Idi na sadržaj

Idi na kazalo

Jehovini svjedoci

Izaberi jezik hrvatski

 ŽIVOTNA PRIČA

Ugledao sam se na one koji su mi dali dobar primjer

Ugledao sam se na one koji su mi dali dobar primjer

“Znaš li ti koliko ja imam godina?” upitao sam. “Dobro znam koliko imaš godina”, odvratio mi je Izak Marais, koji me nazvao iz Betela u Pattersonu. Ispričat ću vam što je prethodilo tom razgovoru.

ROĐEN sam 10. prosinca 1936. u Wichiti, gradu u američkoj saveznoj državi Kansasu, kao najstarije od četvero djece. Moji roditelji, William i Jean, vjerno su služili Jehovi. Otac je bio sluga grupe, kako se u to vrijeme zvao brat koji je nadgledao skupštinu. Majku je o istini poučavala njena majka, Emma Wagner. Zapravo, Emma je poučavala mnogo njih, uključujući i Gertrude Steele, koja je godinama služila kao misionarka u Portoriku. * Doista sam bio okružen ljudima na koje sam se mogao ugledati.

PRUŽILI SU MI DOBAR PRIMJER

Moj otac nudi časopise prolaznicima na ulici

Jedne subote navečer, kad sam imao pet godina, s ocem sam prolaznicima na ulici nudio časopise Stražarska kula i Utjeha (današnji Probudite se!). U to su vrijeme Sjedinjene Države već bile ušle u Drugi svjetski rat. Prišao nam je jedan liječnik koji je bio pod utjecajem alkohola i počeo vrijeđati oca zbog njegove kršćanske neutralnosti, govoreći mu da je kukavica i izdajnik jer ne želi u vojsku. Unio mu se u lice i rekao mu: “Hajde, udari me, kukavico!” Bojao sam se što će se dogoditi, no reakcija mog oca stvarno me zadivila. On je naprosto nastavio nuditi časopise mnoštvu koje se ondje skupilo. A onda je liječnik ugledao nekog vojnika koji je prolazio ulicom te mu je viknuo: “Učini nešto s ovom bijednom kukavicom!” Vojnik je vidio da je čovjek pijan, pa mu je kratko odvratio: “Idi kući i otrijezni se!” Zatim su obojica otišla. Zahvalan sam Jehovi što je u tom trenutku dao hrabrosti mom ocu. On je imao dvije brijačnice u Wichiti, a taj je liječnik bio njegova mušterija.

S roditeljima idem na kongres u Wichitu, 1940-ih

Kad sam imao osam godina, roditelji su prodali kuću i brijačnice, sagradili montažnu kuću te smo se preselili u Colorado kako bismo služili na području gdje je bila veća potreba za objaviteljima. Skrasili smo se blizu grada Grand Junctiona,  gdje su moji roditelji služili kao pioniri i honorarno radili na tamošnjim farmama. Zahvaljujući Jehovinom blagoslovu i njihovoj revnosti ondje je osnovana skupština. U tom me gradu 20. lipnja 1948. otac krstio u planinskom potoku, zajedno s drugima koji su prihvatili biblijsku istinu. Među krštenima su bili i Billie Nichols te njegova žena, koji su kasnije bili u pokrajinskoj službi, kao i njihov sin i snaha.

Sprijateljili smo se s mnogo braće i sestara koji su svoj život posvetili propovijedanju i često smo s njima vodili ohrabrujuće razgovore o duhovnim temama. Posebno smo se zbližili s obitelji Steele — s Donom, Earlene, Daveom, Juliom, Sijem i Marthom. Njihova je vjera snažno utjecala na mene. Pokazali su mi da naš život ima pravi smisao i da možemo biti istinski sretni kad nam je Kraljevstvo na prvom mjestu.

PONOVNO SE SELIM

Kad sam imao 19 godina, obiteljski prijatelj Bud Hasty pozvao me da mu se pridružim u pionirskoj službi na jugu Sjedinjenih Država. Pokrajinski nadglednik zamolio nas je da se preselimo u Ruston, u Louisiani, gdje je priličan broj Jehovinih svjedoka postao neaktivan. Rekao nam je da svaki tjedan održavamo sve sastanke, bez obzira na broj prisutnih. Pronašli smo prikladno mjesto za sastajanje i uredili ga. Održavali smo svaki sastanak, ali neko vrijeme dolazili smo samo nas dvojica. Izmjenjivali smo se u iznošenju programskih točaka, a onaj tko je bio “u publici” odgovarao je na sva pitanja. Kad je u sklopu točke trebalo iznijeti prikaz, obojica bismo došli na podij tako da u publici nije bilo nikoga. Naposljetku je na sastanke počela dolaziti jedna starija sestra. S vremenom su počeli dolaziti i neki interesenti te nekolicina neaktivnih, pa je od naše male grupe ubrzo nastala skupština koja je dobro napredovala.

