje iz osvete (...) smatralo se kaznenim djelom. Budući da je čak postojao zakon koji je to zabranjivao, može se zaključiti da se to prilično često događalo”, stoji u jednom biblijskom rječniku. Godine 533. rimski car Justinijan objavio je svoje djelo Digesta, u kojem se nalazio sažeti prikaz rimskog zakona te izvaci iz djela pravnika koji su živjeli u klasično doba, u razdoblju od oko 100. do 250. godine. U tom se djelu navodi citat pravnika po imenu Ulpijan, koji je spomenuo slučaj što je u 2. stoljeću bio iznesen pred rimskog političara Celza (Digesta, 9.2.27.14). Naime, netko je u tuđe polje posijao kukolj i zbog toga je urod bio uništen. U Digestama se navodi kojim su se pravnim lijekom mogli poslužiti vlasnik polja ili osoba koja je polje uzela u zakup kako bi dobili odštetu.

Dakle, u vrijeme Rimskog Carstva neki su pojedinci doista na takav zloban način drugima nanosili štetu. To jasno pokazuje da usporedba koju je Isus ispričao ima uporište u stvarnom životu.

Kolike je ovlasti Rim dao židovskim vlastima u Judeji u 1. stoljeću?

U TO je vrijeme Judeja bila pod vlašću Rimskog Carstva, čiji je predstavnik u provincijama bio upravitelj. On je zapovijedao vojnim postrojbama, a glavni mu je zadatak bio ubirati porez te održavati red i mir. Rimljani su poduzimali određene mjere kako bi spriječili kršenje zakona i kaznili one koji su pravili izgrede. No kad se radilo o svakodnevnom upravljanju provincijom, Židovima su obično dozvoljavali određenu mjeru autonomije.

Zasjedanje židovskog Sudbenog vijeća

Sudbeno vijeće bilo je židovski vrhovni sud i rješavalo je pitanja vezana uz židovski zakon. Diljem Judeje postojali su i niži sudovi. Većinu građanskih parnica i kaznenih postupaka vjerojatno su rješavali ti sudovi, bez uplitanja rimskih vladara. No židovski sudovi nisu imali vlast pogubljivati zločince jer su Rimljani to pravo obično zadržavali za sebe. Međutim, bilo je i iznimaka. Naprimjer, članovi Sudbenog vijeća sudili su Stjepanu i dali ga kamenovati (Djela 6:8-15; 7:54-60).

Dakle, židovsko Sudbeno vijeće imalo je velike ovlasti. No one su imale svoje granice. Povjesničar Emil Schürer napisao je da su se “rimske vlasti mogle u bilo kojem trenutku umiješati i preuzeti rješavanje nekog slučaja, naprimjer kad su sumnjale da je počinjen politički prekršaj”. To se, naprimjer, dogodilo kad je vojni zapovjednik Klaudije Lizija odveo u pritvor Pavla, koji je bio rimski građanin (Djela 23:26-30).