Jednog dana Bud i ja sreli smo nekog pastora Kristove crkve, koji nam je spomenuo biblijske retke za koje nikad prije nisam čuo. To me malo uzdrmalo i potaknulo da ozbiljno razmislim o svojim uvjerenjima. Zbog toga sam tjedan dana dugo u noć grijao stolicu kako bih našao odgovore na pitanja koja je postavio. Zahvaljujući proučavanju istina je stvarno postala dio mene i jedva sam čekao da ponovno naiđem na nekog svećenika.

Kratko potom pokrajinski nadglednik zamolio me da se preselim u El Dorado, u Arkansasu, kako bih pomagao tamošnjoj skupštini. Dok sam bio ondje, često sam odlazio u Colorado jer sam morao dolaziti pred komisiju za novačenje. Tijekom  jednog takvog putovanja nekoliko pionira i ja u Teksasu smo doživjeli prometnu nesreću, pa moj automobil više nije bio u voznom stanju. Nazvali smo jednog brata, koji je došao po nas i odveo nas u svoj dom, a kasnije i na skupštinski sastanak. Na sastanku je bila pročitana obavijest da smo imali prometnu nesreću, pa su nam braća velikodušno dala nešto novca. Brat koji nas je primio čak je uspio za 25 dolara prodati moj auto.

Nakon toga otišli smo u Wichitu, gdje je naš dobar obiteljski prijatelj, brat McCartney, kojeg smo zvali Doc, služio kao pionir. Frank i Francis, njegova dva sina blizanca, sve do danas moji su najbolji prijatelji. Oni su imali neki stari auto i prodali su mi ga za 25 dolara — za točno onoliko novca koliko sam dobio za onaj slupani. Tada sam prvi put jasno vidio kako se Jehova brine za moje potrebe zato što mi je Kraljevstvo na prvom mjestu u životu. Tijekom tog posjeta obitelj McCartney upoznala me s Bethel Crane, ljupkom sestrom koja se odlučno držala teokratskih načela. Njena majka Ruth bila je revna pionirka u Wellingtonu, u Kansasu, te je služila kao pionir i nakon što je prešla devedesetu. Bethel i ja vjenčali smo se nepunih godinu dana kasnije, 1958, te smo otišli u El Dorado kako bismo ondje zajedno služili kao pioniri.

UZBUDLJIVI POZIVI

Bethel i ja razmišljali smo o braći i sestrama koji su nam dali dobar primjer dok smo odrastali te smo odlučili da ćemo se staviti na raspolaganje Jehovinoj organizaciji i prihvatiti svaki zadatak koji dobijemo. Tako smo postali specijalni pioniri te smo bili poslani u Walnut Ridge, u Arkansasu. A onda smo 1962. dobili poziv da pohađamo 37. razred Gileada. Bili smo presretni! Obradovali smo se kad smo saznali da je s nama u razredu i Don Steele. Nakon Gileada Bethel i ja dobili smo zadatak da propovijedamo u Nairobiju, u Keniji. Iz New Yorka smo odlazili s knedlom u grlu, ali naša se tuga pretvorila u radost kad smo u zračnoj luci u Nairobiju ugledali braću.

S Mary i Chrisom Kanaiya u službi propovijedanja u Nairobiju

Ubrzo smo zavoljeli Keniju i bilo nam je prekrasno propovijedati ondje. Naši prvi interesenti koji su se krstili bili su Chris i Mary Kanaiya. Oni i dan-danas vjerno služe u Keniji kao punovremeni sluge. Sljedeće godine poslani smo u Kampalu, u Ugandi. Bili smo prvi misionari u toj zemlji. Mnogo je ljudi žarko željelo upoznati biblijsku istinu i postali su naši suvjernici. Bila su to doista uzbudljiva vremena! No nakon tri i pol godine u Africi saznali smo da ćemo postati roditelji, pa smo se vratili u Sjedinjene Države. Kad smo odlazili iz Afrike, imali smo mnogo veću knedlu u grlu nego kad smo odlazili iz New Yorka. Afrikanci su nam prirasli srcu i nadali smo se da ćemo se jednog dana vratiti.

DOBIVAMO NOVI ZADATAK

Odselili smo se u zapadni Colorado, gdje su živjeli moji roditelji. Nedugo zatim rodila nam se prva kći, Kimberly, a oko godinu i pol kasnije i Stephany. Ozbiljno smo shvatili svoj roditeljski zadatak i davali smo sve od sebe da naše prekrasne djevojčice poučimo biblijskoj istini. Željeli smo postupati poput onih koji su nama pružili dobar primjer. No ujedno smo se trudili biti realni. Znali smo da dobar primjer može snažno utjecati na djecu, ali da to nije garancija da će ona služiti Jehovi i kad odrastu. Moj mlađi brat i sestra napustili su istinu. Nadam se da će jednog dana opet postupati poput onih koji su i njima nekad bili uzor.

 Odgajati svoje kćeri bio nam je pravi užitak i uvijek smo se trudili provoditi vrijeme zajedno kao obitelj. Budući da smo živjeli u blizini Aspena, poznatog skijaškog odredišta u Coloradu, svi smo naučili skijati kako bismo s vremena na vrijeme mogli ići na skijanje. Kad bismo se vozili žičarom, koristili smo vrijeme da razgovaramo s djecom. Znali smo zajedno ići i na kampiranje. Sjeli bismo oko logorske vatre i uživali u zanimljivim razgovorima. Iako su još bile male, naše su nam djevojčice postavljale razna pitanja, naprimjer: “Što ću biti kad odrastem?” i “Kakvog muža da odaberem?” Jako smo se trudili pomoći našim kćerima da zavole biblijska načela. Uvijek smo ih poticali da teže za punovremenom službom i da se udaju samo za nekoga tko ima sličan cilj. Isto tako, upozoravali smo ih da nije dobro premlad ući u brak. Čak smo skovali izreku: “U braku prije dvadeset treće teško da će biti sreće.”

Davali smo sve od sebe da, po uzoru na naše roditelje, redovito idemo na sastanke i u službu propovijedanja. Znali smo pružiti smještaj braći i sestrama koji su bili u punovremenoj službi. Osim toga, često smo im pričali koliko smo bili sretni u misionarskoj službi. Rekli smo svojim djevojčicama da bismo jednog dana željeli s njima otići u Afriku. Njima se ta ideja jako svidjela.

Nikad nismo propuštali obiteljsko proučavanje. Znali smo glumiti situacije koje bi mogle iskrsnuti u školi, a naše kćeri igrale su ulogu Jehovinog svjedoka koji odgovara na pitanja. Bilo im je zabavno učiti na taj način i to im je pomoglo da steknu samopouzdanje. Kad su malo porasle, ponekad su prigovarale da im se ne da proučavati. Jednom sam bio toliko frustriran da sam ih poslao u sobu i rekao da nećemo proučavati. Zaprepaštene, počele su plakati i rekle da bi ipak željele proučavati. Tada smo shvatili da se sav naš trud da u njihovom srcu izgradimo cijenjenje za duhovne stvari doista isplatio. S vremenom su zavoljele proučavanje, a mi smo ih poticali da slobodno kažu što misle. Istina, nije nam bilo lako kad bi nam rekle da se ne slažu s nekim biblijskim učenjem. No tako smo saznali što im je u srcu. Kad bismo razgovarali s njima i objasnili im kako Jehova gleda na neke stvari, one bi se na kraju ipak složile da Jehova zna najbolje.

NOVE PRILAGODBE

Naše kćeri brzo su odrasle, puno prije nego što smo očekivali. Uz pomoć i vodstvo Božje organizacije dali smo sve od sebe da im pomognemo da zavole Jehovu. Bili smo jako sretni što su obje nakon srednje škole započele s pionirskom službom i što su stekle obrazovanje koje im je omogućavalo da se uzdržavaju. S još dvije sestre preselile su se u Cleveland, u Tennesseeju, kako bi propovijedale na području na kojem je bilo potrebno više objavitelja. Jako su nam nedostajale, ali bilo nam je drago što su svoj život posvetile punovremenoj službi. Bethel i ja ponovno smo započeli s pionirskom službom i zbog toga su nam se kasnije pružile prilike da sudjelujemo i u drugim vidovima službe. Bethel mi je bila velika podrška dok sam služio kao zamjenik pokrajinskog nadglednika i bio uključen u organiziranje kongresa.

Prije odlaska u Tennessee naše su kćeri otputovale u London i posjetile tamošnju podružnicu. Ondje je Stephany, koja je tada imala 19 godina, upoznala Paula Nortona, mladog betelskog radnika. Na jednom drugom putovanju Kimberly je upoznala njegovog kolegu Briana Llewellyna. Paul i Stephany su se vjenčali, ali tek nakon što je ona navršila 23 godine. Brian i Kimberly vjenčali su se sljedeće godine, kad je ona imala 25 godina. Dakle, ni jedna ni druga nisu se udale prije 23. godine. Bili smo jako zadovoljni njihovim izborom bračnih drugova.

S Paulom, Stephany, Kimberly i Brianom u malavijskoj podružnici, 2002.

Naše su nam kćeri rekle da im je primjer koji smo im pružili mi te njihovi djedovi i bake pomogao da se drže Isusove zapovijedi da traže najprije Kraljevstvo, čak i kad bi se našle u teškoj financijskoj situaciji (Mat. 6:33). U travnju 1998. Paul i Stephany primili su poziv da pohađaju 105. razred Gileada, a nakon tog školovanja dobili su zadatak da propovijedaju u Malaviju. Otprilike u isto vrijeme Brian i Kimberly pozvani su da služe u londonskom Betelu, a kasnije su otišli služiti u malavijsku podružnicu. To nas je jako obradovalo jer je punovremena služba najbolji životni put za mlade.

 JOŠ JEDAN UZBUDLJIV POZIV

U siječnju 2001. dobio sam telefonski poziv koji sam spomenuo na početku. Nazvao me brat Marais, nadglednik Službe za suradnju s prevoditeljima. Objasnio mi je da će za prevoditelje diljem svijeta biti organiziran tečaj koji će im omogućiti da još bolje razumiju engleski jezik te da ja, ako želim, imam priliku završiti obuku kako bih mogao biti jedan od nastavnika. Tada sam imao 64 godine. Bethel i ja molili smo se u vezi s tim i razgovarali s našim ostarjelim majkama kako bismo dobili njihov savjet. Obje su željele da prihvatimo poziv, iako je to značilo da neće moći računati na našu pomoć. Nazvao sam brata i rekao mu da bismo rado prihvatili taj prekrasan zadatak.

A onda je mojoj majci bio dijagnosticiran rak. Rekao sam joj da ćemo ostati uz nju i da ćemo se zajedno s mojom sestrom Lindom brinuti o njoj. “Ne dolazi u obzir”, odvratila je ona. “Još bih se gore osjećala da ne odete.” Linda se složila s njom. Bili smo im jako zahvalni na njihovoj samopožrtvovnosti, a i tamošnjoj braći koja su spremno priskočila u pomoć. Dan nakon što smo otišli u Biblijski obrazovni centar Jehovinih svjedoka u Pattersonu Linda je nazvala da nam kaže da je majka umrla. Poslušali smo majčin savjet i zaokupili se svojim novim zadatkom.

Na našu veliku radost, naš prvi zadatak bio je održati tečaj u malavijskoj podružnici, gdje su služile naše kćeri i zetovi. Bilo ih je divno opet vidjeti. Zatim smo održali tečaj u Zimbabveu, a potom u Zambiji. Nakon što smo tri i pol godine držali tečajeve, pozvani smo natrag u Malavi kako bismo dokumentirali iskustva braće koja su pretrpjela progonstvo zbog kršćanske neutralnosti. *

U službi propovijedanja s unukama

A onda smo se 2005. teška srca vratili u Basalt, u Coloradu, i nastavili s pionirskom službom. Sljedeće godine Brian i Kimberly doselili su se u naše susjedstvo kako bi ondje odgojili svoje dvije kćeri, Mackenzie i Elizabeth. Paul i Stephany još su uvijek u Malaviju, gdje Paul služi u Odboru podružnice. Danas imam gotovo 80 godina i jako mi je drago kad vidim da mlađa braća s kojima sam kroz godine surađivao preuzimaju zadatke koje sam ja nekad obavljao. Za radost koju Bethel i ja osjećamo velikim su dijelom zaslužni oni koji su nam pružili dobar primjer. A mi smo se uvijek trudili ugledati na njih kako bismo svojoj djeci i unucima služili kao uzor!

^ odl. 5 U engleskim izdanjima Stražarske kule od 1. svibnja 1956, stranice 269-272, te od 15. ožujka 1971, stranice 186-190, objavljeni su članci koji govore o misionarskoj službi nekih članova obitelji Steele.

^ odl. 30 Naprimjer, vidi životnu priču Trophima Nsombe, koja je objavljena u Stražarskoj kuli od 15. travnja 2015, stranice 14-18.